Ne bih spominjao ovu epizodicu da ona nije indikativna za atmosferu na našoj književno-kuloarskoj sceni - koja živi u mentalnoj opoziciji 'mainstream-alternativa' (neprecizan priručni opis) i sve na svijetu pokušava brže-bolje prevesti na svoj jezik. Oko svake knjige se odmah stvara sljedeća priča: ako deset ljudi kaže da je nešto dobro, ubrzo se pojave trojica koji kažu da je to mainstream i bezveze. Onda se uskoro barem petero od onih prvih deset pokoleba i, riječ po riječ, revidiraju mišljenje, jer ne žele biti mainstream, tako da na koncu bude negdje 8-5 za 'alternativu'… Sve se to, naravno, događa u uskom krugu književnih hipstera kojima je najvažnije razlikovati se od 'mase', a pritom je 'masa' sve što uopće počinje sličiti na publiku (iznad par stotina čitatelja). U to polje zagrebačke diferencijacije upao je iz bijelog svijeta i Jonathan Franzen.
'Ne, pa nije ti on alternativa!' mislim da mi je to zapravo htio poručiti onaj lik iz tramvaja.

Pa dobro, nije. Smatrajmo to riješenim. Nije alternativa ni u New Yorku – gdje se to gleda po načinu pisanja i tematici – a nije ni u Zagrebu, gdje se to gleda po odjeku širem od par stotina čitatelja.

Franzenova, pak, 'Sloboda' izvrsno je komponiran roman: ništa tu ne viri, ništa ne stoji nahero, sve se zatvara. To su stare šifre romaneskne estetike, no dobro komponiranih, skladno izbalansiranih, završenih, zanimljivih i pametnih romana pojavljuje se ipak u svijetu tako malo da probijanje te šifre ni na koji način ne možemo nazvati rutinom. To ne treba miješati s konfekcijom, nego s vrhunskim dosezima jedne, od Flauberta nadalje, razmjerno stabilne forme – koju, naravno, razni (post)modernistički iskoraci razbijaju kao brod u jugu. Ali brod je uvijek tu – on je u našem osjećaju za savršenu kompoziciju, točno unutarnje dihtanje, bez kojeg nećemo romanu priznati veličinu. Franzenovi romani ostavljaju dojam velikih romana ne, naravno, samo po svojoj opsežnosti ('Sloboda' ima 519 stranica), nego i po tom kompozicijskom dihtanju, uz pulsiranje priče dugog daha koja hvata široko, a ipak ne gubi pravac, tako da nigdje nemamo osjećaj slijepe ulice ili stajanja na mjestu. To je nešto što se postiže dugim balansiranjem, zasigurno s puno traženja puta priče i odbačenih varijanti, a odatle i devet godina pauze od 'Korekcija' koje su Franzena 2001. proslavile, postale svjetski intelektualni bestseler te osvojile američki National Book Award.

'Sloboda' je krajem prošle godine u Americi odmah dočekana hvalospjevima, takvim da je ljestvica očekivanja nakon svega postavljenja vrlo visoko. Odatle i poneko grintanje od one vrste 'da tu ipak nema ništa revolucionarno', što je načelno istina – oni koji pohvale Franzenovoj uravnoteženosti, širini i sjajnom prikazivanju odnosa pomiješaju s očekivanjima nečeg eksplozivnog ili prevratničkog, naprosto su krivo locirali stvar. Oni, pak, koji su čitali 'Korekcije' uglavnom znaju što treba očekivati od 'Slobode'. I to se dobiva: suvremena priča kroz koju Franzen pliva naoko bez velikog napora, čitko, no ne i plitko. Odnosi likova su zaista nešto po čemu se ovdje kopa i rudari – sve je u relaciji, i to je ono što Franzena dijeli od staromodnih realista koji 'opisuju karakter' kao da je riječ o stupu esencije, njima slučajno prozirne: on je takav i takav, itd. Ne, u 'Slobodi' je stvar drukčija – Franzenovi karakteri, premda posve u realističkom kodu, povremeno nas iznenađuju svojim izborima i to je ono što čitatelja drži budnim: osjećaj njihove živosti i interakcije. Relacijski odnosi, naročito skriveni odnosi natjecanja na psihološkom, pa i ljubavnom planu, nešto su na što se Franzen ovdje koncentrirao, i tu osjećamo jednu svježinu pogleda, kuta motrenja koji dosad nije previše eksploatiran. Odnosi među 'siblinzima' (braćom i / ili sestrama) u obitelji razvijaju se u ironičnim interakcijama, kao nešto što smo tisuću puta vidjeli, ali smo, kad razmislimo, rjeđe čitali o tome kako se ljudi formiraju kao kontra-karakteri svojih siblinga (ta riječ za braću / sestre općenito – ponekad dosta nedostaje u hrvatskom) ili cijelih obitelji. Nije, dakle, Franzen čitak, tj. zanimljiv, samo zato što zna voditi priču, nego što barata i vrlo svježim sadržajem – nisu to stoput pročitane i prežvakane priče. Dah svježine je kod njega u tome, a ne u kakvoj egzibiciji forme. On je naprosto sjajan promatrač ljudi i društva, moderan po svom pogledu, uvijek relacijskom, a ne starinski esencijalističkom.

Dio snage Franzenova odjeka je i u njegovoj suvremenosti, svojevrsnoj aktualnosti zbog koje se njegove knjige čitaju kao 'izvještaji o današnjoj Americi' premda ta vrsta reprezentativnosti, kako mi je objašnjavao u jednom razgovoru, nije ono što ga zanima. Svejedno, Franzenovi likovi ne plutaju u nekom općenitom vremenu, nego u točno određenom povijesnom trenutku s kojim komuniciraju, kako načinom života i 'strukturom osjećaja', tako i refleksijom i konkretnom upletenošću. Zanimljiv je i izrazito političan u tom smislu u 'Slobodi', primjerice, odnos biznisa i rata (u Iraku), vrlo ironična priča, mala tabu tema o kojoj se ne čuje puno na CNN-u i BBC-ju.

'Sloboda' je istodobno i vrlo intimistički i izrazito socijalni (društveni), političan roman gdje se te razine miješaju od stranice do stranice, dajući ono što zovemo širokom slikom. Ukratko, Franzen je napisao još jedan odličan, veliki roman koji se može preporučiti ne samo knjiškoj, nego i svakoj intelektualno zainteresiranoj publici. Naslov romana je mišljen ironično, jer sloboda je jedan od temeljnih američkih fetiša, a Franzen je, eto, toliko mainstream da romaneskno, poput tihe vode podriva samo središte mita.