Hrvatski filmski savez, središnja točka domaće filmske zajednice, nakon ostavke je predsjednika Damira Čučića , barem se tako čini izvana, u krizi upravljanja, na što se nadovezao omanji skandal. Naime, filmaš Ivan Ramljak je u intervjuu za tportal prije nekoliko tjedana teško optužio vodstvo Saveza, na što je uslijedilo priopćenje voditelja Filmskih programa Marka Rojnića, koji je Ramljaka prozvao za klevetu. Što se doista događa, provjerili smo s još jednom odgovornom osobom - tajnikom Saveza Hrvojem Selecom, osobom koja ovim intervjuom nastoji, kako kaže, smiriti uzavrele strasti. Sa Selecom smo se našli u trošnoj i potresom oštećenoj zgradi kina Tuškanac, mjestu gdje Savez ima uredski prostor. Otkrio nam je što će biti s filmofilima omiljenim Kratkim utorkom, zašto program kina već neko vrijeme klizi prema komercijalnome, što je s navodnim milijunskim dugom iz Čučićeva pisma ostavke, zašto Kinoklub Zagreb nije dio Saveza i kakvo je stanje kinoamaterizma u Hrvatskoj.

Povod ovom razgovoru je situacija između Ivana Ramljaka i Marka Rojnića, dakle Ramljakov intervju i zatim Rojnićevo priopćenje. Htio sam vas pitati, za početak, želite li se kao tajnik Hrvatskog filmskog saveza osvrnuti na te "klevete" ili mislite da je Rojnićevo priopćenje dovoljno?

- Nije bilo potrebno isticati sukob u intervjuu, sukoba je bilo i ranije, s prošlim voditeljima. Najbitnije je istaknuti da je HFS provodio taj program (Kratki utorak op. a.) i da je Ramljak imao svu programsku slobodu. Isto tako, imao je na raspolaganju cijeli budžet koji prijavljujemo. Mislim da je to velik iskorak, s obzirom na to da ostale programe vode ili voditelji (zaposlenici HFS-a) ili glavni tajnik, a Ramljak je bio vanjski suradnik kojem je omogućeno raspolaganje cjelokupnim budžetom. Smatram da je radio sjajan posao ovih deset godina i da ga je to na neki način profiliralo u osobu koju ljudi danas prepoznaju. Ja sam ovim razgovorom htio, kao odgovorna osoba HFS-a, da dobijemo prostor za druge stvari, da skrenemo pozornost i na pozitivne segmente djelovanja Saveza, budući da postojimo 60 godina.

Nažalost, u mojim će pitanjima uglavnom biti riječ o problemima, ali vi to možete pokušati skrenuti u ljepše vode. Ono što je mene, kao posjetitelja Kratkog utorka, zasmetalo je činjenica da ste loše iskomunicirali tu tranziciju između jednog vodstva Kratkog utorka prema drugom. Nije se znalo hoće li s odlaskom Ramljaka prestati program, hoće li ga preuzeti netko drugi, tko će biti ta osoba… Zato sam inicijalno i krenuo u razgovor s Ramljakom.

- Novog smo voditelja našli u još početkom studenog. Dogovor je bio da Ramljak završi svoje vodstvo s krajem godine. Meni bi bilo logično da dobijemo priliku prezentirati novog voditelja, a sad je ispalo kao da nove osobe nema, odnosno da se program prekida – što nije istina, program ide dalje. Nekoliko je voditelja vodilo program prije Ramljaka, tako će program u budućnosti voditi neki drugi voditelji. Ivica Đorđević je predao plan i program za dvije godine Kratkog utorka, a nakon par mjeseci ćemo vidjeti funkcionira li suradnja. To je kod nas fluidno, imamo više od 100 vanjskih suradnika – nije da su oni cijelo vrijeme s nama. Kad sam došao na ovu funkciju, bilo mi je logično, pošto je KU dio repertoara koji se prikazuje u kinu Tušakanac, da za program bude zadužen voditelj filmskih programa. Ovo je bila tranzicija, da smanjimo tenzije koje su očito postojale. Nećemo se pretvarati da ih nije bilo, i s jedne i druge strane.

Još samo kratko – zašto se Ramljakova publikacija o njegovih deset godina "Kratkog utorka" nije sufinancirala?

- Svaka prijava u izdavaštvu prolazi kroz naš Savjet i nismo u mogućnosti bez odobrenja upravnih tijela prijavljivati sve prijedloge koji nam pristižu s obzirom na to da već imamo dobar dio izdanja u procesu realizacije. Moj prijedlog je bio, ako ćemo biti suizdavači, da jedan dio teksta bude o HFS-u, odnosno o programu pod vodstvom ranijih voditelja, barem u predgovoru ili uvodu, ali, s obzirom na to da je financiranje bilo iz privatnog izvora, nije bilo umjesno da se mi "guramo". Izvršni odbor je podržao publikaciju kao suizdavač i za tu je odluku Ramljak znao, kao i da nažalost nemamo sredstva za financijsku podršku. Mi smo organizacija civilnog društva koja svoj program mora prijaviti negdje. Imamo mnogo projekata u najavi, velike monografije i druga izdanja. Izdavaštvo nije jednostavno isfinancirati, interes za knjigama je sve manji, a svi troškovi su značajno skočili. Ipak, u zadnjih 20 godina smo napravili preko 100 važnih izdanja što nije nimalo jednostavan posao.

Zadnjih godina sam primijetio da se orijentacija kina promijenila prema komercijalnom programu, odnosno kinotečno-komercijalnom smjeru, hajdemo ga tako nazvati. Prije nije bio takav.

- Prije, kad smo imali drugačije programe s veleposlanstvima, često nisu bili pretjerano posjećeni. Kad njima ništa ne uvjetujete, nego oni imaju svoje filmove za koje ne trebaju platiti prava, onda to ne može privući širu publiku. S druge strane s njima možete dogovoriti program koji zanima publiku, odnosno možete graditi publiku, a ne da imamo poluprazno kino koje moramo grijati i održavati – jednostavno moramo imati nekakav income od toga. Naša cijena ulaznice je 4 eura, mislim da je to više nego pristupačno, a imamo i suradnje s fakultetima, čiji studenti imaju besplatne projekcije – ADU, VERN i dr. Da se ne lažemo, mi moramo od nečega preživjeti. Zadnjih sedam-osam godina je spuštena dotacija Grada Zagreba s milijun i 200 tisuća kuna na 500 tisuća kuna. Više od 500 tisuća kuna nas koštaju režije same zgrade. Program je, po meni, atraktivan, a to košta. Mi moramo imati vlastite prihode kako bismo ih mogli ulagati u djelatnost i da bismo je mogli razvijati. Mislim da nije dobro vraćati se 10 godina unatrag, uzimati dobar dio besplatnih filmova i da nam program kina bude neatraktivan. Imamo više od 400 ciklusno podijeljenih naslova godišnje. Mi ne možemo ponuditi prostorni luksuz kakav imaju multipleksi, a to je problem koji imaju sva gradska kina. Dakle, trebalo bi ih renovirati i učiniti energetski učinkovitima. Kao organizacija civilnog društva, mi ne dobivamo sredstva za hladni pogon i plaće, nego moramo napraviti zanimljiv program i prijaviti ga za sufinanciranje putem HAVC-a, Grada i drugih dostupnih javnih izvora. Naravno da se moramo prilagoditi tržištu kako bismo opstali.

Možemo li se sada osvrnuti na zgradu koja je, pokazali ste mi, u lošem stanju?

- Među brojnim stvarima koje je Savez preuzeo devedesetih i početkom dvijetisućitih, zgrada je svakako jedna od važnijih. Početkom dvijetisućitih nije bilo kina, odnosno ona su većinom bila u procesu propadanja, ne samo u Zagrebu nego i u cijeloj Hrvatskoj. Kino Europa je tada bilo u vlasništvu države, a Tuškanac je bio zatvoren. Upravo su tada HFS, ekipa iz ZFF-a i Zagreb filma pokrenuli legendarnu akciju "Daj mi kino!". Zbog toga je gradska vlast otkupila zgradu kina Europa od države i dala je ZFF-u na korištenje. Nama je na raspolaganje dana ova zgrada, odnosno djelomično koristimo ovu zgradu, gdje se održava većinski kinotečni program. Mi nismo vlasnici zgrade, ali smo ranih godina uložili ogromna sredstva kako bismo je prilagodili potrebama kina. Međutim, statika zgrade je narušena kad se gradila garaža, a dodatno su je oštetili i potresi. Nažalost, dobar dio uredskog prostora je pod "žutom naljepnicom" pa sam morao izmjestiti ljude kako ih ne bismo ugrozili – vidjeli ste stanje. Srećom, dvorana je dobro prošla, što nam je i najbitnije. Trebalo bi to kozmetički srediti, ali može normalno funkcionirati. Zgrada je jednostavno stara, to je činjenica. Sve to je prijavljeno nadležnim institucijama i mi sad čekamo i nadamo se cjelokupnoj obnovi. Jasno nam je da ima važnijih objekata za obnoviti koji su prioritetni na listi, no ipak vjerujemo da će kroz nekoliko godina sve to biti riješeno. Problem je što smo ostali praktički jedino adekvatno kino u gradu za festivale – sve se ovdje događa, a nas je samo sedmero.

Dobro. Idemo sada na ovo što je najmanje ugodno, odnosno na pismo predsjednika Saveza Damira Čučića, koji je prije mjesec dana podnio ostavku. Mi smo u posjedu tog pisma, Čučić spominje milijunski dug.

- Činjenica je da imamo problem s cash flowom i da to mi gledamo kao dug, jer se sve obveze ne riješe unutar jedne godine. Račune plaćamo, ali s odmakom od dva-tri mjeseca ili više. Nažalost, nismo jedini. Mogu samo reći suradnicima da oni koji nisu spremni čekati na svoj honorar dva-tri mjeseca ili više, ovisno o programu, kako im je možda bolje da ne preuzimaju suradništvo kod nas jer mi ovisimo o dotacijama koje dolaze u određenim periodima godine, a nitko ne može garantirati kad će doći. Postoje određeni periodi godine kad su sve udruge pod stresom jer čekaju dotacije i ne znaju kad će se to dogoditi. Imamo puno programa pa je onda problem s cash flowom veći te tad moramo pretakati iz "šupljeg u prazno", uzimati iz jedne djelatnosti kako bismo pokrili drugu, kako bismo uopće mogli funkcionirati. To se ne može presjeći u godinu, dvije, pogotovo jer se dogodilo ogromno poskupljenje energenata, a, primjerice, kino se mora grijati gotovo uvijek. Dobar dio udruga se već komercijalizirao na razne načine i rade na svojim gospodarskim djelatnostima kako bi mogle preživjeti. Realizirali smo i dva europska projekta, koji se provode na način da se dobije određeni postotak novca i tek na kraju, ako je sve bilo u redu, ostatak novca, što je problematično za sam cash flow. No, ima i puno dobrih namjera u tom pismu, ali ne možemo presjeći projekt na polovici i reći da ga više nećemo provoditi, već je nužno mijenjati ustaljeni način upravljanja. Nešto što se gomilalo 15-20 godina se ne može riješiti u kratkom roku, a ja ću biti sretan ako na koncu mog mandata budemo na nuli.

A ono što Čučić piše o PDV-u, da kršite zakon jer imate previsoke prihode od prodaje karata za kino?

- Sve je prema zakonu, mi nismo u sustavu PDV-a, s obzirom na to da je riječ o kulturnim djelatnostima, s vlastitim prihodima dalje razvijamo djelatnosti. Razmišljali smo o pokretanju firme, na način na koji funkcionira do civilnog sektora, ali smo odustali jer bismo imali problema oko zgrade, koju firma nije dobila na korištenje već udruga, pa se tu kompliciraju stvari.

To Čučićevo pismo posebno inkriminira vas.

- Da, ja sam glavna i odgovorna osoba i nikome nije ugodno neredovito plaćanje računa i kad te se povezuje s tim. No odluke ne donosim ja, već izvršni odbor. Smatram da nije potrebno iznositi "prljavi veš" i međusobno se optuživati, nego staviti "glave skup" pa tako krenuti rješavati probleme. Istina je, nama konstantno fali novca, ali mislim da nije rješenje otkazati programe, nego pokušati zakrpati rupe. Hoćemo li podići kredit da riješimo godinama nagomilane probleme ili ćemo smanjivati broj vanjskih suradnika, ili pak nešto treće, no to su poslovne odluke o kojima odlučuje izvršni odbor Saveza. Tako da sam s jedne strane ispao sam trom i preblag u svom radu, no jednostavno je prošlo premalo vremena za radikalnije poteze, a problema se nagomilalo...

Ima tu još problema. Šest godina je prošlo otkad su došla određena sredstva iz HAVC-a za digitalni arhiv, a to još nije realizirano.

- Dio je realiziran, dio građe je skeniran, a s obzirom na to da nam je ove godine 60. obljetnica – to mora biti gotovo, odnosno želimo da dio građe bude dostupan javnosti. Dakle, tamo će biti podatci o svim našim izdanjima, revijama i filmovima. Počeli smo s dječjim stvaralaštvom jer smo prošle godine proslavili 60 godina Revije hrvatskog filmskog stvaralaštva djece. Golema je to količina građe pa je i sam proces relativno spor. S druge strane, digitalizacija i restauracija pojedinih filmova je veoma skupa i komplicirana. Imamo iznimno atraktivnu građu, pogotovo za ljude izvan Hrvatske koji su zainteresirani za alternativni film.

Idemo dalje. Kinoklub Zagreb više nije dio Saveza. Zašto?

- KKZ nije u članstvu HFS-a od prosinca 2021. godine, a mislim da su izašli jer nije postojala strategija za Savez, a i zbog spomenute arhivske građe, koja je godinama dolazila u Savez iz kinoklubova. No, neke stvari ne bi više postojale da ih mi nismo čuvali i radili baze, to nam je obaveza. Dakle, mi čuvamo određenu građu jer kinoklubovi nažalost nemaju taj kapacitet, tu infrastrukturu. Nažalost nama, u državi, dio audiovizualne baštine propada, a neprofesijske pogotovo.

Za kraj, kako biste ocijenili stanje u kinoamaterizmu kod nas?

- O tome se vode polemike već 15-20 godina. Ima jačih udruga i kinoklubova po Hrvatskoj, a dio njihovih članova upisuju Akademije, ali to nije krajnji cilj, nego bi cjelokupna filma edukacija trebala biti cilj. Dakle, da medijska kultura i filmska pismenost budu jače. Ljudi se danas manje bave amaterskim filmom, više je naglasak na samoj edukaciji posebice djece i mladih. Danas je, s druge strane, i oprema mnogo dostupnija pa ljudi sve više rade samostalno, no kinoklubovi i dalje privlače članove koji potiču rad manjih filmskih timova.