Tony Soprano živo je čudo od televizijskog lika. Krupan, sirov i rabijatan, mračnog pogleda i seljoberskih macho nazora, krajem je prošlog milenija osvojio naša srca. Kako je to moguće? Kako je na pragu 21. stoljeća, sa svim njegovim osviještenostima i razvijenim osjećajem za dobro i zlo upravo takav lik postao blizak srcu štokojeg pravednika među gledateljima? Bilo je to zbog trenutka u kojem se srušio pred roštiljem, nakon čega su ga puknuli u bolnicu, gdje je saznao da NIJE doživio srčani udar, nego napadaj panike. Činjenica da je svoj život mafijaškog bossa makar i podsvjesno doživljavao kao stres i opterećenje dovela ga je na kauč doktorice Jennifer Melfi i zahvaljujući tome u sljedećih smo šest sezona serije 'Obitelj Soprano' saznali štošta o Tonyju, ljudima oko njega, o njegovoj obitelji i Obitelji. A kada nekoga dubinski upoznaš kao što smo Tonyja upoznali kroz 'Obitelj Soprano', šta ćeš nego ga voljet?

Jedan od razloga iz kojih je 'Obitelj Soprano' bila super - a razloga je mnogo, od genijalne autorske ruke Davida Chasea do fenomenalnih glumaca koji su tumačili nezaboravne likove - bilo je to što su scenaristi imali vremena i prostora za detaljno razrađivanje likova, a i bilo je i para za snimanje scena sa suptilnim pogledima, trzajima, sitnom mimikom lica i dalekim pogledima uz pomno odabran soundtrack. Iako je i ondje bilo pomalo karikiranih mafijaških huligana opisanih prečacima i stereotipima, većinu smo likova već od početka upoznali kao slojevite ljude od krvi i mesa, a ako ste razgovarali s bilo kojim Amerikancem talijanskog porijekla, taj bi vam rekao da je - s izuzetkom mafijaškog napucavanja, klanja i tučnjave - sve ostalo iz života talijansko-američkih obitelji opisano s nevjerojatnom preciznošću i uvjerljivošću.

Ništa od toga ne vrijedi za film 'Svi sveci mafije'.

Majke mi, foršpan za film koji je izašao prije nekoliko tjedana otprilike je deset puta bolji od filma, pogotovo kad se uzme u obzir koliko je u njemu prikazan kolaž scena iz filma genijalno montiran uz pjesmu 'Money' Flying Lizardsa. Trebalo je ostati na tome. Trebali su samo snimiti neki malo dulji foršpan, fenomenalno smontiran uz neke ubercool pjesme. Gledatelji bi ostali željni podrobnije razrade, ali bi ta razrada, sve po sistemu lacanovske neispunjene žudnje, barem imala šanse ostati teoretski dobra. Ovako je svaka iluzija o tome da bi prequel Sopranosima mogao biti nešto genijalno razbijena u točno dva sata. Dobili smo papazjaniju za koju stvarno ne znam što bih rekla. Mislim, naravno da znam, ali doista nisam željela da moram reći ono što slijedi.

Najjednostavnije bi bilo reći da je film sranje i jednom za svagda zaključiti priču. Površno i nabrijano sranje koje je napustilo gotovo svaki trag onoga što je Sopranose činilo začetnikom zlatnog doba televizije i suvremenom, čak pomalo i postmodernom inačicom mafijaške sage. Film koji je trebao biti priča o prapočelima Tonyja Soprana ispao je nekakva nabacana zbrka mafijaških klišeja i karikiranih gangsterskih likova u kojima se autori nisu mogli odlučiti bi li se bavili ličnošću Tonyjeva daljnjeg strica Dickieja Moltisantija, sukobom talijanske mafije i crnačkih gangova u New Jerseyju početkom sedamdesetih, psihopatijom i njezinim prenošenjem s koljena na koljeno, obiteljskim odnosima, uličnim nemirima i tko zna čime još. Uza sve to, film je u nekim segmentima složen kao da su ga radili amateri (a nisu), što se najviše vidi po tome što je pripovjedački stil totalno zbrkan i loš. Jedan od eklatantnih primjera jest to što film počinje zagrobnom voiceover naracijom Christophera Moltisantija, koji priča o Tonyju kao osobi koja ga je 'poslala u pakao', pa gledatelj očekuje da će to sada imati neke veze s budućim odnosom Tonyja i Christophera, ali - iako se negdje u sedmoj asocijaciji daje naslutiti da to možda i jest tako, u cijelom filmu zapravo ne vidimo ZAŠTO je to baš on morao pripovijedati, a nije ni da se pojavi još mnogo puta, osim na prijelazu iz šezdesetih na sedamdesete i na samom kraju filma. To i još nekoliko pripovjedačkih postupaka u filmu ispadaju kao pogreška, a teško je povjerovati da je jedan tako ambiciozan projekt pod ravnanjem Davida Chasea bio BAŠ TAKVA frfljarija.

No još gore od toga, možda čak i najgore jest to što je film gotovo potpuno pogubio Tonyja. Odabirući da Tonyjevo odrastanje prikaže kroz prizmu njegove vezanosti uz strica Dickieja, nikada nije do kraja objasnio ni razradio ZAŠTO je Tony toliko obožavao Dickieja i Dickie Tonyja, kako se ta njihova povezanost gradila i na čemu se održavala. Dapače, prema onome što vidimo u filmu, Tony je tip dječaka koji, unatoč mangupskim psinama i nepodopštinama, ima i ambicije i planove za budućnost koji nisu vezani uz gangsteraj i mafiju, vidimo i čak nam je doslovno rečeno da je natprosječno inteligentan te da ima interese za muziku, stripove, knjige i popularnu kulturu koje je u stanju citirati u prigodnim situacijama iz stvarnog života - drugim riječima, da je, unatoč okruženju u kojem odrasta, više-manje normalan, simpatičan i perspektivan američki klinac koji bi mogao postati sasvim funkcionalan, možda čak i vrlo uspješan član društva. S druge strane, Dickie je tipični mafijaški nasilnik i psihopat, koji je uza sve to popriličan slabić i luzer s teškim Edipovim kompleksom i egom koji smatra da su njegova zlodjela sasvim pomirljiva s time da tu i tamo učini kakvo dobro djelo jer je to ON, Dickie, sam sebi najvažnija i najsjajnija zvijezda na nebu. Dickie se u filmu trudi biti silno šarmantan, nevjerojatno cool frajer, a počinio je barem dva gnjusna djela koje čak nijedan drugi mafijaš nikada ne bi ni pomislio učiniti. Površna gangsterska karikutar kakav jest, Dickie se čini kao netko tko ne bi dugo opstao kao uzor mladom i inteligentnom Tonyju, nikada nam nije sasvim objašnjeno zašto ga je Tony baš toliko volio, a još ga uza sve to u filmu vidimo tek u rutinskim, nimalo definirajućim odnosima s nećakom.

Iskrzano i površno prikazivanje problem je i u onome što je trebao biti povijesni moment filma, odnosno lagani pad utjecaja mafije i uspon afroameričkih gangova u New Jerseyju i New Yorku sedamdesetih. Uz jedan dio filma koji se događa tijekom uličnih nereda 1968. u Newarku, a koji su nastali nakon što su policajci praktički bez razloga pretukli crnog taksista, ta je priča uglavnom prikazana kao odnos između Dickieja Moltisantija i Harolda McBrayera, mladog i poduzetnog crnačkog gangstera bliskog pokretu za crnačka prava. Još gore nego u slučaju odnosa Dickieja i Tonyja, za taj odnos nije čak ni sasvim jasno kako je nastao, zašto je opstao, jedino je otprilike jasno kako se prometnuo u opasno rivalstvo. A i tu se obilno oslanjalo na klišeje gangsterskih vođa odjevenih u bunde te aktivista koji uz bubnjeve izvode slam poeziju, a da zapravo nije nimalo dublje zagrabljeno u ono što se doista događalo.

Zbog svega toga & generalno gledano, ovaj film izgleda kao ono kad Vrdoljak snimi seriju za HTV pa onda iz nje izreže neke dijelove te ih šlampavo zalijepi u dvosatnu zbirku jedva povezivih štikleca koji se onda prikazuju u kinima kao film. Samo što David Chase i njegova ekipa nisu snimili seriju, nego su SAMO nabacali sve što im je palo na pamet u 120 minuta, ničim se dovoljno ne pozabavivši, ništa dovoljno ne razrađujući, služeći se prečacima i karikaturama da bi ilustrirali slabašne poante i izbacujući bućkuriš koji se teško gleda, vari i u kojem ti nakon pet minuta prestaje biti važno tko će živjet, tko umrijet i čija nana crnu vunu prede. Potpuna suprotnost seriji 'Obitelj Soprano'.

Ono zbog čega mi je ipak bed bespogovorno reći da je film smeće jest to što u njemu ipak ima proplamsaja Davida Chasea kakvog znamo i volimo, ali i zbog toga što ima i nekoliko vrlo obećavajućih glumačkih izvedbi. David Chase tu je, kao i Bog, u detaljima - u nekoliko suptilnih prikaza stanja pojedinih likova (uglavnom mladog Tonyja), u liku Dickijeva strica koji guli doživotnu robiju u zatvoru i koji je, budistički oslobođen gotovo svih želja i htijenja, najmudrija osoba u filmu. David Chase vidljiv je kao autorski duh i u jednoj sceni ubojstva koja je strašna, ali i poetski tragična, s predivnim i uzburkanim oceanskim krajolikom - sceni koja priziva jednako tako nelagodno nasilne, ali tragične prizore ubojstva, kao što je bilo ono Adriane u 'Obitelji Soprano'. Detalji su to, ali genij Davida Chasea očito se nije mogao sasvim sakriti ni uništiti hrpetinom gluposti u ostatku filma.

Što se pak glumačkih izvedba tiče, mladi Michael Gandolfini možda na prvu loptu djeluje kao anegdotalan izbor i trik kojim će se očarati gledatelje jer je mladac doista sličan ocu pa bi ga gledatelji mogli voljeti zbog privrženosti voljenom pokojniku. No u onome što su mu scenaristi dali - a to, nažalost, nije ni približno dovoljno - pokazao je da nije samo dostojan sličnošću, nego doista i zna utjeloviti ono što djeluje uvjerljivo kao mladi Tony Soprano. Bilo bi zgodno da su mu dali prilike stvarno i pokazati Tonyjevu origin story, odnosno da vidimo uvjerljivu preobrazbu iz mladića koji obećava do psihičkim problemima obilježenog mafijaškog zlikovca, ali u ovakvom filmu očito ne možeš dobiti ono što želiš. Slična je priča i s Verom Farmigom, koja glumi još jedan nezaboravan, težak i za razvoj Tonyja Soprana važan lik - njegovu majku Liviju. Nije joj, kao ni mladom Gandolfiniju, dano ni približno dovoljno materijala da svoj lik razvije i odigra onako briljantno kao što je to učinila Nancy Marchand u seriji, pa njezin portret mlađe Livije zbog isprekidanosti i nepovezanosti prikaza katkad djeluje tek histerično, no Farmiga je ipak u tome pronašla potencijala za emotivni učinak i uvjerljivost.

No iako me, rekoh, ti neki elementi sprječavaju da film nazovem potpunim promašajem, on to ipak jest. I svakome tko misli da će njegovim gledanjem utonuti u još malo mračne magije newarške mafije, preporučila bih da radije ponovno pogleda seriju. Serija, naime, sa svakim novim gledanjem daje sve više i više. Ovaj film čak ni na prvo gledanje ne daje gotovo ništa.