Premda su snimljene samo četiri epizode, serija je, kako se to već u lošem žurnalističkom žargonu kaže, naišla na nepodijeljene pohvale publike i kritike. Doista, kao rijetko koji hrvatski televizijski proizvod, seriju "Dulum zemlje" hvalili su doslovno svi. Odnosno, svi koji su je gledali. A oni koji slučajno nisu, od početka ove godine ponedjeljkom na HTV-u imaju prilike gledati i dugoočekivanu drugu sezonu.

U prvoj epizodi nove sezone predstavljen je poljoprivredni pothvat poznatog nogometaša Domagoja Vide koji je zajedno s trojicom prijatelja u Slavoniji pokrenuo uzgoj crnih svinja, druga epizoda upoznala nas je s Brankicom Borović koja sa svojim talijanskim suprugom u selu pokraj Knina uzgaja ljekovito bilje, dok ćemo u trećoj, koja se treba emitirati u ponedjeljak, saznati sve o Aniti Pintar, njezinim kravama, njezinom siru, i njezinoj vrijednoj obitelji iz Gorskog kotara. Sudeći prema prvim reakcijama gledatelja, čini se da će "Dulum zemlje" i u drugoj sezoni opravdati sad već visoka očekivanja.

Kreativni segment serije potpisuju dvojica mlađih filmaša, redatelj Filip Filković Philatz i snimatelj Tomislav Krnić, a iza njih sve konce vuče jedna žena, producentica serije Tamara Babun. Rođena 1985. godine u Zagrebu, Babun je diplomirala produkciju na Akademiji dramskih umjetnosti, a od 2006. radila je na raznim filmskim i televizijskim projektima.

Pošto je zaključila da je prikupila dovoljno iskustva, 2017. je osnovala "Wolfgang&Dolly", produkcijsku kuću koja u svojoj kratkoj povijesti ima već impresivan produkcijski dosje. Uz niz filmova - dokumentarnih i igranih - prikazanih i nagrađenih na uglednim filmskim festivalima, "Dulum zemlje" možda je najambiciozniji projekt kuće "Wolfgang&Dolly". Povodom početka emitiranja druge sezone serije Tamara Babun je pristala na razgovor za tportal.

Početkom godine počelo je emitiranje druge sezone dokumentarne serije "Dulum zemlje", a ovih dana ide treća epizoda. Veliku pozornost privukla je prva epizoda o poljoprivrednim pothvatima Domagoja Vide, u drugoj smo pratili bračni par koji je Rim zamijenio životom u zaleđu Šibenika. Što nas još očekuje ove sezone?

- Treća epizoda u Čabru i Tršću zatiče dvije sestre i njihove obitelji, jedna uzgaja krave, druga ima malu siranu u kojoj proizvodi nagrađivane sireve, ali radi i proizvode od voća i ljekovitog bilja. Četvrta epizoda otkriva nam da u Zagorju raste tropsko voće. Peta epizoda vraća nas u Slavoniju u kojoj sjajno uspijeva industrijska konoplja i nastaje linija proizvoda. Sezonu zaokružujemo u selu Ipši, u berbi maslina i vinogradima.

Kako je uopće došlo do snimanja "Duluma zemlje"? Čija je to bila ideja? Tko je smislio naslov serije?

- Autori serije Filip Filković Philatz i Tomislav Krnić na brojnim su snimanjima zajedno proputovali Hrvatsku. Na jednom od tih snimanja vidjeli su katalog o lokalnim poljoprivrednicima i shvatili da žele raditi nešto o tome kako se u Hrvatskoj može živjeti na zemlji i od zemlje. Krenuli su pisati seriju i predstavili mi ideju koja mi je bila odlična i od tog trenutka smo zajedno usavršavali koncept, birali karaktere, okupljali ekipu. Naslov je nastao našim zajedničkim brainstormingom. Željeli smo da u naslovu bude zemlja i neka mjerna jedinica za zemlju.

Za dulum smo se odlučili zato što je ta riječ zastarjela, gotovo potpuno kod nas zaboravljena, a predstavlja površinu zemlje koju čovjek može obraditi u jedan dan bez mehanizacije. Kao što je zaboravljena ta riječ pa ju sada ponovno otkrivamo, tako su zaboravljena i neka znanja koja moraju otkriti naši protagonisti da bi bili vrsni u svom poslu. Tako je u našem društvu pomalo zaboravljen i entuzijazam za neobične pothvate, a ponekad je zaboravljena i nada.

Philatz, Tome i ja međusobno se stalno na njih podsjećamo, a čini se da smo uspjeli podsjetiti i publiku. Riječ "dulum" toliko je stara i zaboravljena da je u ovom kontekstu svježa i nova i pomalo ljudima začudna. Ovih dana, kad ljudi kod nas kažu "dulum", nema dileme da se radi o našem televizijskom "Dulumu" a ne o nekom neodređenom dulumu. S jutrom, hektarom i ralom ne bi bilo tako.

Serija je premijerno prikazana u svibnju 2021. Prvu sezonu snimali ste, ako se ne varam, usred pandemije koronavirusa. Koji su bili najveći izazovi i prepreke u stvaranju "Duluma zemlje"?

- Tri godine smo prijavljivali seriju na Javni poziv HRT-a i na koncu je prihvaćena pa bih rekla da je tu strpljenje bilo prvi izazov, kao i uposliti se drugim projektima dok čekamo da bude prihvaćena. Snimali smo tijekom pandemije, međutim u jednom od onih međuvalova kad nije bio puni lockdown i uglavnom smo provodili vrijeme u eksterijeru, tako da smo u tom smislu imali sreće. Glavni izazovi su uvijek pronaći najbolji termin snimanja, kad ima dovoljno zbivanja na poljoprivrednom gospodarstvu da su situacije reprezentativne i zanimljive, a opet, da nismo u žiži berbe ili obrade jer su tad protagonisti potpuno fokusirani samo na to, što je i razumljivo. Snimanje za vrijeme toplotnog udara, usred polja u podne, isto je jedna vrsta izazova, ali je i gušt vidjeti da to možemo izdržati i napraviti dobar rezultat.

Prema pisanjima medija, serija je jako dobro prihvaćena u Hrvatskoj. Imate li neke konkretne podatke o gledanosti? Po čemu je "Dulum zemlje" poseban?

- Konkretne podatke o gledanosti ima HRT, ali opisno rečeno, znamo da je serija među najgledanijim programima na televizijama u Hrvatskoj. Druga epizoda druge sezone "Duluma zemlje", ona o Brankici Borović, bila je još gledanija od prve. U našoj se ekipi nadamo da će sva ta publika ostati s nama do kraja sezone i zahvalni smo što je tako brojna i što nam ljudi javljaju koliko im se serija sviđa. "Dulum zemlje" je sigurno poseban po tome što je objektiv okrenuo prema onome što je dobro, vrijedno i što se može, a ne prema onome što je loše, pokvareno i što se ne može i ljudima toga ovdje fali. Filip i Tomislav, autori serije, odlično su vizualno definirali seriju i to jako privlači gledatelje. Osim što mi je drago da publika gleda "Dulum zemlje", nadam se da će ju to motivirati da istraži i više gleda i neke druge dobre stvari koje rade naši kolege.

Primjetna je raskošna produkcija te serije. Koliko je tu bitna tehnologija, a koliko su bitni ljudi? Postoje li planovi za prodaju serije u inozemstvo? Ima li interesa za to?

- U svemu što radimo uvijek su najvažniji ljudi. Složiti dobar komplet opreme i imati sve što nam treba na terenu jako je važno, ali to je naprosto nadogradnja intelektualnog i emocionalnog procesa u pripremi. U "Dulumu zemlje" blato svake farme je snimljeno tako da je lijepo, a ne tako da je prljavo. To nije zato što smo blato našminkali nego zato što snimatelj Tomislav Krnić, zajedno s redateljem Filipom Filkovićem Philtzem i sa mnom kao produkcijskim pojačanjem, čvrsto vjeruje da u tom blatu ima ljepote, i zato ju može pronaći i zabilježiti.

Nas troje odlučili smo tako pristupati stvarima i okupili smo ekipu koja se u tome pronašla, od snimatelja zvuka Tomislava Rupića, do dizajnera zvuka Ivana Zelića, od asistenta kamere Filipa Kosa do kolorista Darka Kušlana, od montažerki Ivane Rogić, Eme Carić i Dore Slakoper do produkcijsko-organizacijskog tima u kojem su Matija Drniković i Aleksandar Arsovski. Tu je i skladatelj Dubravko Robić s duhovitom i romantičnom glazbom koja obogaćuje prostor kao i niz drugih suradnika kojima smo svima iznimno zahvalni da čine tako sjajan tim. Bavimo se i prodajom u inozemstvo, polako i strpljivo, kao što je serija i nastajala.

Kako birate teme, odnosno poljoprivrednike za seriju? Ima li u Hrvatskoj napretek uspješnih poljoprivrednih priča ili su ljudi o kojima snimate seriju iznimke? Cinici bi možda mogli pomisliti da ćete teško uspjeti naći dovoljno materijala za nove sezone serijala ...

- Svi koje snimamo odlučili su se na vrlo specifične podvige, zbog tih podviga ih biramo i u tom smislu su itekako iznimni. Philatz uvijek točno kaže: već pri prvom susretu osjetimo možemo li napraviti dobru priču, jesmo li se razumjeli s protagonistima. Takvih iznimnih ljudi ima za još nekoliko sezona. I ne treba zanemariti da se uvijek pojavljuju novi. Cinizam je pak izniman u svojoj neproduktivnosti, ali obično nastaje iz neke duboke tuge pa mislim da za cinike treba imati razumijevanja i nježnosti.

Tko vas je najviše impresionirao od poljoprivrednika? Koja vas se priča najviše dojmila?

- To vam je kao da me pitate koje dijete mi je najdraže. Svatko tko nas je tako velikodušno pustio u svoj život dok smo snimali "Dulum zemlje" ima posebno mjesto u mom srcu i svatko me impresionirao nekom svojom specifičnošću. Svima je zajedničko da su uporni, vrijedni i dobronamjerni.

Kao što ste spomenuli, seriju autorski stvaraju scenarist i redatelj Filip Filković Philatz, te koscenarist i snimatelj Tomislav Krnić. Kako biste opisali njihovu autorsku suradnju? Kakva je atmosfera na snimanju "Duluma zemlje"?

- Philatz i Tome se na ovom projektu nadopunjuju kao braća i takva je i atmosfera. Razumiju se bez previše riječi. Ja sam ih upoznala kad su već bili uigran dvojac i praktički od prvog dana suradnje postali smo uigran trojac. Nakon godinu, godinu i pol dana pauze od zajedničkog snimanja treba nam sat-dva da se vratimo u zajedničku energiju i da u nju uključimo cijelu ekipu, ali kad smo jednom tamo - tamo smo.

U uređenijim zemljama poput Nizozemske ili Danske vjerojatno je lakše pokrenuti uspješnu poljoprivrednu proizvodnju nego u Hrvatskoj. Sama činjenica da snimate seriju o uspješnim poljoprivrednicima dokaz je da ovdje nije lako uspjeti. Koja je zajednička osobina svih uspješnih poljoprivrednika koji su prodefilirali kroz dosadašnje epizode "Duluma zemlje"? Od kakvog materijala treba biti sazdan da se postigne uspjeh u hrvatskoj poljoprivredi?

- Mi seriju ne snimamo zato što je lako ili teško uspjeti nego zato što kao građani ove zemlje osjećamo na vlastitoj koži koliko ima skepse prema malim i hrabrim poduzetničkim podvizima. Vidimo puno ideja i volje s jedne, ali i puno melankolije i beznađa s druge strane. Dio straha od kretanja u realizaciju vlastitih ideja potpuno je opravdan. Ali čini mi se da smo zaboravili da trebamo podržavati jedni druge, navijati jedni za druge i da to što je nešto teško nije razlog da se to ne radi.

Puno okolnosti u kojima živimo ne ide nam na ruku, ali možemo se međusobno poticati i raditi na stvaranju podržavajuće atmosfere, okruženja u kojem se ljudi osjećaju sigurno, pokušati i one stvari koje možda neće uspjeti ili za koje će trebati puno vremena da se razviju. Napredak ne postoji tamo gdje se ide isključivo utabanim putem. Ne znam kako je u Danskoj pokrenuti farmu, ali u Kopenhagenu sam lani snimala drugu seriju i vidjela sam da tamo građani vjeruju jedni drugima i na ulicama njihovog glavnog grada definitivno je puno manje nervoze nego na ulicama bilo kojeg hrvatskog grada. Želim vjerovati da zajedničkim snagama možemo ići prema tome.

Za poljoprivredu je u Hrvatskoj potrebno slično što i za snimanje filmova – morate ignorirati jako puno negativne energije, podnositi jako puno birokratskih začkoljica, moći izdržati periode s jako malo novca i puno neizvjesnosti, nadati se optimalnoj vremenskoj prognozi, vjerovati svom instinktu i vrlo često okolini izgledati kao bedak koji vjeruje u čudesne ishode.

Znate li možda je li prva sezona već inspirirala nekoga da krene u poljoprivrednu proizvodnju?

- Stalno nam se javljaju ljudi s fotografijama svojih voćnjaka, vinograda, vrtova, koje su krenuli uređivati već tijekom emitiranja prve sezone. Prva sezona inspirirala je brojne ljude da provode više vremena u prirodi, one koji imaju neki komadić zemlje za obraditi da uzgoje nešto hrane za svoje potrebe, a neke i da počnu graditi svoju poljoprivrednu priču.

Koje su najveće prepreke mladim ljudima koji se žele baviti ekološki održivom poljoprivredom? Zašto ih nema više?

- Najveća prepreka je to što većina mladih ljudi uopće ne zna da je to karijerna, životna opcija. Kao društvo slabo komuniciramo o tome što se sve može biti kad odrasteš.

Na neki način, i vaša osobna priča može se usporediti s pričama uspješnih poljoprivrednika. Prije nekoliko godina osnovali ste producentsku kuću "Wolfgang&Dolly" ... možda će se i o vama jednoga dana snimati filmovi. Kako ste se odlučili za to? Kako se postaje nezavisna filmska producentica? Nemojte mi reći da ste oduvijek znali da želite producirati filmove...

- Od malih nogu sam nešto stvarala, pjesme, priče, predstave i, kad je trebalo upisati faks, išla sam na prijemni na produkciju na Akademiju dramske umjetnosti. Isprva sam mislila da ću se baviti kazalištem, ali život je učinio svoje. Nemam dovoljno odmaka od vlastitog iskustva u ovom trenutku da bih pričala o tome kako se postaje filmska producentica, ali možda je odgovor zapravo jednostavan: kao i za sve drugo, potrebno je kontinuirano se obrazovati, čitati, gledati, šegrtovati iskusnijima, uporno razvijati svoje ideje, stvarati zdrave suradnje. "Wolfgang&Dolly" sam osnovala 2017. godine i od tad su mi se priključili Matija Drniković, Aleksandar Arsovski i Una Radić, pa sada zajedno gradimo našu priču. Mi bismo radije snimali filmove nego da se o nama snimaju filmovi, nadam se da će nam to uspijevati još dugo vremena.

"Wolfgang&Dolly"? Što to uopće znači?

- "Wolfgang&Dolly" je društvena igra. Igra se u polju slobode, napredak se nagrađuje novim odgovornostima, posebni poeni dobivaju se za osmijeh, strpljenje i nježnost, a pojedinac može pobijediti jedino ako pobjeđuju svi, cijela zajednica.

Što je za vas film: ljubav ili posao?

- Jako volim raditi pa je velika sreća da ono što radim toliko volim.

Prvi dugometražni igrani film vaše kuće, "Pelikan", premijerno je prikazan na festivalu u Tallinnu krajem prošle godine, gdje je dobio i posebnu nagradu žirija. Prikazan je i u Beogradu gdje je također nagrađen. Kakvi su sada planovi s tim filmom? Kad će ga vidjeti hrvatska kino i festivalska publika?

- "Pelikan" redatelja Filipa Herakovića, koji je scenarij pisao zajedno s Nikolinom Bogdanović, generacijska je priča o potrazi za vlastitim identitetom i svojim mjestom pod suncem. U njemu glavnu ulogu igra jedno sjajno novo lice, glumac riječkog kazališta, Edi Ćelić, kojem se pridružuje potpuno čudesni ansambl glumaca. Publika u Tallinnu i Beogradu odlično je primila film. Hrvatskim će kinima putovati ovog ljeta. Taj je film radila jedna beskrajno šarmantna, talentirana i radišna ekipa, silno sam im zahvalna, baš volim i njih i taj film. Svi zajedno jedva čekamo susret s domaćom publikom.

Kao producent i koproducent, "Wolfgang&Dolly" ima gomilu naslova u produkciji i razvoju: dokumentaraca, kratkih i dugometražnih igranih filmova. U kojem smjeru planirate razvijati svoju producentsku kuću? Hoćete li se fokusirati na filmove "za festivale" ili na komercijalne filmove?

- Smanjili smo broj dokumentaraca u razvoju, a povećali broj igranih formi. Podjelu na "filmove za festivale" i "komercijalne filmove" ne radim, smatram da je, u masi sadržaja koji se danas stvara i plasira na vrlo raznolike načine, pomalo lijena i zastarjela. Od sebe i ekipe s kojom radim očekujem više, kreativnije.

Na koje od tih budućih filmova trebamo obratiti posebnu pozornost?

- Ove godine osim s "Dulumom" i "Pelikanom" vrlo skoro idemo van s još jednom serijom za HRT, zove se "AHA!". U njoj putujemo našim vrsnim znanstvenicima koji rade u inozemstvu; zajedno smo ju kreirale i režirale Una Radić i ja. Završavamo dokumentarne filmove Renate Lučić, Franka Dujmića i Brune Bajić, kratke igrane filmove Dalije Dozet i Filipa Herakovića, koproducenti smo dokumentarcu "Tijelo" Petre Seliškar i igranom filmu "Iskupljenje" Sonje Prosenc. S još nekoliko projekata smo u fazi razvoja i produkcije. Svaki od tih projekata imat će, nadam se, neku svoju publiku, koja će na njih obratiti posebnu pozornost.

Čini se da se u Hrvatskoj posljednjih godina pojavio niz mladih filmaša koji su svojim znanjima i načinom razmišljanja - možda za razliku od starijih generacija - sasvim uklopljeni u svjetske filmske matrice i trendove. Neki od njih već su snimili svoje vrlo zapažene debitantske filmove, dok neki još čekaju svoju veliku priliku. Kako vidite budućnost hrvatske kinematografije?

- Film je disciplina koja se mora vježbati i ne može se vježbati bez novca. Napraviti film je komplicirano i skupo. Zato je važno za svaku državu koja nema golemo tržište da odluči želi li u film ulagati ili ne. Ima puno ljudi svih generacija koji se trude da hrvatski film bude što bolji i što dostupniji publici, mada često u toj svojoj borbi nemaju previše podrške osim nekog svog malog kruga navijača.

Prošla godina bila je sjajna za hrvatsku filmsku reprezentaciju. Iako nemamo ni stadion (studio), niti su nam klubovi (produkcijske kuće) puni love, pet debitanata bilo je na pet festivala A kategorije, a oni nisu bili naši jedini predstavnici na najvažnijim svjetskim festivalima; za tako malu zemlju imali smo ih pravo mnoštvo. Neki su se kući vratili i s nagradama.

Prije tjedan dana premijerno je prikazan prvi domaći dugometražni animirani film poslije 10 godina koji već ima dogovorenu distribuciju u nekoliko desetaka zemalja svijeta. Važnije od festivala i nagrada, publika postepeno počinje shvaćati da je averzija prema domaćem filmu nepotrebna, da se ipak snimaju i stvari koje vole gledati.

Za kraj, koje je najvažnije iskustvo koje biste mogli podijeliti s nekim tko se želi uputiti u producentske vode? Što biste mu savjetovali?

- Pričekat ću još 10-20 godina prije nego se usudim davati savjete. Produkcija je disciplina na duge staze; ja sam ipak još uvijek na jednoj od početnih dionica.