Ima jedna lažna stvar u prikazu odnosa između kćeri i očeva u dosta hrvatskih filmova, serija, priča i romana. Taj je odnos patrijarhalan, to je teško sakriti pa oni koji su pisali, režirali i glumili takve odnose nisu to ni pokušavali sakriti, ali su ih zato prečesto prikazivali bajkovito i romantično. Patrijarh, odnosno otac, prikazivan je kao mudri ćaća koji, doduše, čvrsto drži dominantan položaj u obitelji, ali je prema svojoj miljenici (koju isto tako prečesto zove 'sine') uglavnom nježan, čuva je kao malo vode na dlanu, a ona njega obožava i poštuje čak i kad je grub jer zna da je štiti. 'Stari' će se u takvim pričama mnogo češće sukobljavati sa sinovima - jer to je ta neka arhetipska priča o borbi mladog i starog lava za dominaciju u čoporu pa će stari u mladome vidjeti slabu budalu koja nije u stanju preuzeti njegovu ulogu, a mladi u starome nazadnu silu koja nema pojma o novim vremenima. No kćeri i očevi - to nekako uvijek ispadne 'poseban odnos', gotovo kao neko blago patrijarhata u kojem djevojčice i djevojke uče da će ih samo mudar muškarac u životu zaštititi i podučiti što je dobro, a što nije.

'Murina', hvaljeni i nagrađivani film Antonete Alamat Kusijanović nije takav film. I u njemu se štošta vrti oko odnosa oca i kćeri, ali taj odnos nije ni najmanje romantičan, nježan ni bajkovit. On jest patrijarhalan, ali je mnogo realniji u pogledu toga što patrijarhalan odnos prema kćeri DOISTA znači: kontrolu, ograničavanje i omalovažavanje.

Prića je to o 16-17-godišnjoj Juliji (spektakularna Gracija Filipović), koja s majkom Nelom (Danica Curcic) i ocem Antom (Leon Lučev) živi na prekrasnom, neimenovanom jadranskom otoku, u kući tik iznad mora. Julija stalno s ocem odlazi u podvodni ribolov, gdje pak stalno ganjaju teško uhvatljivu ribu murinu po podvodnim hridima i pećinama, pa iako je jasno da je Julija u tome postala vještija od oca, gotovo od prve scene jasno je i da otac to ne dopušta, nego nastoji dominirati.

Julijina situacija na kopnu još je gora. Mrzovoljan, nabrušen i grub otac neprekidno je kritizira i obezvrjeđuje, a i inače se prema njoj i majci ponaša kao da su mu dio imovine - određuje im kada će i gdje biti, što će raditi, kako će se odjenuti i tako redom. Pritom se ponaša kao da to sve čini za njihovo dobro jer je upravo u procesu sklapanja velikog posla prodaje zemlje za luksuzno odmarailšte na jednom od pustih otoka u blizini. Zemlju je naumio prodati svojem bivšem šefu i prijatelju Javieru (Cliff Curtis), bogatom brodovlasničkom sinu koji im dolazi u vikend-posjet i malo playboyevskog preseravanja.

Ono što Antu posebno razjaruje jest to što je njegova kći došla u godine u kojima joj takav otac više nije strašan, nego sve više u njegovu despotskom i grubom ponašanju prepoznaje koliko je jadan i koliko se iživljava na onima na kojima misli da može - kćeri i ženi. I dok njegova žena to šuteći trpi i kćer brani samo u situacijama kada je Ante napada 'pred ljudima', Julija se sve više otima kontroli i sve glasnije izražava želju da ode od roditelja i s otoka na kojem živi. Antin gnjev zbog toga apsolutno je užasavajući, ali se i u njemu sve više pokazuju njegove nemoć i slabost.

Julija, pak, iako za svoje godine vrlo zrelo procjenjuje oca kao agresivnog slabića, a majku kao samožrtvujuću kukavicu, dovoljno je mlada da nezrelo padne na fore šarmantnog Javiera, za kojeg - vrlo slično kao i njezin otac - povjeruje da je njezin put u bolju budućnost. Ljetni vikend koji gledamo u filmu zapravo je ključni trenutak u Julijinu odrastanju, trenutak u kojem shvaća da se ni na koga ne može osloniti, pogotovo ne na muškarce u svojem životu i da joj je jedini saveznik, jedino područje slobode koje ima - more.

More u 'Murini' igra vrlo važnu ulogu, ne samo u smislu predivnih podvodnih i 'nadvodnih' prizora hrvatskog Jadrana, nego i u smislu prostora u kojem se Julija najbolje snalazi. Izraz 'kao riba u vodi' u njezinu slučaju nije samo fraza. Julija je u moru najhrabrija, najsnalažljivija, baš kao i riba iz naslova uvijek pronalazi put, način, a ponekad čak i doslovno bijeg iz zatočeništva okrutnog oca. Ona možda ne može očekivati LJEPŠE mjesto za život od otočkog raja u kojem joj roditelji imaju prekrasnu kamenu kućicu nad plažom, ali može i smije očekivati VEĆI život od očeva tlačenja i kontrole, sebičnosti i okrutnosti. A što je veće od mora, mora koje povezano sa svim svjetskim oceanima, mora koje je može odvesti bilo gdje: u slobodu, u život, u smrt ili u propast, ali svakako dalje od zatvora namijenjena patrijarhalnim 'mezimicama'.

Antoneta Alamat Kusijanović snimila je pametan, simboličan, poetski film prepun plavetnila i žarkoga ljetnog sunca, ali i prepun nelagode lošeg odnosa muškaraca prema ženama, ne samo u slučaju oca i kćeri, nego i u slučaju svih ostalih muškaraca koji se pojavljuju u filmu, počevši s lepršavim i slatkorječivim hohštaplerom Javierom, a završivši na momku s plaže koji Juliji pet sekundi nakon upoznavanja uvaljuje alkoholno piće, a petnaest sekundi poslije i jezik u usta. Nelagoda je i ovdje zbog skučenog, bezimenog prostora, mjestašca o kojem osim nekoliko lokalaca koji s Antom planiraju prodaju zemljišta, procesije za blagdan Velike Gospe i toga da služi kao usputno jedriličarsko parkiralište - ne znamo ništa, ali nam je zapravo dobro poznato. Nelagoda je tu i zato što o Julijinu životu izvan ribolova s ocem i želje da se makne također ne znamo ništa, ali nam je situacija dovoljno dobro opisana da nam i ona bude vrlo dobro poznata.

Sve to 'Murinu' čini važnim, zanimljivim i pamtljivim filmom koji je zaslužio sve nagrade koje je osvojio i koji će, nadam se, privući gledatelje u kina. Ako ni zbog čega drugoga, a onda zbog štokoje Julije iz ne tako bajkovite patrijarhalne obitelji - da i ona shvati tko joj je saveznik. Da parafraziram jednog velikog pjesnika - valja nama preko mora. Ovaj ga je film već preplivao.