Ne znam kako je s vama, ali meni se povremeno s nekim filmovima dogodi to da već u prvih pet minuta gledanja dobijem onaj neugodan osjećaj za filing da mi se taj film neće dat gledat. Nije to filing da je film LOŠ, nego ona neka neodređena mješavina slutnje da će me izmučiti, da će u njemu biti scena koje će predugo trajati, onaj šašavi osjećaj kad vidiš glavnog junaka kako ulazi u auto, a tebi se već digne sva kosa na glavi jer imaš dojam da ćeš sad morati gledati baš cijelu njegovu vožnju u stvarnom vremenu... E, takav sam osjećaj imala pri početku gledanja 'Stillwatera'. I nije me prevario. Nije me, doduše, izmučio s tim vožnjama i ostalim, ali me izmučio. Naporan. I fakat je predug.

Osvrt bi sada točno mogao i završiti, ali kao što zbog tog filinga još nikad dosad nisam izašla iz kina jer ipak čekam da se film razvije, a ne djelujem prema svojim iracionalnim strepnjama - tako ću i ovdje ipak objasniti zašto mi je naporan.

'Stillwater' je priča o Billu Bakeru (Matt Damon), radniku koji je cijeli život radio po naftnim bušotinama, bauštelama, mjestima koje je trebalo raščistiti nakon razornih tornada i slično. Bill živi u gradu Stillwater u Oklahomi i naizgled je smireni, čvrsti, marljvi Amerikanac iz radničke klase koji se pomoli prije svakog obroka, a na pitanja odgovara smjernim Yes, sir i Yes, ma'am. Dakako, vrlo brzo saznajemo da je njegov život sve samo ne mirna voda jer Bill odlazi u Marseilles, gdje mu je kći Alison (Abigail Breslin) već petu godinu u zatvoru zato što je osuđena zbog ubojstva svoje cimerice i ljubavnice.

Iako po kontekstu i dijalozima shvaćamo da Bill tako svako malo kupuje avionsku kartu, odsjeda u jeftinom hotelu i odlazi u posjet kćeri, ovaj je posjet drugačiji od ostalih. Ovaj mu put, naime, kći daje pismo za svoju odvjetnicu, u njemu tvrdeći da joj je jedan profesor s fakulteta na kojem je studirala u Marseillesu - rekao da mu je jedna studentica rekla da je upoznala lika koji je pak njoj rekao da je ubio Alisoninu curu. Bill odnosi pismo odvjetnici, ali ona ga glatko odbije, govoreći da ne može ponovno otvarati slučaj na temelju naklapanja iz rubrike on je rekao da mu je rekla da joj je rekao.

Bill, međutim, u hotelu upoznaje izvjesnu Virginie (Camille Cottin) i njezinu kćerkicu Mayu (Lilou Siauvaud), Virginie mu prevodi kćerino pismo odvjetnici pa se Bill, uz Virginieinu pomoć, daje u potragu za tim momkom koji naokolo priča da je on ubio curu Billove kćeri. Usput Bill kćeri laže da je odvjetnica pristala istražiti slučaj te ostaje u Marseillesu, unajmljujući sobu od Virginie i nalazeći posao nalik onima koje je radio i u Americi.

E, sad. Sama po sebi, priča se čini zanimljivom, ali ima jednu problematičnu crtu zbog koje izmuči čovjeka. Redatelj Thomas Hardy, inače tata-mata i oskarovac koji je nagrađivan i hvaljen najviše zbog svojeg filma 'Spotlight', o razotkrivanju pedofilije u katoličkoj crkvi - ovdje se više-manje služi istim redateljskim postupkom kao i u 'Spotlightu', a to je prikazivanje mukotrpnog procesa otkrivanja istine. U 'Spotlightu' je, međutim, to imalo smisla jer je kroz to opisivan i život novinara, način na koji takav mukotrpan posao utječe na njih, njihove međusobne odnose i općenito, njihovu ulogu u društvu. Ovdje pak svako malo čupaš kosu i moliš Boga da ti se redatelj malo smiruje.

Pritom je tu još jedna stvar. Bill je očito interesantan, slojevit lik, ispod čijeg se yes, ma'am i šilterice Pravog Muškarca američke 'crvene države' krije duboka i nimalo still voda životnih boli i nedaća. To što je takav i što je očigledno štošta proživio - vrlo brzo saznajemo i da mu se supruga ubila - daje mu neku izvanstereotipnu mekoću, omogućuje mu da se zbliži s Virginie i Mayom, daje mu dobar 'njuh' za rasne i klasne probleme u južnoj Francuskoj. Malo razrađivanje tih elemenata dalo bi njegovoj mukotrpnoj potrazi nešto 'mesa' ili 'safta', štogod već preferirali, ali te razrade baš i nema.

Na kraju, tu je i apsolutno suludi zadnji dio filma, koji praktički iznebuha prelazi u teški darkeraj. Neću vam točno otkriti o čemu je riječ jer bi to stvarno bilo nepristojno spojlanje, ali Bill u jednom trenutku čini nešto sasvim nevjerojatno, e da bi se onda to razriješilo na neki usputni, blesav način, a film dobio završetak koji je gorko-sladak, ali je gledatelj već toliko izmučen da ga ne može pravo ni iskusiti. Drugim riječima, onaj neugodni osjećaj za filing koji sam opisala na početku ovdje se skroz na skroz ostvario. A ne volim kad se to dogodi. Zato vam, iako NIJE LOŠ, neću preporučiti ovaj film.