Od Leosa Caraxa gledatelj ne može očekivati nešto uobičajeno i srednjestrujaški. Ovaj francuski redatelj, koji na pitanje je li mu Leos Carax pravo ili umjetničko ime odgovara da mu je to pravo umjetničko ime nikada nije bio suviše zainteresiran za to. U svojim se filmovima uglavnom baveći bolnim aspektima ljubavi, kao što je to učinio u jednom od svojih najpoznatijih filmova, 'Ljubavnici s Pont-Neufa' i balansiranjem na granici stvarnosti i privida, kao što je to učinio u drugom od svojih najpoznatijih filmova, 'Sveti motori', u svojem je najnovijem filmu, 'Annette', učinio oboje.

I to još nije sve! Ne, nakon ovog uzvika ne dolazi obavijest da će vam Carax uz gledanje filma pokloniti i set noževa - iako od njega ni to ne bi bilo čudno - nego informacija da je film rock-opera, i to rock-opera koju u cijelosti autorski potpisuju Ron i Russell Mael, braća iz grupe Sparks. Mnogi 'Annette' nazivaju mjuziklom, tržištu se službeno predstavlja kao glazbena drama, ali mo'š mislit. To je u pravom smislu riječi opera, osobno bih je nazvala pop-operom jer neke teške 'rokerice' u njoj nema, ali uobičajeno je za opere u kojima svira suvremena glazba reći da su rock-opere pa nek' bude.

Zašto mislim da je 'Annette' rock-opera, a ne mjuzikl. Osim toga što jednostavno je, evo i kraće razrade zašto je tome tako. U mjuziklima se radnja obično odvija kroz govor, a onda likovi odjednom počnu pjevati i plesati, najčešće zato da bi prokomentirali situaciju, izrazili neke svoje duboke osjećaje ili zato što, eto, u radnji sada netko nešto pjeva zato što je pjevač. U operi pak likovi komuniciraju pjevanjem čak i između istaknutih pjesama, koje se u klasičnoj operi zovu arije. U filmu 'Annette' IMA govora, ali je on stilski obilježen. Glavni lik Henry McHenry (Adam Driver), koji je stand-up komičar, svoje komičarske nastupe uglavnom govori, dakle, ta SITUACIJA se odvija govorno. Jedan drugi muški lik, Korepetitor (Simon Helberg) pak uvijek govori, čak i kada drugi likovi oko njega pjevaju, pa je ovdje jedan LIK obilježen govorom. Drugim riječima rečeno, pjevanje je standardni oblik komunikacije u filmu 'Annette', a govor nešto znači jer je drugačiji od standardnog oblika komunikacije. A to je više karakteristika opere nego mjuzikla.

'Annette' je, međutim, opera i po nekim drugim karakteristikama, ponajviše po naglašenoj teatralnosti, stiliziranju i pretjerivanju, po fakultativnom razgraničavanju stvarnosti i nestvarnog, po tome što se nitko živ u tom filmu ne trudi biti realističan i prirodan, nego je primarno izražavanje emocija i - po tome što, dođavola, svi pjevaju! Čak je i publika na komičarskim nastupima Henryja McHenryja - ZBOR. A imamo i nadrealne elemente, kao što je onaj u kojem u 99 % filma naslovnu ulogu igra - lutka. Eh, da, u filmu ima i isječaka iz pravih opera, najviše iz 'Dvorca Modrobradog' Bele Bartoka, a operni koncept u filmu dovodi i do nekih rubno komičnih situacija koje nisu zamišljene kao komične, kao što je ona kada Adam Driver podiže glavu s kunilingusa da bi sudjelovao u ariji o tome kako se on i njegova draga silno vole. To je već malo PARODIRANJE opere, ali svejedno.

Film inače govori o mladom (bračnom) paru. Ona je slavna operna pjevačica Ann Defrasnoux (Marion Cotillard, s tim da joj u scenama kada nastupa u operi glas posuđuje sopranistica Catherine Trottmann), a on poznati stand-up komičar. Njezina nježnost i krhkost, odnosno, kako je to formulirano u filmu, predivan način na koji pjevajući umire na pozornici i njegova grubost i bezobrazluk u komediji u očima ih javnosti čine nespojivim parom, ali upravo su zbog toga i vječita tema tabloida i tračerskih televizijskih emisija pa javnost neprekidno prati njihovu vezu. Iako se silno vole, Ann stalno osjeća da s Henryjem nešto nije u redu jer osjeća da lik ima problema s ljutnjom i kontrolom nasilnih impulsa, a Henry postaje sve mračniji, sve dok na jednom od svojih nastupa ne pretjera pa se počne šaliti o tome da je ubio vlasitu ženu, nakon čega ga publika odbacuje i karijera mu je uništena.

Henryju i Ann u međuvremenu se rađa dijete, djevojčica Annette, koju oboje obožavaju. Iz nekog razloga koji nisam do kraja proniknula. Annette je sve do kraja filma prikazana kao lutka. I to poprilično čudna lutka. No kako god bilo, nakon Annettina rođenja i nakon što Henryjeva karijera završi nosom u blatu, odnos između Henry i Anne postaje sve napetiji, sve dok se jedne noći dok su na krstarenju vlastitom jahtom, tijekom strašne oluje i strašne svađe na palubi, Anne ne padne u more i utopi se. Za daljnje ćete događaje morati pogledati film, ali mogu vam samo reći da je sve puno patnje, problematičnog odnosa između oca i kćeri, da postoji ljubavni trokut, da ima još mrtvih i da sve skupa završava tragično. Jednom riječju: opera.

E, sad. To hoće li vam se film svidjeti ili ne najviše ovisi o tome volite li operu. Ako je volite, sigurno će vam se svidjeti, jedino morate izdržati prvi prikaz Henryjeva stand-up nastupa, koji je predug, predosadan, preglup i - što je za prikaz stand-up nastupa najvažnije - uopće nije smiješan. Ne kažem da svi prikazi stand-up nastupa u filmovima moraju biti smiješni, ali trebalo bi barem izgledati da sam komičar misli da je ono što izvodi smiješno, a to čak ni ovdje nije slučaj. Uglavnom, taj prvi prikaz je predug i predosadan i ako itko odluči izaći iz kina tijekom njega, to me uopće neće čuditi. No ako voli operu i/ili neobične filmove, preporučila bih da se vrati jer je nastavak bolji.

'Annette', naime, ima sve prednosti i nedostatke koji su i inače karakteristični za operu. Film je raskošan, emotivan, lijep i na trenutke veleban, a istodobno zna biti i patetičan, umjetan, s apsurdnim i nerazjašnjenim epizodama koje izgledaju kao da su tamo samo zato da bi netko mogao plakati ili se bojati ili nešto slutiti. Film ujedno ima i izrazito dojmljiv, potresan završni duet koji cijeloj priči daje težak pečat o kojem ćete poslije još neko vrijeme razmišljati.

Ono što nema jest operna razina pjevanja. Zbog toga ga možda i nazivaju mjuziklom. Svi likovi koji pjevaju, pjevaju dobro, ali to je razina mjuzikla. Ne smeta nimalo, ali valja navesti kao činjenicu. Jedino operno pjevanje ono je u prikazima pravih opera. No s druge strane treba reći da su se glumci izvrsno snašli u opernom načinu glume i da to izvrsno funkcionira u kontekstu. Adam Driver i Marion Cotillard već su odavno dokazani talenti - i glumački pa i pjevački, a Simon Helberg pokazao je da mu je glumački raspon puno veći od Howarda u 'Teoriji velikog praska', premda je za film vjerojatno angažiran zato što je dosta dobar pijanist. No talent nad kojim ćete ostati razjapljenih usta definitivno je onaj malene Devyn McDowell, koja glumi (i pjeva!) malenu Annette nakon što prestane biti lutka. Ako ni zbog čega drugog, zbog nje morate pogledati ovaj film. Što se pak drugih razloga za gledanje ovog filma tiče - što da vam kažem? Film je neobičan i film je opera. Zbog toga će nekima biti remek-djelo, a nekima najapsurdnija glupost koju su pogledali otkad pamte. No tako je uvijek s Leosom Caraxom.