"Poslije nas, podivljali Bog." Ovim se riječima W.B. Yeats u svojoj autobiografiji prisjećao dojmova sa skandalozne pariške praizvedbe groteskne farse "Kralj Ubu" francuskog dramatičara Alfreda Jarryja, koja je 10. prosinca 1896. svojom razuzdanošću i nekonvencionalnošću publiku "zbunila i uvrijedila". Konsternacije su nastale odmah na samom početku, čim je naslovni lik izgovorio prvu repliku predstave: "Merdre", što je francuska riječ za "sranje", ali s jednim "r" viška. U ovoj bizarnoj parodiji Shakespeareova "Macbetha", glupog buržuja Ubua žena uvjeri da se proglasi kraljem Poljske. Neprestano ponavljajući riječ "sranje" (skupa s čitavim nizom drugih opscenosti), Ubu potom pokolje 300 plemića i 500 sudaca. Vulgarnost i nasilje možda su sami po sebi bili dovoljni da u ono vrijeme izazovu strašan nered, no ono što je posebno šokiralo je Jarryjevo odbacivanje većine tradicionalnih metoda kojima se kazalište služi u stvaranju iluzije realnosti na pozornici: veći dio radnje niz je potpunih besmislica.

Pisac kojem su tada bile tek 23 godine bio je oduševljen zviždanjem i zgražanjem: "Ne iznenađuje što je javnost zaprepaštena pri pogledu na svoje sramotno drugo 'ja', koje nikada prije nije bilo potpuno ogoljeno... Komedija u najboljem slučaju mora biti makabrična humoreska engleskoga klauna ili Plesa smrti", napisao je. I doista, "Kralj Ubu" najavio je dolazak avangardnih pokreta, od nadrealizma i dadaizma, do kazališta apsurda, dok je izvankazališno zavirio duboko u tamu pohlepe i želje za vlašću, time nagovijestivši i mrak(ove) totalitarizama i rat(ov)a koji će uslijediti. A sve to kroz djetinju obijest, (crni) humor, pretjerivanje i obješenjaštvo na čelu s Ubuom, simbolom – ali i stvarnom pojavom – gotovo svakog doba. U potragu za Ubuom našega vremena upravo je krenuo redatelj Miran Kurspahić, koji postavlja ovaj komad u zajedničkoj produkciji Gavelle i Satiričkog kazališta Kerempuh.

Redatelj, glumac, performer, frontmen benda TV Eye, Kurspahić (1979.) u kazalištu profesionalno djeluje od 2006. Zajedno s dramaturginjom Ronom Žulj osnivač je Rebel Teatra, u sklopu kojeg redateljski potpisuje niz angažiranih predstava koje se ukorak sa svakodnevicom i duhom vremena kritički osvrću na aktualna politička i društvena zbivanja, u svijetu i lokalno.

Jarryjev tekst čija je praizvedba ušla u anale jer je uspjela uvrijediti gotovo sve koji su pogledali, danas više nikoga ne može uvrijediti ni rušenjem konvencija ni psovkama kao što je "sranje". No, nema nikakve sumnje u to da čudovišta kao što je Père Ubu stvarno postoje. Jarry ga je svakako smatrao točnim prikazom "svakog čovjeka". U Kurspahićevoj produkciji Ubua igra Borko Perić, a uoči premijere 25. veljače u Kerempuhu, s redateljem smo popričali o tome tko su – ili što su – čudovišta našega vremena.

Jarryjeva divlja, bizarna, komična poetika koja izvrće norme i poigrava se s konvencijama bliska je vašem pristupu teatru. Ipak, zašto baš taj komad? Jeste li vi odabrali "Kralja Ubua" ili je taj komad "odabrao" vas? U čemu ste našli ključnu "točku prepoznavanja" zbog koje ste se prihvatili režije ove drame?

- Nešto prije Božića dobio sam "jedan poziv mijenja sve" ponudu: pitali su me da li sam zainteresiran režirati "Kralja Ubua". I to je odgovor na pitanje zašto Ubu. Kad sam ga se uhvatio, shvatio sam da ga je užasno nagrizao zub vremena, da je nešto što je na izvjestan način korespondiralo sa svojim vremenom i što je onda bila prepoznatljiva protoavangarda, danas na jako klimavim nogama, jako anakrono, i da će trebati jednu temeljitu kozmetičku operaciju na nivou Nevena Ciganovića. Znači, rekonstrukcija cijelog lica. I onda sam se uhvatio onog puno zabavnijeg dijela, a to je sam Jarry. On je praotac i nadrealizma i dadaizma, o teatru apsurda da ne pričam, a i kao pojava je bio užasno zanimljiv. Privukao me taj moment pionirstva i njega kao ličnosti. Krenuo sam hvatati poveznice kako je nastao taj komad, zašto je nastao, što je on bio u kontekstu onog vremena, i na taj ga način približiti zatečenome stanju svijeta danas. Nemojmo zaboraviti da je taj tekst inicijalno nastao kao srednjoškolski igrokaz, sprdačina na račun jednog profesora. Dakle, kao rugalica. Skandal koji je "Kralj Ubu" izazvao na premijeri, od korištenja prostota, izmišljenih riječi, do rušenja kazališnih konvencija, ta jedna vrsta provokacije bila je pljuska u lice cijelom ondašnjem malograđanskom kulturnom establišmentu, koji je Jarryju evidentno grozno išao na k*rac. No taj tekst nije izdržao zub vremena i morao se redateljski obraditi da bi imao smisla. Konvencije koje on tamo ruši u međuvremenu su postavljane i srušene još barem 15 puta i nemaju danas tu vrstu snage; dakle treba prepoznati što je ta konvencija danas, ako idemo za time da pokušavamo adekvatno iščitati bit teksta. A to znači radikalni štrih i autorski vanjski okvir.

Išli ste u dekonstrukciju i izgradnju potpuno novog komada?

- Dao sam jaki autorski pečat Jarryju. Rekao bih to ovako: ne poštujući Jarryja, zapravo ga najviše poštujem. On je otac patafizike, znanosti koja se ruga znanosti, koja se ruga metafizici, znanosti incidenta, onog nečeg izdvojenog, onog onkraj, preteče Bretonovog koncepta nadrealizma. Jarry bi se okretao u grobu da zna da ga se smatra kanonom književnosti. Mislim da ga je najbolje poštovati tako da se zadrži taj duh zajebancije koji je on definitivno gajio, kako u svojem privatnom životu, tako i u svojem literarnom radu. On je bio oduševljen što ga je publika izviždala, što su ga ugledni kritičari sasjekli. Uživao je u toj poziciji autsajdera. Shvatio je što znači biti drugačiji i kako to iskoristiti, stvoriti reputaciju od toga. Propašću kazališnog komada – tekst je kasnije, za njegova života, još bio postavljen kao lutkarska predstava koja je bila nešto uspješnija – Jarry je preuzeo lik Ubua: govorio je o sebi u prvom licu množine, preuzeo je njegovu frazeologiju, geste, te je to postalo dio nekakve njegove društvene izvedbe. On je bio prava rokenrol zvijezda kraja 19. stoljeća.

Jarry je imao konkretne ideje o tome kako pristupiti izvedbenoj izgradnji likova "Kralja Ubua". Kako im vi pristupate, na koji ih način konstruirate, jeste li se držali Jarryjevih uputa ili ste otišli u neke totalno druge smjerove?

- Otišli smo u totalno druge smjerove. Za vanjski okvir smo napisali potpuno nove likove, uključujući samog Jarryja. On mi je jedan od glavnih junaka. I profesor Hebert i njegovi prijatelji iz škole; oni su ključne figure. Za uvod sam se koristio originalnim materijalima Jarryjeva obraćanja publici pred premijeru 1896. i raznoraznim njegovim mislima, tako da sam tu pokušao uloviti nekakvu njegovu esenciju. U unutarnjem okviru su likovi dobrim dijelom ostali; neki su interpolirani u jedno, neki u masu, nemilice smo štrihali neke scene koje su nam bile silno dosadne, ostavili smo neke stvari koje su nam intrigantne – i jezično zanimljive. Zapravo radim jedan klasičan postupak komada u komadu. Koliko je Jarry razbijao okvire, toliko i mi ostajemo dosljedni tom razbijanju okvira.

U "Kralju Ubuu" Jarry se u osnovi bavi pitanjem što to znači biti čovjekom. Anarhični, mrzovoljni Ubu koliko god bio groteskan djeluje neobično poznato… Nosimo li svi mi u sebi tračak kralja Ubua? Što taj lik govori o nama?

- Ubu jako korespondira s današnjim čovjekom. Zašto? Zato što je to lik koji nema inteligencije, lijen je, proždrljiv, inertan, krajnje nepoduzetan. Ambiciozan je ali nije spreman apsolutno ništa učiniti da bi nahranio svoju ambicioznost. Netalentiran je. Dakle, on je utjelovljenje čitavog niza negativnih značajki, no svejedno smatra da mu nešto pripada, i time savršeno korespondira s ogromnom količinom pogotovo mlađih ljudi danas, koji su bez ideje, bez talenta, ali imaju ogromne ambicije i smatraju da nešto zaslužuju. Zbog čega? Zato što postoje. Ta pozicija 'meni svijet nešto duguje', to mi je zanimljivo i to također pokušavam napipati, u smislu da se u svakome od nas zapravo skriva djelić ubuevštine, koja prijeti da izbije. A to je proizvod opće bigbraderizacije društva u kojoj je netko jedan dan ništa, a drugi dan poznat, pri čemu je meritum stvari koliko tko ima pratitelja. Ne ulazi se u suštinu, u to da li on ima neku vještinu ili znanje, ne daj bože talent. Negativna strana postmoderne je da je propitivanjem svega do te mjere urušila i poništila sve sustave da su sve stvari u istoj ravni gdje 'everything goes'. Danas živimo u svijetu kulture koja poriče meritokraciju. U jednoj inverziji, djeca su pojela svoju revoluciju.

Je li hrvatska publika spremna za Ubua? Jesmo li spremni vidjeti sebe onakvima kakvima nas on prikazuje?

- U čisto tekstualnom smislu, niti jedan od tih likova neće nikoga danas sablazniti ili uvrijediti. Ono što današnju publiku još može isprovocirati je propitivanje zadanih normi, zadanih istina. To je odjek globalne woke kulture, nove svjetske sekularne religije, koja mnoge teme proglašava neprimjerenima, nedodirljivima, tabuima i dogmama, nečim u što se ne smije dirati, zbog čega na pozornici ne možemo izgovoriti na primjer riječ "crnčuga" ili “retardiran” u bilo kojem kontekstu. To, kao što je još Orwell dobro detektirao, proizlazi iz retrogradnosti današnje ljevice koja misli da će uklanjanjem izvjesnih riječi ili izraza riješiti uzrok problema, a zapravo će ga samo izbjeći. Hrvatska je u tom smislu specifična, jer mi istodobno imamo dvije retrogradne struje: jednu koja je u svojoj dekadenciji potpuno zaboravila društvena postignuća od prosvjetiteljstva na ovamo, koja na neki način niječe postignuti progres koji je mukotrpno i krvlju izboren još od perioda Francuske revolucije, tvrdeći da se još uvijek nalazimo u srednjem vijeku, i onu drugu, koja je u toj mjeri retrogradna da zazire od progresa te zaziva povratak vrijednostima tog istog srednjeg vijeka. Izgubljeni u magli, tako da su se sad te dvije struje našle negdje na istom ishodištu. E pa njih ću sigurno vrijeđati ovom predstavom. Njih ću sigurno provocirati, u smislu da se dotičemo niza tema koje su "nedodirljive" u malograđanskoj konvenciji. Jer ja ne vjerujem u nedodirljive teme, i ne vjerujem u konačne istine. Vjerujem u zdravu skepsu i u znanost.

Znači, politička korektnost predstavlja jednaku opasnost kao i primitivizam?

- Kad se stvari zabranjuju, gubi se humor – kad se ne smijemo ismijavati, to rađa ogorčenost, apatiju i učmalost. Tad se od marginalaca rađaju lažni martiri. Čemu se smijemo, a čemu se ne smijemo smijati? Lista zabranjenih tema je sve duža. Na primjer, Katoličkoj se crkvi smijemo smijati, ali ne i Islamu, pogotovo islamistima, jer su oni potencijalno opasni. To su stvari koje me užasavaju. Ključno pitanje woke kulture je sloboda govora i njena suspenzija, što je i meni, kao umjetniku i autoru koji živi od slobodne riječi i slobodne misli, esencijalno pitanje. Jer ako uklonite riječ, postepeno limitirate manevarski prostor za misao. Izrugujem se potrebi apologeta te i takve woke kulture da prošlost, a pogotovo umjetnička djela iz prošlosti, gledaju isključivo iz prizme sadašnjosti, ne uzimajući uopće u obzir kontekst tog vremena. Zaokupljenost formom umjesto sadržajem. Takav je i naš satirični tretman originalnog Jarryjeva teksta. Radnja je scenografski i kostimski smještena na kraj 19. stoljeća, ali u kulturološkom i sociološkom kontekstu zbiva se sada. Jer Jarry onda, to je SouthPark, ili u blažoj verziji, Simpsoni danas. To je ta vrsta detektiranja i pikanja nečega što je danas važno, ali na jedan infantilni način. Tekst se tretira na način da prođe kroz cenzorsko sito woke kulture. Što mislite, koliko ostaje? Politička korektnost je bolest koja se maligno širi posljednjih desetljeća i stigla je i na naše obale, to je meta kojoj odapinjem svoju strelicu. Barem se nadam da je odapinjem. Time se vanjski okvir predstave dobrim dijelom bavi, kroz satiru, humor, kvalitetnu zajebanciju.

U doba kada je politika duboko zagazila u sferu zabave i obrnuto, "Kralj Ubu" čini se odličnim poligonom i za istraživanje populizma i propusnih granica između celebrity kulture i politike. Kako taj tekst, napisan 1896., rezonira sa suvremenom političkom kulturom?

- Loše. Rezonirao bi bolje s Amerikancima za vrijeme Trumpova mandata. Tamo funkcionira jedan kroz jedan, a ovdje bi to bilo navučeno. Jer Ubu je zapravo amblematski moment cijelog tog komada. Majka Ubu je parodija na Lady Macbeth – ona sadrži taj racionalni moment, ali kralj Ubu nije Macbeth. On nipošto nije ni Richard III. ili Jago, racionalan ili proračunat lik – ne, on je impulzivan, dakle, Trump. Mi nemamo nikog s takvim ovlastima kakve ima američki predsjednik. Milanović nije taj, a Plenković je mali proračunati jezuit. Tako da bi to bilo jako nategnuto i prvoloptaški.

Čarolija ovog teksta uvelike se oslanja na veličanstvene jezične besmislice koje je, vjerujem, prilično teško prevesti. Kako ste vi i dramaturginja Rona Žulj pristupili adaptaciji? Koliko vam je bilo bitno zadržati sočnu bizarnu sugestivnost izvornih izraza?

- Prilikom rada na tekstu konzultirali smo engleski, srpski i hrvatski prijevod i otkrili da se u mnogim stvarima – ne u svima – dosta razlikuju, što samo upućuje na to da je original jako teško prevesti. Jako puno kovanica i neologizama koje Jarry koristi imalo je kontekst vezan uz ono vrijeme, što znači da netko treba biti jako dobar poznavatelj ne samo francuskog jezika već i ondašnjeg slenga i konteksta. Tu je jako puno stvari izgubljeno u prijevodu, tako da se nisam uopće zamarao time, nego gledao ono što najbolje odgovara ovom vanjskom okviru. Jezik je i u ovoj produkciji važan, ali iz drugih razloga, iz razloga cenzuriranja jezika. Mi se hvatamo nekih drugih pojmova. Konkretno, mijenjamo izraze 'otac' i 'majka'u 'nerađajući roditelj' i 'gestacijski roditelj'. Inače, to su 2021. bile riječi godine. Jer riječi 'otac' i 'majka' potvrđuju patrijarhalni obrazac, pa ih treba promijeniti.

Jarryjeva strastvena i zabavljačka avangarda raskida s kazališnim realizmom i skreće pozornost na artificijelnost teatra – što su redom obilježja vašega teatra. Odakle dolazi vaša 'filozofija kazališta'?

- Svakoj temi pristupam na način da me se mora ticati. Ako se ne tiče mene, kako će se tek ticati nekoga u publici? Nemoguće mi je raditi ako nisam prepoznao taj neki moment koji me intrigira, muči. Esencija svake predstave mora biti nešto što me goni, što me grebe, nervira, a što si ja samoljubivo, dajem za pravo misliti da onda vjerojatno muči i ljude oko mene. Bitno mi je da su to neke društveno relevantne teme u smislu da imaju društveni kontekst, da su to neki problemi koje osjećam u društvu ili koje vrlo često i anticipiram.

Koja bi bila savršena mjera strasti, zabave i istine za stvaranje dobrog kazališnog djela? Uspijevate li je baš uvijek ostvariti?

- U svakom novom kazališnom procesu pokušavam se postaviti iz neke druge pozicije, od estetske do samog načina rada, metodologije pristupa i temi i glumcima i radu na predstavi u odnosu na prethodnu. Ne robujem jednom kazališnom izričaju, jednoj isključivoj metodologiji, inače bih se brzo zasitio. U poetskom smislu, ovisi o projektu, intenciji. Veliki sam ljubitelj interaktivnog teatra; interakcija mi je uvijek bila posebno zanimljiva u smislu da je to vrlo specifična osobina kazališta kao neposrednog, organskog medija, i njegova komparativna prednost u odnosu na neke druge umjetnosti. Taj nekakav nevidljivi fluid između onoga što se događa s ove i s one strane kazališne rampe koji daje čar kazalištu, to je ono u čemu uživam, što me najviše veseli. Ujedno je to ono što kazalištu daje neku vrstu fleksibilnosti, na primjer u odnosu na film, da može reagirati u trenutku, čak i da može anticipirati. I mislim da sam to do sada vješto koristio. Prednost je ovog posla što imaš vremena baviti se proučavanjem ljudi, proučavanjem društva – to bi nam barem trebao biti zadatak; barem je to moja nekakva ideja što autor jest i što redatelj jest, i što je bit umjetnosti, svake. Naravno, sve je legitimno; legitiman je i autizam i hermetičnost. Ja nisam jedan od tih redatelja.

Vaše je stvaralaštvo obilježeno provokacijom, napadima na granice između stvarnosti i umjetnosti, propitivanjem neuralgičnih točaka suvremenih društava. Ako se držimo onoga da teatar – umjetnost općenito – nije i ne treba biti natjecanje u moralnoj ljepoti, znači li to da je sve dozvoljeno? Treba li postojati granica subverzije u umjetnosti? Gdje vi podvlačite crtu?

- U smislu slobode govora, ja sam apsolutist i ne vjerujem u koncept govora mržnje, a u kontekstu izvedbe, mjesto gdje bih ja podvukao granicu je direktno nasilje. Najradikalnija predstava koju sam radio bila je "Vrijeđanje publike" u Strasbourgu, gdje sam propitivao koliko daleko seže kazališna konvencija; do koje se mjere publika osjeća sigurno u svojoj poziciji gledatelja. Pokazalo se da je konvencija toliko jaka da ju je jako teško probiti. Toliko je jaka da su ljudi istrpjeli urlanje, natezanje, ostavljanje stidnih dlaka na glavi, guranje pimpeka u uho, pušenje u usta, verbalno vrijeđanje ali i razne oblike fizičke nelagode. Prave, konkretne ljudske reakcije jedva da je bilo: u 98 posto slučajeva ljudi su sve otrpjeli i još su se na kraju smijali i pljeskali. Taj me, nazovimo ga zanimljivim i zabavnim eksperimentom, naveo da se zapitam kako manipulirati tom konvencijom, kako se igrati s publikom, kako ju navesti da razmišlja; kako ju probuditi, kako ju – kao Gogoljev Hlestakov – išamarati? To mi je iskustvo otvorilo jedan zanimljiv kanal razmišljanja – kako istrenirati glumce da manipuliraju publikom i kako publiku voditi da na kraju dobiješ ono što želiš, da joj podmetneš neku ideju – ili, još bitnije, što i jest funkcija kazališta – da joj podmetneš neko pitanje, da izađe van i da se zapita, i da počne razgovarati. Jer ako ljudi odu iz kazališta jednako indiferentni kakvi su bili kada su došli, čemu? To je onda mrtvo, bljutavo kazalište, a takvo uglavnom i gledam kad mi se uopće da otići u kazalište. Kazalište je organsko iskustvo, a loša predstava od makar samo sat vremena je jako teška za želudac. To ne želim ni sebi ni drugima.

Od samih početaka djelujete kao slobodni umjetnik. U kolikoj se mjeri može govoriti o slobodi umjetnika u okvirima hrvatske kulturne politike i relativno ograničenog kulturnog prostora unutar kojega stvarate?

- Pozicija samostalnih umjetnika je općenito teška, a u formalnom smislu aktualna ministrica pokušava tu poziciju učiniti još težom, jer nastoji ukloniti Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika i staviti je pod krilo ministarstva. Na taj način, ministarstvo bi bilo u direktnoj poziciji da određuje status umjetnika, što smatram nedopustivim, jer bi to značilo da bi nekakvi referenti u ministarstvu određivali da li su umjetnici podobni ili nepodobni. Sada imamo barem nekakav privid poluobjektivnog, profesionalnog ili zanatskog okvira koji se ravna prema nekakvim postulatima, propisima, vizijama – postoji barem privid struke i stručnosti koja je izdvojena od političkog. A ako se to stavi pod okvir ministarstva, onda ja direktno ovisim o tome hoće li prilikom sljedeće revizije netko odlučiti da ja više nisam podoban umjetnik jer moje teme nisu umjetničke, to jest, nisu podobne. A to je opasna situacija, osobito ako govorimo o dosezima i tome gdje smo bili prije 100, 50 ili 30 godina i gdje želimo biti sada.

U tim okolnostima, uspijevate li baš uvijek obraniti integritet svoje umjetnosti? Pristajete li ipak ponekad na kompromise? Jeste li u tom smislu nekad u nečemu gadno pogriješili?

- Kompromise radimo svaki dan. Radimo kompromise na probama, prilagođavamo se. Ali kompromis je zdrav dok se ne kosi s vlastitim unutarnjim osjećajem za moralno, etično, ispravno. Onog trenutka kad se taj dio počne urušavati, onda govorimo o ozbiljnim radikalnim kompromisima koji poništavaju tebe kao osobu ili kao umjetnika, a takav si moment nikada nisam dopustio. U svemu što radim prije svega vrednujem autorski rad, kao autohtoni, autentični i najtočniji, i nisam nikada osjetio da sam ga potkazao.

Osim režijom i glumom, bavite se i glazbom. Vaš bend TV Eye postoji otprilike nešto više od tri godine. Kako napreduje taj autorski projekt "širenja r'n'r evanđelja"?

- Formirali smo se kao jedna gerijatrijska skupina; ja sam bio najmlađi kad smo krenuli, a imao sam tada 40 godina. Taman kad smo počeli ozbiljnije svirati lupila je korona, a kako se u to vrijeme izlazilo u susret isključivo crkvi u smislu liturgijskih slavlja, krenuli smo predstavljati rokenrol kao liturgiju. Kako je jedan od mojih alter ega za nastupanje propovjednički, odlučio sam to iskoristiti da izvedba ide u smjeru svetog pisma, evanđelja po Chucku Berryju, Little Richardu, Lemmyju Kilmisteru i tako dalje. Inkorporirati tu neku vrstu prepoznatljive rokenrol ikonografije s religijskim narativom uz zajebanciju. Imamo Seksi Bumbara na lead gitari, Ćusu na ritam gitari, Baby Jesusa na basu, Yamamota na bubnjevima, a ja sam Gejpardić, zbog mog porijekla, ajatolah rokenrola. I tako smo počeli provoditi tu priču, meni se to svidjelo, publika lijepo reagira, nastala je neka dobra zajebancija. Kreativni proces je koautorski, ja sam zadužen za sve melodije i riječi. Sad smo napokon snimili ostatak pjesama, tako da bi ubrzo trebao izaći i naš prvi album pod etiketom MAST produkcije Stipe Mađora. Planiramo koncertnu promociju čim se oporavim od ozljede koljena, budući da sam ja škola Little Richarda i Iggyja Popa – izvođač i performer koji voli skakati i prenijeti energiju na publiku.

Ajatolah Gejpardić u pravilu se na koncertima pojavljuje gol do pasa… Dakle, poput svojeg idola Iggyja Popa, koristite tijelo kao alat suočavanja, konfrontacije, ali možda i ultimativnog prihvaćanja?

- Na Iggyjevom tragu, ako publika neće meni, hoću ja publici. To je neki faraonski moment kojim nastavljam tradiciju; prvi se skidao Morrison, Iggy je to odveo na jedan viši nivo; skidao se i moj veliki idol Mercury. A ionako sam zgodniji gol nego odjeven, bilo bi šteta ne pokazati taj veličanstveni torzo. Radilo se na njemu (smijeh). Važan mi je taj fluid s publikom, reciprocitet – koliko daješ, toliko ti se vraća. Ima nešto oko rokenrola što je iskonsko, primordijalno, taj neki animalni, esencijalni, impulzivni moment koji se manifestira kroz tu glazbu, čvrstu, konkretnu. To je glazba u kojoj primarno uživamo i koju osjećamo, i zato je ljudi i doživljavaju kao krajnje autentičnu, jer je nastala iz poriva samozabavljanja. Ja koncerte općenito doživljavam kao ultimativni oblik samozabave; meni su to najbolji tulumi, meni je to svaki put kao rođendan. Ne znam gdje sam se u zadnje vrijeme bolje zabavljao nego na vlastitom koncertu. Isplati se pogledati nas uživo!

U jednom nedavnom intervjuu za New York Times, na pitanje mora li umjetnik živjeti izvan granica "pristojnoga" društva da bi stvarao glazbu koja također postoji izvan tih granica, Iggy Pop je odgovorio kako to "nije nužno, ali ako živite na drugačiji način, s drugačijim se stvarima susrećete". Što vi mislite? U čemu je, za vas, "trik" stvaranja?

- Iskrenost. Ako kalkuliraš, a danas se jako puno kalkulira jer smo opsjednuti društvenim medijima i tom vrstom simulakruma i prezentacije svojih avatara, onda je jako lako upasti u zamku 'kako ja mislim da bi me drugi trebali vidjeti'. Ako osjetiš vlastitu posebnost i nemaš se potrebu uklopiti, nego imaš potrebu biti autentičan, ono što jesi, kakav god da jesi, onda smo već onkraj nečega i sigurno drugačiji od prvog sljedećeg – onda smo posebni. A ja mislim da u svakom čovjeku ima nešto posebno, koliko god bio sjeban. I zato se slažem s Iggyjem, ne moraš biti na ulici i pikat se horsom da bi stvarao nešto drugačije. Bitnije je biti u kontaktu sa sobom.

Koliko u tom procesu imate publiku na umu – kazališnu, glazbenu? Što vam pruža veće zadovoljstvo, osjećaj ispunjenja – sam stvaralački proces ili reakcija publike na njega? Za koga stvarate?

- Naučio sam da je bolje publiku precijeniti nego podcijeniti. A za koga radim? Za svakoga tko dođe. Ne radim za svojih pet prijatelja. Iako je i to legitimno, ali tu vrstu hermetičnosti nisam nikada cijenio, to je onda neka vrsta neproduktivnog samozadovoljavanja. Svatko tko dođe otkrit će neki sloj; netko će otkriti prvi sloj, pa će biti zaintrigiran ili ne; netko drugi će otkrivati drugi, treći sloj, ili četvrti i peti. Na meni je da svih tih pet, šest ili deset slojeva ponudim, da ne ostanem na prvom.

Kako uspijevate održati tempo sami sa sobom?

- Nije uvijek lako. Tu znatiželja igra bitnu ulogu. Ako si znatiželjan, znači da te zanima svijet. Starenje je, naravno, isto dio tog procesa, upoznavanje sebe, pa reinvencija, da sam sebi ne postaneš dosadan. A kako upoznaješ sebe, tako i druge stvari počneš promatrati iz neke druge vizure. Znači, taj infantilni moment, da te stvari još uvijek intrigiraju, da si otvoren prema tome da se nešto još može desiti, i da te stvari uzbuđuju; ja se uvijek uzbudim oko novog projekta bilo koje vrste, i to me drži svježim.

U tom procesu upoznavanja sebe, uspijevate li još uvijek sebe ponekad iznenaditi?

- Da! S 40 godina sam krenuo na grappling. Nemam prethodnih iskustava u borilačkim sportovima, divan novi moment! Potpuno sam izmješten iz zone komfora, malo uplašen ali i uzbuđen. To je jedno cijelo nepregledno polje. Da li je bilo i prije tamo? Je, ali ga prije nisam otkrio. To mi daje nadu da toliko toga još ima za istraživanje. Užasno su mi zanimljive stvari koje se zbivaju na području znanosti; gdje odlazimo i kuda kao vrsta idemo. Da imam iole talenta za prirodne znanosti, mislim da bih se tek tu našao. Na nesreću – ili na sreću – nemam. Malo me plaši transhumanizam kao ideja, Hararijeva ideja o Homo Deusu. Zanima me i kako će se umjetnost kakvu poznajemo prilagođavati tom vrlom novom svijetu.

U kontekstu Homo Deusa i "Kralja Ubua", tko su – ili što su čudovišta našega vremena? Što će nam vaša predstava poručiti o nama?

- Da nismo sigurni. Da uvijek treba postojati mala doza straha od nas samih. Svatko ima potencijal da iz njega izbije ubuevština; ona čuči u svakome od nas. Ubu djeluje instinktivno, impulsivno – on uvijek može izbiti, što ne znači i da hoće. I da se treba zajebavati.

Anamneza je razrađena, dijagnoza postavljena; postoji li i lijek? Jeste li iole optimistični po pitanju ljudskog roda?

- Što je najgore, ja sam grozan optimist, nepopravljivi. I dalje vjerujem da je promjena moguća i da ona počinje od pojedinca, jer ako ne krene od pojedinca, kako će se desiti kolektivno? I vjerujem da na nekim stvarima treba inzistirati. I da treba nastaviti biti znatiželjan. Imam grozan problem s indiferentnošću i apatijom današnjeg vremena, što je globalno perzistirajuće stanje koje mene užasno nervira, ta jedna vrsta odustajanja, cinizma, apatije, prepuštanja i, s druge strane, inzistiranje na krivim stvarima. Ali nekako sam duboko uvjeren da, bez obzira na ove sadašnje dekadentne momente parlamentarne demokracije koja je nagrizena sa svih strana, ako i pravimo dva koraka unazad, ipak se krećemo prema naprijed. Stalno idemo naprijed. Eppur si muove!