Jedna od stvari po kojima bih uvijek skužila da gledam film M. Nighta Shyamalana - čak i da na kinoplakatu ne vidim njegovo prezime i ne pokušam ga po stoti put neuspješno izgovoriti - bila bi ta da likovi na platnu govore kao ni jedan pripadnik ljudske vrste u Mliječnom putu i šest susjednih galaksija. Da, da, ima tu i još nekih prepoznatljivih shyamalanskih klasika, kao što je to da je priča uvijek neki sablasni triler u kojem se (možda) događa nešto natprirodno, da su gotovo uvijek prisutna djeca, čime Shyamalan dosta vješto zna pojačati jezu, a tu je uvijek na kraju i veliko otkriće ili obrat, koje uvijek ispadne blesavo ko noć. No dijalozi su mu ipak najjači. Pri čemu pod 'najjači' mislim: 'Trebao bi ih prestati pisati'.

U njegovu najnovijem filmu, 'Ostarjeli' s tom se Shyamalanovom plemenitom vještinom susrećemo već u prvim minutama, dok se jedna obitelj sastavljena od majke, oca, 11-godišnje kćeri i šestogodišnjeg sina vozi kombijem s aerodroma u tropsko odmaralište. Majka pritom kćeri, koja pjeva, govori: 'O, dušo, imaš tako divan glas, jedva čekam da čujem kakav će biti kad budeš STARIJA!' (mig-mig, javlja nam se scenarist Shyamalan negdje iza kamere - NISAM LI DOVITLJIV?). Zatim majka započinje razgovor sa svojim mlađim sinom o njegovoj anksioznosti (da, i mene je podsjetilo na početak filma 'Mi' Jordana Peelea, ali tu sličnosti, nažalost, prestaju) i to čini takvim jezikom i stilom da sam na trenutak pomislila kako je riječ o nekakvom ironiziranju i izrugivanju modernom roditeljstvu i njegovom osviještenom načinu razgovora s djecom te da će to biti okosnica lika majke. Ne i kod našeg druga Nighta S.! Kod njega rečenica tipa: 'Fokusiraj svoje osjećaje na ljepotu koja te okružuje, o, sine moj!' nije stilski obilježena, tj. on ne misli da ima ikakvu težinu, nego da se ljudi tako razgovaraju onak', usput. Jer nit će majčina sklonost psihologiziranju niti dječakova anksioznost poslije u filmu igrati bilo kakvu ulogu.

Kako film dalje odmiče i priča, realno gledano, postaje zanimljivija, šugavi dijalozi sve više dolaze do izražaja. Sve ti je žao glumaca jer fakat se trude. I Gael García Bernal kao Guy, otac te obitelji, i Vicky Krieps kao njegova supruga Prisca i posebno Thomasin McKenzie, koja glumi jednu verziju njihove kćeri Maddox glumački daju sve od sebe. Čine to i svi ostali u ekipi, uključujući Rufusa Sewela, koji nam je poznat iz serije 'Čovjek u visokom dvorcu', a ovdje glumi mentalno bolesnog liječnika, također gosta u tropskom odmaralištu, a posebno se ističe mlada glumačka zvijezda u usponu, silno talentiran Alex Wolff, koji ovdje glumi jednu verziju sina 'glavnog' bračnog para, a kojeg otprije znamo iz horora 'Naslijeđeno zlo' Arija Astera te nedavno iz filma 'Svinja', gdje igra uz Nicolasa Cagea. No koliko god se trudili i koliko god zahvaljujući njihovu trudu likovi ipak dobivaju neku slojevitost i emotivnost, replike koje izgovaraju stalno se čine nestvarnima. Jedan od sporednih likova, reper Mid-Sized Sedan (prekrasan Aaron Pierre koji glumi Caesara u 'Podzemnoj željeznici') u jednom trenutku izgovara rečenicu: 'Imam poremećaj zgrušavanja krvi i zato sam došao ovamo, da se povežem s nečim većim od sebe'. Moram li napomenuti da to OZBILJNO govori o dolasku u luksuzno tropsko odmaralište? I kakvo je to uopće repersko ime, Mid-Sized Sedan?

Dok Shyamalan razvija priču o tome kako su tri obitelji iz tog tropskog odmarališta na nagovor upravitelja otišle na skrovitu plažu okruženu čudnim stijenama i mračnim pećinama, takve se rečenice nižu u beskraj, pomiješane tek s onima gdje likovi u razgovoru objašnjavaju što se događa. Gotovo se ništa ne događa a da netko od likova to ne poprati ekspozeom ili uzvikom tipa: 'Djeco, maknite se odande jer je tamo blablabla', pri čemu se blablabla-om objašnjava ono što smo upravo vidjeli da se dogodilo. Kada naši usamljeni kupači na plaži s koje nikako ne uspijevaju otići shvate i da na toj plaži ubrzano stare (bez brige, nisam vam ništa naročito spojlala tom informacijom), Shyamalan će imati dobar redateljski instinkt da to snimi u kadrovima kojima se polako otkrivaju naglo odrasla djeca, ali će zato sve upropastiti popratnim dijalogom, u kojem će netko uzviknuti: 'Zaboga, pa oni su u sat vremena izrasli u tinejdžere!' I tako jedno pet-šest puta.

No uza sve to rečeno, film zapravo i nije tako loš. Loše dijaloge je teško zanemariti, ali glumci svojom izvedbom ipak koliko-toliko izvlače stvar, vizualno je odlično izveden jer je jedan dan na problematičnoj plaži, sa svim mjenama oceana, valova, voda koje u njega utječu i iz njega istječu kroz pećine - doista prikazan kao cijeli jedan život, a i sama priča o rapidnom starenju na svoj je način intrigantna. Nije baš da se Shyamalan ubio od truda da zaroni malo dublje u implikacije starenja na međuljudske odnose, ali imao je nekoliko zanimljivih elemenata povezanih s propadanjem tijela, bolešću, ranama, pa čak i emotivnih proplamsaja povezanih sa žaljenjem za propuštenim. Nitko zbog tih njegovih momenata neće postati filozof, ali prisutni su, vidi se se o njima barem pet minuta razmišljalo.

Film, osim toga, treba pohvaliti i zbog toga što tipičnim Shyamalanovim triler-maherstvom uspijeva zadržati gledateljsku pozornost i ni u jednom trenutku nije dosadan ni naporan. Rekla bih da nije ni glup, ali kad sam to pomislila u kinodvorani, iza ugla mi je, kao ŽBENG! u mozak, doletio rasplet, obrat, objašnjenje što se zapravo događa i završnih sam pet minuta filma pogledala kolutajući očima. No to je već shyamalanska klasika. Nad njegovim obratima facepalmamo još od 'Šestog čula'.

Kada se sve zbroji i oduzme, film je po mojem mišljenju čak i bolji nego što sam očekivala po foršpanima, a svakako mnogo bolji nego što sam pretpostavila po dijalozima. Znam da je Shyamalan, kao i uvijek, imao veće ambicije i da nam je htio nešto pametno reći. No nije nam rekao ništa naročito pametno i ništa što svi već odavno ne znamo. Onima koji su sve ove zamjerke spremni zanemariti na račun interesantne i atmosferične priče, vizualnog i zvučnog spektakla te svima onima koji se ipak malo lože na Shyamalana i njegove fore - ovo će biti jedan sasvim zabavan ljetni hit. Ima plažu, ima napeticu, ima jezu, ima nešto krvi i nasilja, ima nešto ljubavi i nježnosti, ima misteriju i ima dobre glumce. Što ćeš više? OK, bolje dijaloge i pametniji rasplet, ali to se od Shyamalana očito ne može očekivati.