Postoje filmovi koji su čista umjetnost - u njima se razlaže ljudsko stanje, smisao postojanja, života, svemira i ljubavi kroz bezvremenu priču koja će zauvijek zaživjeti kao referenca u brojnim raspravama i izlaganjima na tu temu. Postoje, međutim, i filmovi koje dugo pamtimo, a koji se možda negdje rubno dotiču takvih tema, no one im nisu primarni fokus. Njihova glavna namjera jest zabava, a ako su stvarno dobri i pucaju na koju razinu više, onda se gledatelji zaljubljuju u njih. Pogotovo ako su mlađe dobi.

'Free Guy', jedan od novijih blockbustera u našim kinima, definitivno spada u zadnju kategoriju. Točno mogu zamisliti da se današnji klinci nakon gledanja igraju Guya i Millie cijelo ljeto. Ako je to uopće i dalje nešto što klinci rade. Ako ne, onda točno mogu zamisliti da si u videoigrama biraju likove koji su KAO Guy i Millie. Nadam se samo da se pritom nitko neće ozlijediti ni pokušati skočiti iz jedne dimenzije u drugu.

Priča i izvedba filma 'Free Guy' nije uopće ni savršena ni originalna. Film se temelji na idejama kakve su već na zahtjevniji način obrađene u 'Matrixu', 'Trumanovom Showu', pa i nekim novijim filmovima, ali je sve uobličeno na nešto 'sunčaniji', vedriji način. Vjerojatno se priča zbog toga i vrti oko Reynoldsova lika, Guya, koji je takozvani 'neigrajući lik' (NPC) u superuspješnoj videoigri 'Free City'. Dok igrači ove igre, koja istodobno podsjeća na Fortnite, Grand Theft Auto i još desetak drugih igara, u njoj obavljaju svoje eksplozivne i nasilne misije, Guy u njoj 'živi' kao pozadinska simulacija stvarnosti. Svakog se dana budi u isto vrijeme, svaki dan na isti način pozdravlja svoju zlatnu ribicu, svaki dan pije istu vrstu kave, svaki dan radi za šalterom u banci, svaki dan se druži sa svojim najboljim frendom, zaštitarom Buddyjem. Nasilje u 'svojem' Free Cityju doživljava kao uobičajenu pojavu - već rutinski liježe na pod kad u banku upadnu pljačkaši, ne obazire se previše na helikoptere koji eksplodiraju nad ulicama grada, a one koji sve te nasilne radnje izvodi naziva 'herojima' ili 'ljudima sa sunčanim naočalama' koji smiju činiti štogod ih je volja. Guy svoj život smatra savršenim, jedino mu nedostaje ljubav, odnosno, žena s kojom bi podijelio svoj život.

Kada jednog dana na ulici Free Cityja spazi djevojku koja mu se odmah svidi i poželi je upoznati, njegov mu prijatelj Buddy savjetuje da to ne čini jer je riječ o djevojci koja nosi sunčane naočale, a oni nikada ne komuniciraju s ljudima koji NE nose sunčane naočale, odnosno s 'neigrajućim likovima', za što Guy još ne zna da jest. No potaknut željom da upozna djevojku iz svojih snova, Guy pri sljedećoj pljački u banci u kojoj radi otima sunčane naočale jednom od pljačkaša i... odjednom kroz njih sasvim drugačije vidi svijet u kojem živi. Vidi misije, zadatke, resurse - sve ono što vide igrači u videoigrama. Ne shvaćajući odmah o čemu je riječ, Guy kreće u misiju pronalaženja i upoznavanja djevojke koja mu se svidjela i odjednom shvaća u koliko opasnom i nasilnom svijetu živi.

Ono što ovaj film čini pomalo neobičnim jest to da se paralelno s Guyevom pričom u njemu odvija priča u stvarnom svijetu, koja bi, prema dosadašnjim zakonitostima takvih filmova, bila glavna priča. Djevojka za kojom Guy traga u Free Cityju u stvarnosti je programerska Millie (Jodie Comer, koju znamo kao Villanelle iz serije 'Killing Eve'), koja je zajedno s prijateljem Keysom kreirala naprednu igru baziranu na umjetnoj inteligenciji te je prodala moćnoj gejmerskoj korporaciji Soonami kojom šefuje frivolni i beskrupulozni Antwan. Antwan njihovu igru nikada nije stavio u pogon, ali Millie ima razloga sumnjati da im je ukrao kod iz igre, a dokaz o tome sakrio u samu igru. Millie zbog toga dolazi u 'Free City' kao igračica, a Guy joj postaje neočekivani saveznik.

I sad, dok bi priča o Millie i njezinoj potrazi u većini filmova definitivno bila glavna priča jer Millien lik ima stvarnu motivaciju, karakterizaciju i sve ostale -acije potrebne za dinamičan i zanimljiv lik, ovdje je cijela priča okrenuta u Guyevu perspektivu, što je samo po sebi zanimljiv potez, čak pomalo i inovacija, a i filmu daje dodatnu humorističnu dimenziju, to je ujedno i element na kojem se ovaj film i spotiče. Ryan Reynolds JEST odličan u ulozi Guya jer je to vrsta lika koji mu najbolje leže, ali zbog činjenice što ga se, unatoč razvoju njegove samosvjesti, ipak moralo prikazati kao lika iz igre, bilo je teško s takvim likom ostvariti neku smisleniju karakterizaciju, pa time i priču koja bi skroz na skroz držala vodu. Autori su zbog toga pribjegli kombinaciji humora i nizanja raznih događaja, koji pred kraj filma postaju podosta repetitivni i zapravo nije skroz jasno čemu vode, osim tome da je film sigurnih dvadesetak minuta predug.

No unatoč tome, film je silno zabavan i uspijeva se koliko-toliko zaokružiti u pripovjedačku cjelinu, a ono što je u njegovoj osnovnoj namjeni i najvažnije - uspijeva svojim simpatičnim likovima, pa čak i onim epizodnim, šarmirati gledatelje. Tu posebno izdvajam supersmiješnog Channinga Tatuma, ali i pojave mnogih poznatih gejmera, što će današnjim klincima sigurno biti jedno od 'uskršnjih jajeta' kojima će se nemalo razveseliti. 'Free Guy' sigurno nije ni 'Matrix' ni 'Truman Show' i zapravo najslabije prolazi kad ga se uspoređuje s njima i kada, iako to čini rijetko, počne pomalo lamentirati o ozbiljnim temama, kao što su odnos stvarnosti i simulacije, slobodna volja, kapitalizam i slično. No izvrsno prolazi u kategoriji filmova koji su nam obilježili ljeta i na kojima su se bazirale naše brojne igre - one u stvarnosti i one u virtualnom svijetu.