Eurosong je treš ili kič ili kemp ili, ako ga želite nazvati onako kako su mu tepali ovogodišnji organizatori, 'proslava različitosti'. Njegov već dugogodišnji razvod s dobrim ukusom vjerojatno je upravo ono što ga tako dugo i drži na životu jer, budimo iskreni, to još rijetko tko gleda zato da bi čuo neku dobru pjesmu ili vidio nešto doista lijepo. Svi se samo bruse na ekscese i kičeraj, pa neki u tome uživaju, a neki uživaju u tome da to kritiziraju. Tu i tamo se, kao ove godine s Portugalom, dogodi i pokoja nježna, lijepa baladica, a tu i tamo se postavi i pokoji trend. Hrvatska još nikad nije uspjela biti dijelom ni jedne ni druge pojave
O Eurosongu je doista već postao problem pisati na bilo kakav nov način. Svi već znaju sve - to je parada kiča na kojoj nerijetko najbolje prolaze frikovi, ponekad se nagrađuju angažirane ili političke pjesme kao što je bio slučaj s prošlogodišnjom pobjednicom ili s onom legendarnom 'Insieme' Tota Cotugna u Zagrebu '90, dosta je često riječ o tralalala konfekcijskim pjesmama koje najlakše ulaze u uho, a samo se rijetko zalome pravi hitovi kao što su bili 'Waterloo', 'Euphoria' ili ljubavni jecaji Johnnyja Logana. S ulaskom 'nove Europe' ilitiga bivšeg istočnog bloka u bubanj, pozornica Eurosonga osvježila se novim valom specifičnog konfekcijskog popa iz dotad 'staroj Europi' egzotičnih krajeva, a doista kvalitetne, lijepe pjesme jedva da se uopće na tom natjecanju i pojavljuju nakon, štajaznam, Gigliole Cinquetti.
Tko ga voli, taj ga voli i uvijek će ga gledati, bilo da je to zbog toga što se doista zabavlja uz ono što svaka europska zemlja misli da se sada fura u pop-glazbi ili pak zbog toga što obožava pisati humoristične komentare na Twitteru i sastavljati kratkotrajne memeove na screenshotovima prizora s natjecanja. Neki čak i preskaču sam pjevački festival i gledaju samo glasanje jer je to isto show vlastite vrste, s obaveznim regionalnim podrškama ili podrivanjima i inim trendovima koji mirišu na urote. Kraće rečeno, Eurosong na životu održava mnogo više stvari od same pjesme, čak bih se usudila reći da bi odavno propao kada bi samo ovisio o onome što se pjeva na njegovoj pozornici.
Pa ipak, tu i tamo se pojavi i kakva iznimka. Evo, recimo, ove je godine to bio Portugal. Pritom moram naglasiti da ne smatram iznimkom samo to kako je ta pjesma zvučala i kako je izvedena, nego iznimkom smatram i da je takva pjesma pobijedila. Eurosong inače nije natjecanje na kojem dobro prolaze cmi-cmi kantautorske baladice, iako ih se tijekom desetljeća znalo vidjeti i čuti, pa čak i prepoznati, tako da bi završavale pri vrhu ljestvice. No pobjedu su obično odnosili najpjevniji, najspektakularniji, najčudniji, najnoviji. Rijetko kada najnježniji.
No eto, ove se godine dogodilo upravo to. Portugalac Salvador Sobral, tankoćutni melankolik lijepog, ali drhtavog glasa, umjetnik bolesnoga srca i dirljive, ali samotne scenske persone, pobijedio je s pjesmom 'Amar Pelos Dois', i to ni u kakvom tijesnom natjecanju, nego s prilično uvjerljivom prednošću u bodovima. Osobno me to ugodno iznenadilo, premda to više govori o tome da očito ne kužim što se ove godine fura na Eurosongu jer su ga kladioničari odavno označili kao favorita. Drago mi je zbog toga. Jest da mi je favorit bila Belgijanka, koja je po mojem mišljenju imala najbolju pjesmu (doduše, ne i najbolji glas) i jest da i ja podosta uživam u tipičnom eurosongovskom trashu, ali ovo je lijepo osvježenje i lijepa priča.
Što se pak Hrvatske tiče, priča mi je manje lijepa. Predstavljao nas je Jacques Houdek, koji je izvrstan pjevač i može savršeno otpjevati bilo što, ali je za ovo natjecanje odabrao pjevati bezveznu konfekcijsku ljigu s općenitom prvoloptaškom porukom o prijateljstvu i još nekim krasotama kakve obično pronalazimo na boci negazirane vode. Nije to bio sad baš neki poseban gaf - na Eurosongu je većina pjesama takva - k'o fol inspirativna, a zapravo isprazna, šprancerski popovska (mislim na pop-glazbu, ne na popove, naravno) i takva da je zaboraviš nakon prvog drijemanja. No kao i mnogo puta dosad, prije samog nam se natjecanja isfuravala kao nešto posebno, cijela priča o Jacquesovu pjevanju u dva stila - pop i opernom - promovirala se kao fenomenalna ideja kroz koju se na nekakav tobože ingeniozan način istodobno prikazuje i sva raskoš njegova glasa i promiče poruka o različitostima, a to zapravo nije bilo tako. Pjesma je bila meh, Jacquesov nastup s dva načina pjevanja više je asocirao na poremećaj ličnosti, a najviše na bezvezan gimmick, a zbog superpatetične prezentacije s onim mini-govorom o čudima na početku čak mi je i malo bilo neugodno.
I sad, na stranu to što je Jacques s tim manevrima izazvao poplavu humorističnih tweetova - to je čak i dobro jer se Eurosong hrani na takvim popratnim sadržajima, ali osim efekta čudaka koji je polučio, iako na njega vjerojatno naša ekipa nije ni igrala ni računala - pokazalo se da naša pjesma predstavnica i opet nije u skladu apsolutno ni s čim što se trenutačno fura na toj manifestaciji. U nekim je svojim elementima, kao što je ono dramatično violiniziranje i violončeliranje na pozornici, čak djelovala kao zastarjeli presadak iz devedesetih, dok se u svemu ostalome, unatoč Jacquesovu gimmicku, uglavnom stopila s pozadinom. Dakle, i opet, nit' smo bili imalo originalni niti smo se uklopili u prevladavajuće uspješne trendove.
Plasman hrvatske pjesme bio je, doduše, pristojan, točno na polovici ljestvice, i to vjerojatno ipak treba pripisati Jacquesovim glasovnim mogućnostima, koje su neupitne. Dosta se govorkalo i o tome kako su nas ove godine 'susjedi izdali' jer smo glasove dobili samo od Crne Gore, a i to ne baš velik broj bodova, no kada se sve uzme u obzir, mislim da smo prošli taman onoliko dobro koliko smo i zaslužili, ako čak i ne malo bolje. No i dalje ostaje dojam da baš i nemamo previše pojma o tome što prolazi na takvim natjecanjima i da skoro uvijek s njih odlazimo kao ljutiti gubitnici, kriveći za neuspjeh apsolutno sve osim vlastite mlakosti.
Jer činjenica jest - Hrvatska je na Eurosongu pokušavala svašta - i trash sa 'Štiklom' i The Umjetnost s 'Don't Ever Cry', i sjajne vokaliste s megaglasovima kao što su Jacques ili Tony Cetinski, i još svašta nešto između - i gotovo se uvijek činilo kao da kopiramo neku foru koja je bila in prije dvije-tri-deset godina, ili da smo jednostavno bezlični. Možda je vrijeme da prihvatimo da to jednostavno nije za nas i sljedeće godine pošaljemo ono što nam je najjeftinije. Tko zna. Možda baš to ispadne najveća fora. A možda jednostavno uopće nije važno. Sve dok je svemirski osvijetljenih pozornica, čudesno odjevenih izvođača i voditelja koji glume da su duhoviti, Eurosong će ići dalje s nama ili bez nas.