U Klubu kazališta Komedija u ponedjeljak je premijerno izveden "Cabaret Zagrepčanke i statičar" autora i redatelja Ivana Lea Leme, koji se kroz pet sudbina povezanih zagrebačkim potresom 2020. godine duhovito obračunava s identitetskom matricom glavnoga grada.

Lemo, autor niza hit cabareta, u svojem se najnovijem glazbeno-scenskom djelu odlučio pozabaviti Zagrebom u kontekstu aktualne pandemije i razornoga potresa koji se dogodio u ožujku 2020., a kojega se njegovi junaci prisjećaju iz bliske budućnosti, 2025. godine.

Iz zagrebačkog identitetskog bazena Lemo je izabrao nekoliko reprezentativnih ženskih stereotipa – jedno slavonsko siroče (Ivona Kundert), jednu purgersku damu (Mila Elegović), došljakinju s istoka (Nina Kaić Madić) i Dalmatinku u Zagrebu (Nera Stipičević) – te iz komadića klišeja iskonstruirao njihove sudbine, duhovito ih pomiješao pa pustio da ih zagrebački potres prodrma i natjera da propitaju svoje prioritete.

Dodao im je i jednog statičara koji prije potresa nije trebao nikome, a poslije je postao tražena roba. Igra ga Fabijan Pavao Medvešek.

U bliskoj budućnosti Zagreb se još uvijek oporavlja od potresa, a njegove obnove prihvatili su se Kinezi

Kontekst komadu na samome početku daje sam Lemo, izgovarajući glasom u 'offu' uvodni prolog u kojemu iznosi kratki presjek povijesne kulise i iz nje nastale društvene stratosfere "slatkog provincijskog gradića Zagreba", čije se junakinje i junak osvrću na svoj život iz bliske budućnosti u kojoj i dalje vlada pandemija, a Zagreb se još uvijek oporavlja od potresa, nakon što su se njegove obnove prihvatili Kinezi.

Pozornicu za njihove reminiscencije daje im zagrebačka robna kuća Nama u Ilici (scenografkinja je Vesna Režić), na čijem se odjelu rasvjete nađu privremeno zarobljeni čekajući plan evakuacije nakon pojave nove varijante covida-19. Njihove verbalne bravure privuku i druge kupce pa tako ono što je počelo kao usputni razgovor uz lustere polako postaje spontani stand up session u robnoj kući, "stožer za obranu dobrog raspoloženja" koji u šarmantno evokativnim kostimima (kostimografkinja je Mirjana Zagorec) kreće s "pričama koje liječe".

Te priče duhovito mapiraju grad Zagreb, komično iscrtavajući neke njegove geografske i mentalitetske okosnice koje nije teško prepoznati kao tipične. Glumice i glumac izmjenjuju se u monolozima svojih likova o sebi, svojem porijeklu i odrastanju, humoristično se dotičući čitavog dijapazona neuralgičnih gradskih tema, od stanova oduzetih židovskim vlasnicima i partizanske elite bivšeg režima, preko raznih duopola - odnosa centra i periferije, radničke klase i privilegirane klase, Zagreba i Dalmacije, sela i grada, do njihovih sasvim osobnih pojedinačnih sudbina koje sve odreda u sebi nose tračak tragičnog.

Njihove su priče protkane klišejiziranim ironičnim humorom koji u gledateljima izaziva prepoznavanje – sebe, svojih susjeda i sugrađana – a ta identifikacija je i ključ duhovitosti komada. Svaku prati kabaretski glazbeni broj (pokret je oblikovao Leo Mujić, a autor glazbe je Zvonimir Dusper – Dus).

Tako će se Mila Elegović kao Ivana Gorana Kovačić, unuka pripadnika pobjedničke partizanske vojske odrasla u nacionaliziranom židovskom stanu u centru Zagreba, naizmjenice hvaliti svojim privilegiranim odrastanjem u komunizmu i jadati zbog u devedesetima izgubljenog statusa, uz čitav niz sitnih samosažaljivih upadica i melodramatičnih referenci.

Nina Kaić Madić je beogradski transvestit iz miješanog hrvatsko-srpskog braka, muška prostitutka u mirovini u Zagrebu, umjetničkog imena Jessica Al Rhawi. Ivona Kundert kroz lik Tomice Helajz, čiji je tata bio zvonar crkve svetog Martina u Belom Manastiru, oživljava dijapazon predrasuda prema tzv. pasivnim krajevima i njihovom prodoru u vrhove vlasti i struktura upravljanja. Medvešek je Zdenko Jakovina, sin bivših komunista iz zagrebačkog predgrađa sa završenim fakultetom i bez ikakve perspektive, sve do potresa, koji mu odjednom otvara sva vrata.

Eksploziju komične logoreje donosi monolog Nere Stipičević, u ulozi Splićanke Loredane Krstulović Milesi koja je u Zagreb došla studirati i ostala, a čiji verbalni driblinzi na splitskom dijalektu svakako predstavljaju vrhunac predstave, dajući joj auru pravog kabaretskog stand-upa.

Njihove sitne-velike brige i sitničava zamjeranja sudbini prekida potres, koji tektonski uzdrma ne samo grad već i njihove male egzistencije pa, osim što ih temeljito izbaci iz zona (ne)ugode, posluži im i kao svojevrsna katarza: presjekavši njihov život popola, potres ih tjera u novu vrstu samopropitivanja iz koje, uz čitav niz neočekivanih obrata, izranja optimistični zaključak – nije svako zlo za zlo, ili, kako kaže Lemo u zaključnom monologu u 'offu', koji hommageom jednom od najvažnijih simbola Zagreba, Manduševcu, zatvara predstavu: "Nema straha. Ima budućnosti. Izvori su nepresušni, a Mandina ljepota je vječna".