"Koja je svrha čovjekova života? U životu je gotovo sve taština – uspjeh je taština, privilegij je taština. Europa je taština, ljepota je taština. Kad ukloniš taštinu i staneš sam pred Boga, što ostaje? Čak i ako si preživio osamdeset godina, tih tvojih osamdeset godina gotove su u tren oka. Život nema dužinu: samo je u dubini spas". U "Raskrižjima", novom romanu američkog književnika Jonathana Franzena, sve vrvi ovakvim i sličnim promišljanjima kroz koja ovaj pisac, neumorni kroničar američkog društva, s humorom, empatijom i virtuoznošću istražuje intimne borbe svojih likova u maestralno pisanoj obiteljskoj sagi čije je središnje pitanje – kako biti istinski dobar?

Jonathan Franzen (1959.) svjetsku je slavu stekao romanima u kojima kroz mučne obiteljske i složene emotivne odnose analizira stanje modernog američkog društva. U književni je mainstream ušao svojim trećim romanom, "Korekcije" (2001.), koji mu je donio jednu od najvažnijih američkih književnih nagrada National Book Award te ga uvrstio u finale za Pulitzerovu nagradu. Uslijedili su jednako hvaljeni romani "Sloboda" (2010.) i "Čistoća" (2015.).

Radnje smještene u povijesni trenutak rata u Vijetnamu, u sudaru starog i novog, konzervativizma i kontrakulture, kršćanstva i društvenog aktivizma, njegov šesti po redu roman "Raskrižja" (2021.) istražuje mitologije na kojima gradimo svoj identitet, obitelji i svoja društva. Godina je 1971., Russ Hildebrandt, pomoćni pastor liberalne crkve u predgrađu Chicaga, na rubu je raskida svog nesretnog braka i početka afere s udovicom iz župe, dok se njegova supruga Marion bori s mračnim tajnama svoje prošlosti. Njihov sin Clem vraća se s fakulteta opsjednut ratom u Vijetnamu i odlukom kojom šokira roditelje. Kći Becky, najpopularnija cura u srednjoj školi, zagrizla je u ideje kontrakulture, dok je njihov mlađi sin, genijalac Perry, koji se drogira i raspačava drogu, odlučio postati bolja osoba. Svaki član obitelji Hildebrandt nalazi se na svojevrsnom životnom raskrižju – onom egzistencijalnom, emotivnom, etičkom – i prolazi krizu vjere i morala.

Boriti se u nepravednom ratu ili pustiti druge da se bore umjesto nas, boriti se za brak ili odustati, boriti se za zdrav razum ili se predati ludilu i drogi, boriti se za svoje mjesto pod suncem ili se prepustiti samosažaljenju, neka su od pitanja kojima se bavi ova emocionalna obiteljska drama, smještena u eru u kojoj se posvuda poziva na ljubav i mir, ali empatije je malo, u kojoj se dijele zagrljaji i govori o osjećajima, ali do prave povezanosti teško je doći.

Obitelj Hildebrandt mikrokozmos je Amerike i društva 70-tih godina prošlog stoljeća, razdoblja po svemu potpuno različitog od našega vremena, a ipak, s pitanjima koja postavlja a na koja još uvijek nismo našli odgovor, toliko bliskoga nama danas. Prva knjiga planiranog trodijelnog "super-romana" krovnog naslova "Ključ za sve mitologije" u kojemu ćemo Hildebrandtove pratiti do sadašnjega trenutka, "Raskrižja" se ne bave samo temeljnim pitanjem istinske dobrote, otkrivajući kako je teško željeti biti dobra osoba pod rastućim pritiscima iskušenja i sumnje, već i pitanjem jesu li željeti biti dobra osoba i željeti da vas drugi doživljavaju dobrom osobom – kompatibilne želje. Što razdvaja istinsku dobrotu od običnoga dojma?

Knjigu koju su kritičari ocijenili djelom potpunog genija i duhovnim nasljednikom "Korekcija", na hrvatskom je u prijevodu Igora Buljana objavila nakladnička kuća V.B.Z. U svojem pretrpanom rasporedu jedan od najvećih pisaca svijeta našao je vremena i za ovaj ekskluzivni razgovor za tportal, koji vodimo putem Zooma; kod nas je devet navečer, kod njega u Kaliforniji, gdje živi s partnericom, Amerikankom hrvatskoga podrijetla također nagrađivanom autoricom Kathryn Chetkovich, sunčano je podne.

"Raskrižja" su objavljena 2021., dakle u godini koja je obilježila kraj četverogodišnjeg mandata Donalda Trumpa, okrunjenog napadom na američki Kapitol, te usred pandemije. Čini li se možda malo neobičnim za pisca koji ne preže od suvremenih tema da u vrijeme takvih tektonskih potresa napiše veliki američki roman čija se radnja događa unazad pola stoljeća? Je li to bio neki oblik eskapizma, vaš način suočavanja s pritiscima suvremenosti?

Dobro pitanje. Iskreno, zapravo sam prilično uživao vratiti se u 1971. godinu baš u vrijeme najgorih godina Trumpove administracije. Knjiga je dovršena u ranim mjesecima pandemije, koja mi je u stvari bila prilično dobrodošla – jer nema ničeg boljeg za pisca od potpuno zatvorenog svijeta. Nisam morao razmišljati o izlascima s prijateljima; mogao sam samo ustajati u 6 sati ujutro i bacati se na posao. Je li to bio neki oblik eskapizma? Nisam krenuo s mišlju da ću napisati roman koji će završiti u 1974.; krenuo sam s mišlju da ću napisati roman koji završava u sadašnjosti. Ali prvi dio tog romana izmakao mi je iz ruku i postao roman za sebe, naprosto zato što sam strašno uživao boraviti u toj 1971. godini i jer sam toliko toga imao za reći o njoj. Fenomen Trump dogodio se baš kad sam je počinjao pisati a budući da, kao što je rekao Hegel, "Minervina sova polijeće u sumrak" – stvari možete jasnije vidjeti tek kad ih gledate s određene distance; bilo je nemoguće iščitati što je točno Trump značio dok smo se nalazili usred svega toga – zapravo je ispalo baš dobro što nisam uopće ni pokušavao napisati roman koji bi se bavio sadašnjošću.

Radnja romana počinje u prosincu 1971. a završava 1974. Zašto ste odabrali baš to razdoblje? To je u SAD-u bilo vrlo specifično vrijeme vrhunca hipi pokreta, jačanja pokreta za građanska prava i zadnjih godina Vijetnamskog rata. Što ste to htjeli reći o tome vremenu što još nije rečeno?

Baš ništa! Jako sam se namučio da ne napišem knjigu koja se bavi ranim 1970-ima. Svi imamo knjige s fotografijama iz toga razdoblja – nisam htio napisati roman koji bi bio samo još jedna takva knjiga, koja bi se doticala svih onih već poznatih prizora, poznatih tema iz toga vremena. Htio sam u prvi plan staviti likove i vidjeti kako su se oni morali tada osjećati. Jer kad se nalazite u nekome vremenskom trenutku, ne razmišljate o njemu svjesno na način kako ćete razmišljati kad gledate unatrag 50 godina kasnije. Mi sada znamo što su bile 70-e, ali u to vrijeme, to je naprosto bio život, koji se događa. Niste znali što će se sljedeće dogoditi, što će donijeti 1972. Nemam ništa novoga za reći o tim godinama, ali zanimalo me podsjetiti samoga sebe i svoje čitatelje da je prije samo 50 godina u ovoj zemlji postojalo tako nešto kao liberalno kršćanstvo, koje je u tih 50 godina u potpunosti nestalo, i to nestalo tako temeljito da nitko nije uopće ni primijetio, eto kako je taj nestanak potpun. Tako da u tom smislu možda zapravo čak i jesam imao nešto što sam htio naglasiti vezano uz to doba: pogledajte, liberalni kršćani bili su uključeni u antiratni pokret, u pokret za građanska prava. Nemojmo to zaboraviti.

Knjiga završava 1974., a s obzirom na njezin kraj koji nećemo otkrivati, čini mi se bitan kontekst, naime da je to relativno kratko nakon povijesne presude Roe v. Wade koja je 1973. obilježila prekretnicu u američkom društvu. Ima li njezino nedavno ukidanje jednaki potencijal posredovanja ključnih društvenih promjena u SAD-u? Što će se dogoditi? Kamo ide Amerika, kamo idu njezine slobode?

To ćemo tek vidjeti. Odluka Roe v. Wade neosporno je iz temelja promijenila pravni krajobraz za abortus u Americi, to je neupitno. Nametnula je federalnu odluku državnim vladama i učinkovito učinila protuzakonitom zabranu abortusa. Sada smo se vratili na to da države mogu donositi vlastite odluke i borba koja se vodila prije 50 godina mora se ponovo voditi, s neizvjesnim konačnim ishodom. Mislim da je ova situacija definitivno galvanizirala napredak. Također je uklonila jedno od glavnih pitanja koje je evangeličke kršćane u prvome redu i gurnulo na desnicu. Kako će se to dalje razvijati tek ćemo vidjeti. Rezultati jesenskih izbora u studenome u tom su smislu bili ohrabrujući. Ali za mene postoji jedan drugi, doista bitan aspekt Roe v. Wadea, koji nije imao nikakve veze s konkretnim pravnim posljedicama. To je bila velika stvar u političkom smislu jer je kompletno galvanizirala evangeličku desnicu i gurnula je u kamp Republikanaca. Naime, do tada se kršćanstvo u politiku uključivalo s ljevice – već sam spomenuo antiratni pokret, pokret za građanska prava. Sve su to bile progresivne ideje za koje se zauzimala kršćanska ljevica. Odjednom, kršćanstvo je u politiku počelo dolaziti iz suprotnoga smjera. To je, na moju veliku žalost, pridonijelo smrti liberalnog kršćanstva. Jednostavno, nitko se više s te strane nije htio nazivati kršćanima, jer su kršćani odjednom bili oni luđaci koji pokušavaju ženama govoriti što smiju a što ne smiju činiti sa svojim tijelom. Kršćanstvo je postalo gotovo sinonim za regresivnu politiku, nešto čega ste se kao liberal trebali sramiti. Išli ste u crkvu, ali ste pazili da to previše ne naglašavate u javnosti. A to je, bar što se mene tiče, doista žalosno. Jer ja sam zapravo čak i pročitao Evanđelja, i znam da u njima možete puno lakše naći prilično radikalnu progresivnu poruku od regresivne, kakvu imamo sada.

Znači li to da Amerika postaje sve konzervativnija?

Znate što, Richard Nixon je velikom većinom glasova izabran 1968. i onda opet 1972., tako da je Amerika konzervativna već jako dugo vremena. Ono što Amerika postaje je više nego ikada oštro podijeljena.

Naslov romana je višeznačan, a jedno od značenja svakako se odnosi na crkvenu grupu Raskrižja. Budući da je vrijeme o kojemu pišete ujedno i doba vaše adolescencije, i budući da ste i sami bili u sličnoj grupi, to me dovodi do pitanja: koliko je autobiografskog u ovoj knjizi? Kako se u to uklapa pravilo broj 6. iz vaših "10 pravila za romanopisce": "Najčišća autobiografska fikcija zahtijeva čistu invenciju"?

To je dobro pitanje! Međutim, uvijek moram naglasiti da tih deset pravila nije nešto što sam uklesao krvlju u kamen i donio s planine. Napisao sam ih u nekih dvadesetak minuta za list Guardian prije dosta godina. Ali držim se tih pravila. Možda bismo ih mogli radije zvati prijedlozima. Ustvari se u ovom romanu nalazi nevjerojatno malo autobiografskog sadržaja. Neki trenuci nečega bliskog autobiografiji postoje u nekim od mojih ranijih romana, posebno u "Korekcijama" – imao sam oca koji je patio od demencije i majku koja je bila poput majke u tome romanu, i brojne scene iz te knjige doista su preslikane iz stvarnog života. Ali ne mogu se ovako na prvu dosjetiti niti jedne scene iz "Raskrižja" koja bi odgovarala nečemu što sam ja doista proživio. Tako da, iako je materijal od kojeg je sazdan taj roman nešto meni jako dobro poznato, nisam siguran da se to ujedno može smatrati autobiografskim. Ja samo znam kako točno izgleda kršćanska grupa za mladež – ili kako je izgledala tada. A to je ona vrsta znanja koja ne odgovara definiciji autobiografskog.

Što vas je konkretno inspiriralo za obitelj Hildebrandt?

Što me inspiriralo… Ustvari, jedan čovjek kojeg sam upoznao. Svako toliko, potreban vam je realan, uvjerljiv lik u stvarnom životu i - neću vam otkriti koji lik iz "Raskrižja" je on – ali ta je knjiga zapravo bila moj pokušaj da se vratim 50 godina unatrag i pokušam zamisliti kakav je taj čovjek mogao biti kao mladić. Taj susret s tom osobom u stvarnom životu, koji je bio doista vrlo kratak, sadržavao je i element političkog i isto tako snažan element religioznog, i to su note od kojih je sazdana glazba ovoga romana, note na kojima sam mogao temeljiti kompoziciju čitave knjige. Bilo je nekoliko takvih nota za koje sam znao da će biti temeljne note koje će se neprekidno iznova ponavljati u romanu. Znam da sam vam sad dao poprilično neodređen odgovor, ali i posve iskren.

Mislim da se možemo složiti da ste vi pisac karaktera. Kad bih vam postavila pitanje: snaga likova nasuprot snage priče, što biste rekli, što je važnije?

Oni su jedno te isto. Imam neobičan odnos sa svojim likovima utoliko što mi se moraju sviđati, moram ih voljeti. Na neki način, oni ostavljaju psihološki otisak u meni kao da je riječ o stvarnim ljudima. To naprosto mora biti tako da bih mogao uopće pisati o njima. Istodobno, međutim, oni su u potpunosti podređeni potrebama same priče. Za mene, razumjeti neki lik istovjetno je razumijevanju same priče; ne razlikujem ta dva procesa.

Tko vam se od Hildebrandtovih najviše sviđa?

Pa, teško mi je ne voljeti Marion, zbog njezine posebne vrste inteligencije i opore duhovitosti, kakve mi se i inače sviđaju kod ljudi. Kad je riječ o osjećajima, rekao bih Russ, jer je on donekle temeljen na stvarnoj osobi. Riječ je o vrlo, vrlo sitnom preklapanju, ali Russ je izniknuo iz jednog mojeg profesora na fakultetu koji mi je kasnije postao jako dobar prijatelj, a koji je bio zadivljujuća osoba i istodobno potpuno ridikulozan, a uz to i netko tko se ne ponaša baš posve pristojno. Ništa od toga nije me spriječilo u tome da ga volim, ali upravo zbog toga što je on na neki način prisutan u Russu mislim da sam Russu osobito naklonjen. Ali meni se i inače posebno sviđaju ljudi koji čine greške, i to potpuno besmislene greške. A isto tako, volim očeve, što nekako ima veze s mojom intimnom poviješću. Dok sam živio u Philadelphiji, imao sam kratku vezu sa ženom čiji je bivši dečko odrastao kao katolik; ispričala mi je da je bio potpuno normalna osoba, zdrave pameti, sve dok ga neka časna ne zamoli za nešto – taj bi učinio sve za časnu! Ako časna odjednom poželi ići u Washington, on će umjesto da ode na posao, sutra nju voziti u Washington. E, takav sam vam i ja sa starijim muškarcima. To je nešto što u mom kućanstvu ne prolazi neprimijećeno: u potpunosti sam sposoban brinuti se o sebi i izbjegavati svaki neželjeni društveni kontakt, ali kada me neki stariji muškarac nešto traži, jednostavno mi je teško reći 'ne'. Sviđaju mi se stariji muškarci!

Jedna od tema ove knjige je kriza kršćanskoga morala. Svi se Hildebrandtovi muče pitanjima vlastitog moralnog integriteta koji usko vezuju uz vjeru, uz Boga. Nije li to na neki način varanje? Prebacivanje odgovornosti? Ili barem dijeljenje odgovornosti?

Pa, gledano sa strogo racionalnog, materijalističkog stajališta, moral je nešto izmišljeno, nešto što ne postoji. Ne postoji moral u atomu, nema morala u hrastu; gorila ili tigar nemaju moral. To je naprosto ljudska invencija koja kao takva može biti i odbačena. Na neki neobičan način – ako ste intelektualno iskreni i ako ste uvjerenja da moralnost doista nešto znači, da ima vrijednost – vjerovati da ona dolazi iz nadnaravnog izvora, da postoji nešto dublje u materijalnom svijetu, zapravo je prilično pametno rješenje za problem dokazivanja da je vaš moralni kodeks ispravan. To nikada nećete moći dokazati! Tako nešto naprosto nije moguće dokazati. Pa se mi onda radije oslanjamo na religiju, na vjeru, nego na racionalnu analizu. Tako da ja to ne vidim kao neku vrstu utočišta nego kao zanimljiv intelektualni potez.

Je li se u 50 godina nešto ipak promijenilo u američkom načinu razmišljanja, nekakvo skretanje prema onom "zvjezdanom nebu nad nama i moralnom zakonu u nama?" kao jedinome što postoji, pa onda – zašto se ne bismo potrudili biti boljima jedni prema drugima?

Ja kao romanopisac radim s premisom da su ljudi oduvijek bili i prilično dobri i prilično loši. Među različitim vrstama ljudi na različitim mjestima, uvijek ćete pronaći neke koji su dobri i neke koji su loši, a većina će biti mješavina. Taj me stav čini politički ne osobito korisnim, jer politika, bez obzira govorimo li o nacionalnoj ili međunarodnoj politici, zahtjeva od vas da povjerujete da su neke zemlje dobre a neke loše, ili da su neke skupine prirodno manje krive od nekih drugih. Iako prepoznajem da su neke grupe i neke zemlje počinile strašne zločine, uključujući i moju vlastitu, ja ne mogu zaključiti da su ljudi koji su to učinili kao grupa ili kao nacija intrinzično moralno inferiorni nekoj drugoj grupi ili zemlji. Mislim da bi, kad bismo napravili savršenu inverziju bilo koje situacije nepravde, potlačeni postali tlačitelji a tlačitelji bi postali potlačeni, jer ne postoji ništa intrinzično dobro ili loše u bilo kojoj identitetskoj skupini.

U kontekstu krovnog naslova planirane trilogije, "Ključ za sve mitologije", i propitivanja temeljne doktrine na kojoj se temelji dobar dio 'tradicionalnih' američkih vrijednosti – dakle, religije – jesu li "Raskrižja" i svojevrstan pokušaj rušenja mita o dobrom Amerikancu, o dobroj, moralnoj Americi koja nedjeljom ide u crkvu? Je li Amerika dobra i moralna?

Ja uglavnom pišem o ljudima kakve poznajem. A ljudi kakve ja poznajem su uglavnom jako dobro obrazovani, nisu siromašni, mada nisu ni bogati, i većinom su liberalni. Ako ste slučajno prije pet godina imali ludu ambiciju baviti se istraživanjem evolucije različitih mitologija u Americi – pri čemu je kršćanstvo tek jedna od tih mitologija – i, ako ste željeli istraživati kršćanstvo na način kako ga doživljavaju ljudi poput mene, zapravo niste ni imali previše izbora nego da odete 50 godina unatrag, jer taj liberalno kršćanski svijet sada više ne bi imao nikakvog smisla. Tako da nisam imao nikakav plan, nikakav cilj osim da prikažem kako je to tada bilo. Općenito ne pišem romane kako bih gradio ili razgradio neki društveni moment; pišem zato što ljudi uživaju u dobroj priči, a ja želim napisati najbolju priču koju mogu napisati. A dio toga što neku priču čini dobrom je i predstavljate li nešto na kompleksan i uvjerljiv način. Da bih dobio to kršćanstvo, koje je sasvim sigurno ključna mitologija u američkoj povijesti, nisam imao izbora – morao sam otići 50 godina unatrag.

Nisam sigurna je li Hildebrandtovima bitno biti istinski dobrim ljudima ili samo žele izgledati dobrima. Što je s vama, jeste li vi dobra osoba, je li vam važno biti dobrom osobom?

Bitno mi je. Pokušavam biti dobra osoba, ne uvijek uspješno, i svjestan sam da dio toga proizlazi iz moje želje da drugi nemaju loše mišljenje o meni. Primjerice, svaki dan odgovaram na emailove koji dolaze na moju javnu email adresu i, osim kad mi piše neki luđak ili je netko doista neugodan, nastojim odgovoriti na baš svaki mail. Tako da imam to svakodnevno iskustvo da radim nešto što mi doista troši jako puno vremena i energije, i pitam se zašto ja to zapravo radim? Odgovora su uvijek dva: jedan je da želim imati reputaciju velikodušne osobe; dakle, da želim da me drugi doživljavaju dobrim, a drugi je da ja iskreno volim taj izravan, osoban kontakt s čitateljima. To je jedna od stvari koje mi daju poticaj kao piscu – možda je to čak i ono ključno što mi daje spisateljsku energiju – ta jedna želja da se povežem s drugim ljudima. Svakodnevno sam svjestan te svoje mješavine iskrene velikodušnosti i brige oko moga javnog imidža.

Ipak, čini se da vas se ne doživljava uvijek kao "dobru osobu" - svojim ste stavovima često izazivali kontroverze; između ostalog, predbacivali su vam seksizam i mizoginiju. Je li u tom smislu bilo hrabro napisati lik kakav je Russ Hildebrandt, tako iritantno opsjednut požudom? Naravno, napisan je iz muške perspektive…

Iskreno, ova je knjiga u tom smislu manji problem nego što je to bio slučaj s moja dva prethodna romana, u kojima sam imao neke prilično ozbiljno toksične muške likove. Andreas Wolf u "Čistoći", Richard Katz u "Slobodi". Ne mislim da je Russ osobito toksičan; naprosto je previše smiješan da bi bio toksičan. Ali koja je alternativa? Alternativa je pisati lažnu fikciju u kojoj su ljudi bolji nego što stvarno jesu, ili pisati priče u kojima su muškarci loši a žene su dobre. Moj je posao prikazati ljude onakvima kakvi jesu.

Ova je knjiga prva od tri; jeste li već počeli pisati drugu?

Jesam, ali puno je zanimljivije pitanje kada ću je završiti, a o tome ne želim govoriti. Na takvo pitanje obično odgovaram protupitanjem: Je li mi ikada trebalo manje od četiri ili pet godina da napišem roman? Teško je napisati dobar roman. A s godinama postaje sve teže. Imate sve manje energije i sve manje materijala na raspolaganju, sve više toga treba biti potpuno izmišljeno. Mislio sam da bi mi napisati roman koji uključuje neke likove iz prethodnog romana moglo olakšati posao, ali to je bilo naivno ako ne i glupo od mene, jer mi to zapravo samo otežava posao. Ne mogu samo izbaciti roman iz sebe; roman mora biti samosvojan. "Raskrižja" su postala samosvojna cjelina, nešto što postoji samo za sebe. Uspijem li napisati drugi dio, on neće biti replika "Raskrižja". On mora biti nešto zasebno, a za to je potrebno vrijeme.

"Raskrižja" su izašla točno 20 godina od objave "Korekcija". Koliko ste se kao pisac promijenili u tome razdoblju? Koliko je na to utjecala vaša književnost?

Smatrao sam da sam s "Korekcijama" pokazao što sam sve u stanju napraviti sa svim aspektima pisanja romana, i da to ne moram dalje dokazivati, ili da bi to možda morao dokazati još samo jednom, što sam mislio da sam napravio sa "Slobodom". Ali ona potreba da impresioniram, da ošamutim, da demonstriram svoje talente, to je potpuno nestalo. Također sam postao i puno manje bijesan, a u skladu s time i puno manje zainteresiran za satiru. Mislim da je upravo taj gubitak bijesa vjerojatno najvažnija promjena koju sam doživio kao pisac. Nije stvar u tome da više nisam ljut, ali više se ne budim usred noći bijesan, kao prije 20 godina.

"Korekcije" su objavljene neposredno prije terorističkih napada 11. rujna, nakon kojih je opća predodžba bila da će se Amerika i svijet zauvijek promijeniti. Kada je početkom 2020. izbila pandemija, svi su bili uvjereni da će to zauvijek promijeniti Ameriku i svijet... Je li se Amerika promijenila nakon 11. rujna? Je li se Amerika promijenila nakon pandemije? Što je potrebno da se uopće promijeni Amerika?

Ideja da će se Amerika zauvijek promijeniti je čisti medijski proizvod. "Amerika se zauvijek promijenila" (…) Bilo bi me sram uopće izgovoriti tu rečenicu. Mislim da pojava Trumpa i rast populističkog nacionalizma s elementima bjelačkog suprematizma puno više služe kao dokaz da se ova zemlja nije nimalo promijenila. Danas je lakše a ne teže zamisliti okolnosti koje su izazvale Građanski rat; ova je zemlja danas puno bliže raspoloženju građanskoga rata nego što je to bila prije 150 godina. Tako da sam ja puno svjesniji pokazatelja da se Amerika nije promijenila. Ovo je velika zemlja, puna unutarnjih proturječja. Istodobno je ksenofobična i kolonijalna; ona je model predstavničke demokracije i individualnih sloboda zastupanih Poveljom o pravima i zemlja koja je 300 godina porobljavala crnce i istrijebila veći dio američkih domorodaca. Te kontradikcije nikada ne nestaju. Mislim da će na dublje promjene u puno većoj mjeri utjecati eksterni čimbenici, konkretno, klimatske promjene i razvoj novih tehnologija. A način kako će se te promjene odvijati neće se razlikovati u odnosu na druge zemlje, jer se u tome svi suočavamo s istim problemima.

Na vrhu ljestvice američkih prioriteta uvijek je bila sreća – potraga za srećom gorivo je koje pokreće motor kapitalizma i američkog ekonomskog prosperiteta. Nema smisla imati Amerikanca koji nije sretan – jer sreća je sve što su Amerikanci ikada imali, kaže James Baldwin. Slažete li se? U kojoj je sada fazi ta potraga za srećom?

Prema znanstvenim istraživanjima, Amerika kotira prilično nisko na popisu sretnih zemalja. Navodno je Danska najsretnija zemlja. Ne mogu se sada točno sjetiti, znam da je bilo i nekih iznenađenja na tom popisu. Američka je sreća oduvijek bila samo mit. Ja čak ne znam ni što to točno znači. Ali rekao bih da zemlja koja je tri stoljeća njegovala robovlasnički sustav i koja se nikada, čak ni nakon ukidanja ropstva, nije kako treba suočila s nasljeđem te povijesti, neće moći biti sretna sve dok ne pronađe način da to riješi. Nadalje, Amerika je otvoreno komercijalna zemlja – mi smo u tom smislu model cijelom svijetu; drugi su nas pokušali kopirati ali mislim da smo najvjerojatnije i dalje najkomercijalnija zemlja svijeta. A znanstvene su studije pokazale da kupovanje stvari ne donosi sreću – dapače, imati puno kupovnih izbora učinit će vas nesretnima a ne sretnima. Jedan od razloga zašto Skandinavija kotira visoko na popisu sretnih je taj što tamo u trgovini u ponudi imate samo pet modela perilica rublja a ne 600. Tko želi provesti cijeli tjedan birajući vešmašinu?! Skandinavci to niti ne moraju, i zato su sretni. Mi moramo prvo provesti istraživanje i tek onda otići u trgovinu, gdje nas čeka daljnje biranje, a to je recept za nesreću. Američka sreća gotovo je oksimoron.

Koji bi onda bio "ključ za sve mitologije"? Hoćemo li do kraja vaše trilogije biti iole pametniji?

Fraza "Ključ za sve mitologije" dolazi iz romana "Middlemarch" George Eliot a odnosi se na nikada dovršenu knjigu koja je ipak, na neki način, vrijedan projekt. Ali što ta fraza meni govori je da postoji nešto univerzalno u ljudskosti i, odlučili se vi za jednu mitologiju ili za drugu, vjerujete li u univerzalna ljudska prava ili u talibane, na nekoj dubljoj razini sve se svodi na isto – jer je u samom činu pristajanja na bilo koju mitologiju na djelu potpuno isti mehanizam. To nalazim zanimljivim i to je nešto što potkrepljuje moje uvjerenje da je smisao književnosti baviti se onime što nam je svima zajedničko radije nego onime što nas razdvaja.