Što ostaje nakon smrti? Rekapitulacijom ostavštine jednog ljudskog postojanja počinje novi roman Ive Ušćumlić "Očenaš", treća – i dosad najbolja – knjiga te spisateljice u kojoj na dvjestotinjak stranica guste, raskošno pisane, introspektivne, intenzivne proze raspisuje svojevrsni ljudski antipod Gospodinu Ocu iz naslovne molitve, pritom nudeći autentično drugačiju formulu prihvaćanja blaženstva. Unutarnji monolog njezine glavne junakinje brutalno je racionalan pogled unatrag jedne žene koja čeka još samo smrt, kroz čiju se ogoljelu, često šokantnu naraciju vlastitoga života pozadinski raspliće povijest Zagreba od Drugog svjetskog rata naovamo, s njegovim brojnim licima i naličjima, u priči o usponu i padu jedne zagrebačke obitelji.

Iva Ušćumlić (1977.) novinarka je, književnica, marketingašica, prevoditeljica, u slobodno vrijeme fotografkinja, suosnivačica portala za roditelje Cuvarkuca.hr te start-upa Dopamin. Karijeru je započela kao novinarka u Vjesniku, a kasnije je pisala za 24sata, različita izdanja Hanza Medije (tadašnjeg EPH-a), portal Roditelji.hr i časopis Business.hr. Radi kao kreativna direktorica u agenciji Val grupa. Napisala je još romane "Duhovi" (2013.) i "Omara" (2017.).

Što, dakle, ostaje nakon smrti? Nakon smrti, piše Iva Ušumlić u "Očenašu", ostaju slike. Slike oko kojih pletemo osobne mitove, legende, priče. Nakon smrti ostaju predmeti. Predmeti koji govore o životu kojeg više nema. Poslije smrti ostaje vrijeme – ono posljednje vrijeme, sati, tjedni, dani. Posljednji dan. I ostaju riječi. One koje smo izgovorili miješaju se s onima koje nismo izgovorili. Naposljetku, poslije smrti ostaju laži, u svim bojama vidljivoga spektra. Laži potrebne koliko i odijelo na golom truplu položenom na odar mrtvačnice: niti truplo treba to odijelo, niti mi trebamo laži, ali ljepše nam izgleda svijet kada mu navučemo košulju i kravatu. Čekajući svoju smrt, junakinja "Očenaša" skida to nepotrebno odijelo s trupla svojega života. Ona pripovijeda kako se izdigla iz trnjanskog blata i, radeći razne mutne poslove s mužem, postala jedna od najuglednijih gradskih gospođa. Govoreći o moralno nakaznome svijetu bogatih i moćnih, Nada priča priču o jednom Zagrebu koji je mali a htio bi biti veliki, i koji si umišlja da to i jest a zna da nije – o ljudima koji su mali a htjeli bi biti veliki i umišljaju si da to jesu, iako znaju da nisu. Prkosno ponavljajući svoju molitvu, Nada – sebična, okrutna, gruba – razotkriva organsko naličje stoljećima polirane fasadne liturgije božanskom biću: običnog čovjeka u nama.

Knjigu, koja se čita kao napeti triler, u dahu, objavila je koncem prošle godine nakladnička kuća Durieux, a tim povodom popričali smo s autoricom.

Nakon "Duhova" i "Omare", stigao je "Očenaš". U prvome romanu, pisali ste o obiteljskim disfunkcionalnostima i nasilju, u drugome o raspadu ljubavi, treći je roman o, rekla bih, svođenju računa, neka vrsta konačnog obračuna s vlastitim životom. Ako svaka književnost ultimativno crpi iz osobnoga iskustva i u tom smislu ne može postojati odvojeno od biografije svoga autora, gdje ovu priču smještate u kontekstu vlastite biografije, iskustva? Imate li i vi potrebu za "svođenjem računa" sa životom?

- Očenaš je baš obračun, slažem se. U kontekstu mene osobno, pisanje ove knjige donijelo je i ogromnu lakoću stvaranja, baš sam pisala iz gušta. Ja nisam na kraju života – barem tako volim vjerovati – kao Nada u romanu. Ali osjećala sam baš silnu potrebu da se obračunam sa svijetom, da na neki način podvučem crtu, pa čak i pljunem na neke stvari koje vidim, a koje me nerviraju. Moja životna priča nije u "Očenašu" – ali unutra ima ogromno puno mene. Mog života, mojih pogleda, mojih stavova. Moje ljutnje. Mojeg razočaranja. Mojeg mirenja sa životom i smrću. Imam potrebu svoditi račune sa životom, naravno. U srednjim sam četrdesetima, iza mene je povelik komad života, ne znam što je ispred mene, nekako je logično da čovjek u ovoj dobi zastane i pogleda što ostaje iza njega, a čemu se može nadati. Svjesno sam sva ta pitanja koja sam postavljala samoj sebi pustila u roman i nisam se cenzurirala. Štoviše, promijenila sam pristup, inicijalno sam počela pisati iz trećeg lica, ali onda mi je bilo žao ne ostaviti joj prostora. Bilo je oslobađajuće pisati takav moćan, snažan ženski glas. Glas koji se ne ispričava. Glas koji ujeda. Hrabar glas. Svašta je Nada, stvarno svašta, ali odbila je pomiriti se s ulogom žrtve koju joj je društvo namijenilo i s kojom bi je, da ju je pristala igrati, voljelo. Da, ima tu mene, puno mene.

Kad biste radili lomaču svoga života, što biste na njoj prvo spalili?

- Nedavno sam osvijestila da ne bih spaljivala ama baš ništa. To je sve moje. Neke stvari su teške, neke su naporne, neke su me stvarno koštale... pa i suza, u najmanju ruku, ali ovo je moj život, sa svime, i nosim sve što sam dobila. Volim sve što sam dobila.

"Očenaš" je također i roman o Zagrebu i njegovim raznim licima unatrag stotinjak godina. Vaša glavna junakinja izruguje se mitteleuropskom umišljaju grada čiji se stanovnici "rađaju s blatom u krvi". Kako vi vidite Zagreb? Jesmo li napokon uspjeli istisnuti blato iz krvi?

- Moramo li izbacivati to blato iz krvi? Ja nisam sigurna. Rođeni smo ovdje, na pomalo surovim meridijanima i paralelama, ovdje nas jedan pogrešan korak dijeli od povratka u blato. Kako to izbaciti iz sebe? I važnije – zašto? Nije to samo zagrebačka priča, ali Zagreb je najveći i najmnogoljudniji, pa je samim time i taj kontrast asfalta i blata veći. Ja Zagreb volim, ovdje sam rođena. Gotovo svaku ulicu ovog grada poznajem u metar, živjela sam ovdje, godinama već gotovo opsesivno hodam gradom, sve se važno za mene dogodilo na ovim ulicama. Rugam mu se jer mu se za neke stvari treba rugati. Mislim tu na njegovo licemjerje, na njegovu povremeno sitnu dušu, na tu opsjednutost prividom, vanjskim izgledom, dojmom. Tome se treba rugati. Toj opsesiji samim sobom, tim neprihvaćanjem svojih korijena (koji jesu iz blata), to treba prozivati, izvlačiti na svjetlost. Ali uza sve to, ja ovaj grad doista volim, jedan od mojih projekata iz ladice bavi se baš mapiranjem Zagreba, slaganjem moje osobne povijesti i povijesti meni dragih ljudi na njegove ulice, na točno definirane koordinate.

Ipak, nedavno ste zamijenili život u gradu za život na selu. Što vam je donijela ta promjena? Koliko se ova "seoska" Iva razlikuje od one "gradske"?

- Na selo sam preselila prije godinu i pol, i to je najbolja odluka koju sam donijela. Želim reći da nema razlike između te gradske Ive i ove seoske, ali ima – ova novonađena sada ima gdje pustiti korijen. Čitav moj život obilježen je temom pripadanja: čemu pripadam, kome? Gdje su moji korijeni, i koji korijeni me hrane, a koji guše? Koji korijen treba prerezati i nikad se više ne okrenuti, a bez kojeg ću besciljno plutati, nerealizirana i nepronađena? To se promijenilo, puštam korijenje. I doslovno – sadim. I metaforički – pronalazim neke odbjegle komade sebe. Možda je i to dio svođenja računa i razračunavanja sa životom.

Što u tom kontekstu poručuje citat Cormaca McCarthyja kojim nas uvodite u knjigu, "Nitko ne želi biti ovdje, i nitko ne želi otići"?

- Meni je taj citat nekako fokus stavio na pitanje sudbine. Ne želiš biti u okruženju koje je ovakvo, licemjerno ponekad, uskogrudno često, okrenuto lošem, negativnom, napornom. Metaforički, što je česta priča moje generacije, ne želimo nositi te grijehe otaca, ne želimo ponovno proživljavati patnje majki, roditelja. Ali istovremeno ne želimo učiniti ama baš ništa što bi nas spasilo te sudbine. Možda, kada bi netko učinio nešto za nas... Možda kada bi bilo lakše. Pa biramo lakše puteve i završavamo točno ondje odakle smo krenuli: zakopani u sudbinama predaka.

Kuršlovi su svojevrsni suvremeni Glembajevi koji sami sebe izjedaju iznutra, do konačnog urušavanja izazvanog totalnom moralnom degradacijom i emotivnom sterilnošću. Nada Kuršl svijet objašnjava dvjema idejama: taština i glad. Kako ga objašnjavate vi?

- Mislim da je Nada u pravu i da svijetom vladaju taština i glad. Grabimo stvari koje nisu naše, gladni uspjeha, novca, priznanja, tapšanja, pa i bazične ljubavi. A taština je drugo lice tog novčića: moramo osjetiti tapšanje po ramenima, uvjeravanje da smo super, dobri, pametni, nezamjenjivi. Uostalom, okrenimo se oko sebe: u poplavi life coacheva, učitelja, influencera, u poplavi selfieja sa svakog ćoška, u svijetu u kojem je svatko poseban i najposebniji – što je ostalo, osim taštine i gladi?

Općeprihvaćena paradigma propadanja uslijed tehnološke revolucije zdvaja nad "gubitkom" kritičke misli, no digitalna revolucija obilježena je i nečim što Alessandro Baricco naziva "sumrakom svećenika" – srušene su elite. Jeste li iole optimistični po pitanju budućnosti svijeta?

- Koje su to elite točno nestale? Svećenstvo? Poljska je odskočila 70 godina unazad u povijesti. Mađarska također. Kod nas ovi klečavci subotama okupiraju Trg. Svećenstvo je samo promijenilo arenu, moć je ostala ista, samo više nije u rukama svećenika i biskupa, nego gurua, life coacheva, učitelja ovoga ili onoga. A tu je i sveta tehnologija sa svojim guruima i svećenicima koji propagiraju vrijednosti tehnokratskog društva u vidu veće sigurnosti, kvalitetnijeg života, sve ide brže, jednostavnije, s manje pogrešaka, urednije. Ne vidim ja nikakav sumrak svećenstva: ako se sumrak i pojavio, davno im je opet svanulo, snažniji su nego ikad. Kritička misao, kritičko promišljanje stvarnosti davno je nestalo, a sada mu posljednje čavle u lijes zabija woke generacija sa svojom kulturom otkazivanja i vječitim dokazivanjem privilegija. I tako ja, kao i kod razgovora o Zagrebu, budem iznimno kritična, tek da bih završila s "ja sam optimist kad je o budućnosti riječ". Doista jesam. Kratkoročno i srednjoročno mislim da se ovaj čušpajz od nerazmišljanja, od podilaženja najgorim đacima, od iskrivljavanja jezika da bismo stvorili savršeno inkluzivnu priču koja može postojati samo u mokrim snovima ljudi odlijepljenih od stvarnosti, od inzistiranja na privilegijima, umjesto na zahvalnosti, od tesanja ideje jednakosti, umjesto ravnopravnosti, od eskapizma u sedative i antidepresive, droge koje nikad više na ulici nije bilo, i pred kojom zatvaramo oči, u Netflixe i bingeanje serija, dakle sve ovo u čemu živimo, može razriješiti jedino ozbiljnim društvenim slomom. I početku tog sloma sada svjedočimo. Dok razgovaramo, pripadnici radničke klase – zaposlenici zagrebačke Čistoće – prosvjeduju protiv nominalno lijeve vlasti koja bi, ideološki barem, trebala imati sluha za njihove probleme. Ali radnici ljevici ne vjeruju jer živimo u svijetu u kojem je gore dolje, a dolje gore, crno je bijelo, a bijelo crno, sve je naopako, i samo je bitno da se poštuje svačija individualna posebnost. Razmišljanje je baš passé. A ipak, ja mislim da će sve na kraju izaći na dobro. Ali na kraju. Prije toga se moramo pošteno polomiti.

"Očenaš" je i svojevrsna izjava o pripadnosti mjestu iz kojega dolazimo, onome što dobivamo prijenosom od generacije koja je prethodila. Mogu li nove generacije biti odgovorne za grijehe svojih predaka? S time u vezi, koja je općenito uloga sjećanja i pamćenja u romanu? Je li moguće ispričati istinu bez krivotvorenja? Kako se vi odnosite prema istini?

- Nitko nije odgovoran za grijehe otaca, odnosno predaka, ima tu i grijeha majki, ali odgovorni smo za ono što odlučujemo ponijeti dalje – mišlju, riječju, djelom i propustom. Drago mi je da me pitate za sjećanje i pamćenje: moje je čvrsto uvjerenje da nas sjećanje čini ljudima. Ljudskima. Sjećanje i pamćenje daju nam mogućnost da pogledamo unazad i da pogledamo što jest naše, a što nije. I da se obračunamo s prošlošću, kakva god ona bila. Osjećaji su dio toga – nisam sigurna trebamo li stremiti nečem kao što je „objektivna istina“, nisam sigurna ni postoji li to. Osjećaji su dio tog paketa: oni koji opstaju neovisno o godinama i vremenu, i oni kojih se sjećamo. Naše postojanje je neuredno, iscufano, nestrukturirano. Osjećaji su integralan dio toga što mi jesmo, ne vidim zašto bismo se odvajali od toga u potrazi za svetim gralom istine. Pripadanje počiva u sjećanju, počiva u tome što pamtimo svaki korak koji nas je doveo do mjesta na kojem smo sada. Počiva na shvaćanju – stalnom – da je naša prošlost u našim plućima, u svakom našem udahu. I to je jedina istina s kojom se ja osjećam ugodno. Ja sam dio duge loze ljudi koji su se rađali i umirali, u mojem biću tragovi su njihovih borbi, i onih koje su dobili, ali češće, onih koje su izgubili. Što to čini meni? Kako se ja osjećam noseći tuđe rane? A kako se osjećam sa svojima? Mogu li svijet u kojem živim učiniti blažim, nježnijim? Mogu li u njemu ostati svoja? To su pitanja na koja si ja trudim odgovoriti – i to je jedina istina.

U jednom rijetkom intervjuu, McCarthy je rekao da je na pitanje kako nastaje roman nemoguće odgovoriti jer je pisanje "kao jazz – koji nastaje u trenutku izvedbe – i to možda mogu razumjeti samo oni koji mogu tako stvarati". Što je za vas pisanje? Kako pišete? Jesu li i vaše ruke, kao njegove, te koje "odrađuju svo razmišljanje", jednom kada napokon sjednete pisati?

- Zapravo da. Ja krenem od neke ideje, od neke teme koja me muči i s kojom nisam sigurna što bih točno. Imam pitanja na koja nemam odgovore. I onda pustim da ruke odgovor traže same: niti jedna od mojih knjiga dosad nije nastala jer sam je ja promislila; nastajale su jer sam imala pitanja, i u procesu su dolazili odgovori. Ja ne znam za drugi način, odnosno za mene drugi načini ne funkcioniraju. Divim se autorima koji se drže strukture, meni je to neuhvatljivo.

Kad smo se dogovarale za ovaj intervju, rekli ste mi da je vaša biografija "poput pustolovina Huckleberryja Finna". Što je najluđe, najavanturističkije što ste ikada napravili? Jeste li požalili?

- To mi je jedna prijateljica jednom rekla – da moj životopis izgleda tako. Najluđe? Vjerojatno razdoblje rada na astro i tarot liniji. Trebao mi je novac jer sam tek počela samostalni život, uz stvarno malu plaću koju sam kao novinarka na početku karijere imala. Ovo je bilo zgodno, a ubrzo sam shvatila da znam slušati ljude i da mi to ide. Nisam požalila baš ništa iz svojeg životopisa. Nisam tip od žaljenja a i da sam znala bolje, napravila bih bolje.

Kao lik koji zahvaljujući ekonomskoj isključenosti iz mainstream društva zadržava zdravu skepsu prema "vrijednostima" istog tog društva, Huck je simbol nezavisne misli, one koja nije podlegla indoktrinaciji, one koja se vodi isključivo za slavnim "moralnim zakonom u nama". Na kojim se postulatima temelji vaš osobni unutarnji kompas prema kojemu se ravnate? Što vas najviše određuje? Tko je vaš "lik" i kamo on – vi – želi ići?

- Joj, ja bih si rado tepala da sam taj nekonformistički duh utjelovljen u Hucku, ali ja sam dio ovog društva. Živim u njemu, odgajam djecu u njemu, dobivam i dajem. Moj moralni kompas je jednostavan – daj sve od sebe u određenom trenutku i ne zamaraj se ishodom. Moj prijatelj Tom Birtić zamolio me da za njegovu sjajnu knjigu "Inspiriraj se" podijelim najbolji životni savjet koji sam dobila. Podijelit ću ga s vama, jer najbolje odgovara na ovo pitanje. Prije 23 godine, taman na početku nultih, završila sam u medijskom projektu koji je ubrzo propao, i ja sam se našla bez posla, bez kontakata, bez veza koje bi pomogle, bez zaštitne mreže koja bi me mogla spasiti. Tom je tada bio moj susjed i pomogao mi je, i konkretno, fizički, i kao prijatelj. Često smo pričali tih godina, o svemu. Tom je oduvijek bio čovjek koji voli ljude pa se interesirao za uspješne, za ono što ih čini uspješnima. Bio je napisao knjigu o slavnom odbojkaškom treneru Nikolaju Karpolju. Karpolj je 1988. osvojio zlato na Olimpijskim igrama s ruskom ženskom reprezentacijom. Tada je u timu igrala Irina Kirilova, sportašica koja je bila nepobjedivi stroj, uvijek barem jako dobra. Ali ona nije glavna junakinja priče. Glavna junakinja je Irina Smirnova, supertalentirana i super nezainteresirana za trening i pobjedu. Smirnova je u životu imala jedino baku koja joj je bila sve na svijetu. Ruskinje su, suprotno očekivanjima, u polufinalu savladale favoriziranu Kubu. U finalu ih je čekao Peru – od kojeg su, na papiru barem, bile jače. No, Peruanke su vodile 2:0 u setovima i bile nadomak zlata. Karpolj je pozvao time-out. Ali obraćao se jedino Smirnovoj. Nježno, očinski. Pitao ju je gleda li njena baka utakmicu? Kako se baka osjeća sada? Kako joj je gledati Ruskinje dok gube? I tako cijelu minutu odmora. Prije povratka, rekao joj je samo, "Idi i igraj za baku". I to je moj moralni kompas u toj jednoj rečenici: Idi i igraj za baku. Nemoj se boriti za uspjeh, novac, poziciju, moć. Bori se za one koji su ti najvažniji, za ono što najviše voliš. I bori se iz srca. Jer se gleda kako si igrao – jesi li bio čovjek, jesi li se držao svojih principa, jesi li govorio kada si trebao, jesi li hvatao krivine i lovio prečace ili si hodao svojim putem, na svoj način. Pogledam svoju djecu i znam gdje sam s time, igram li za baku – a eto, stjecajem mojih životnih okolnosti, i ja imam baku čiji mi je moralni kompas – a bila je stvarno veća od života – neprekidno pred očima.

Roman otvarate rečenicom koja odmah na počeku uvodi temu smrti – "nakon smrti ostaju slike". Dakle, prvo dolazi smrt, navještenje konačnoga mraka, a tek onda uranjamo u priču o životu koji joj je prethodio, životu koji je isto tako pun mrakova. Jesam li u krivu u pretpostavci da vas kao autoricu privlače mrakovi? Čega toga ima u mraku čega nema na svjetlu, a što čini dobar materijal za priču Ive Ušćumlić?

- Mene oduvijek privlači samo ono što je zakopano, ono što se ne vidi. Oduvijek mi se činilo da je prava priča tu, u mraku, ispod površine. Mrak ima tu tendenciju da, baš kao i magla, otkrije pravu sliku stvari. Izvuče bitno na površinu. Ne vidiš detalje, ne gubiš se u pojedinostima, samo vidiš kako jest. U mraku je bol – a ništa nas ne čini tako jasno vidljivima kao bol. Bol pokazuje tko smo, kakvi smo. U mraku je sve ono skriveno, progutano, nerazjašnjeno. Pitali ste me prije za istinu, e pa u mraku je istina. Ali treba puno hrabrosti da se u tu istinu zaviri, da se malo boravi u tom mraku.

Nosite li već u sebi klicu mrakopriče za sljedeću knjigu?

- Počela sam pisati novu knjigu, zasad samo pišem i skiciram, igram se. I bavim se svim istim temama kao i prije: pripadanjem, bliskošću, usamljenošću.

Pretpostavljam da nije slučajno što ste naslov knjizi čiji je glavni lik žena dali po temeljnoj molitvi Gospodnjoj, koji je Otac, dakle, muškarac? Molitva u ovome romanu nema uobičajenu funkciju alata eskapizma – naprotiv, doživljavam je više kao pitanje s točkom na kraju, kao svojevrsni statement.

- Nije slučajno, namjerno sam joj dala točno takav naziv. U "Očenašu" sam jako demolirala tu ulogu majke, taj arhetip brižne i suosjećajne majke. Nada je svašta, ali suosjećajna i blaga nije. Možda je neke brižnosti bilo u njoj, ali je davno ubijena. I da, molitva nema funkciju eskapizma, ali ja se svojim likovima volim baviti onda kad više nemaju kamo; volim ih dotjerati u kut gdje se ne mogu više skrivati, nemaju gdje pobjeći. Molitva je ovdje više da podcrta, da naglasi sve što Nada govori.

Ona o sebi i svojim životnim odabirima govori brutalno iskreno, bez uljepšavanja. Kao i svi mi, ona ima u sebi nešto slomljeno – nitko u ovome životu ne izađe neozlijeđen, kaže Bruce Springsteen. Čini mi se da vam je bilo jako važno ovaj lik učiniti iznimno moćnim – ona sama stalno ponavlja tko je i što je: neustrašiva žena.

- Super mi je da ste je tako doživjeli – ona samo ponavlja svoje ime. A ja sam htjela da je zapamtimo kao lik, kako god je doživjeli. Da ima svoj identitet, samo svoj, posve odvojen od svih njenih uloga. Vama je ona neustrašiva, meni je gorka, meni je opora, meni je nesalomljiva.

U čemu se nalazi najveća neustrašivost?

- Najveća neustrašivost... mislim da je najveća neustrašivost u onim trenucima kad se svijet sruši, a ipak uspiješ ustati. Kad se suočiš s istinom o sebi, o svojem životu, i ipak napraviš još jedan korak naprijed. Neustrašivost je pogledati sve svoje demone u oči, i onda ih pobacati van, jednog po jednog. Neustrašivost je i znati da su svi ti demoni ovdje zauvijek, ali svejedno hvatati dan po dan, pobjeđivati dan po dan.

Jeste li vi neustrašivi?

- Jesam, neustrašiva sam. I to je vjerojatno jedina izjava o samoj sebi iza koje mogu stajati.

Karijeru ste započeli kao novinarka, da biste kasnije prešli u marketing i PR, odnosno, digitalne komunikacije. Što je za vas dobra komunikacija i koja je u tom smislu uloga novinarstva? Što je dobro novinarstvo? Postoji li ono uopće? Kolika je u tome odgovornost upravo digitalnih medija?

- Eh... ja ne vjerujem da više imamo prostora za dobro novinarstvo. Jednostavno, ne odgajamo ljude koji znaju razmišljati. Dijelimo se po ideološkim linijama svuda, pa i ovdje, a pitanja se ne postavljaju. Da bi mogao postaviti dobro pitanje, moraš ipak nešto promisliti. I moraš biti spreman čuti odgovor. Ne mislim da je u moje vrijeme bilo bolje, bilo je drugačije. Nisu to više ista zanimanja. Ne bih sve svaljivala na digitalne medije – vrijeme se promijenilo i medij daje publici ono što publika želi. Kaže se da je hulja na vlasti kriva jer prokazuje narod koji ju je izabrao – e pa, nepismeni i nedorečeni mediji su krivi jer prokazuju čitatelje koji se mire s time.

Što je s utjecajem novinarstva na vašu fikciju? Što roman može a što novinarstvo ne može?

- Mene su učili da je za dobro novinarstvo najvažnije biti spreman čuti odgovore, dakle ne dolaziti s unaprijed pripremljenom pričom. Slušati. Razgovarati. Provjeriti. Pisanje ide s drugog mjesta. I služi drugim stvarima. Književnost nam ne služi da nam prenese informaciju, ali služi nam da razotkrije stvarnost. Dobra, stvarno dobra književnost služi tome da demolira sve naše mitove i laži u koje se uvjeravamo. Da nam pokaže kakav svijet uistinu jest.

Što je s vašom vlastitom mitologijom: odakle vi sami dolazite, koje su vas priče – priče iz obiteljske povijesti, iz nacionalne povijesti, ali i izmišljene priče – oblikovale? Vjerujete li općenito u snagu književnosti da posreduje promjene? Je li to njezina uloga?

- Ni u što ne vjerujem toliko kao u snagu umjetnosti. Kad nam je srce slomljeno, ne prebolijevamo racionalno, slažući popise "za" i "protiv". Prebolijevamo slušajući pjesme koje govore o tome kako se osjećamo. Književnost nam služi kao kompas i putokaz kroz svijet. Filmovi nas razbuđuju, svraćaju nam pažnju na bitno. Umjetnost je tu da nam pokaže što je sve moguće, da nas povede na putovanje, da nam otvori prostor snova. I srca, umjetnost je tu da nam otvori prostor srca.

Što ste čitali kad ste bili mladi? Koliko vam je ono što ste iz toga naučili pomoglo da razumijete život?

- Ja sam kao dijete čitala sve što mi je palo pod ruke. Imala sam sreću da sam imala baku i djeda koji su imali biblioteku od nekoliko tisuća knjiga i da sam od vrlo rane dobi hvatala čitati sve, i da nisam imala filtara koji bi mi rekli da je nešto preozbiljno za moju dob. Hessea sam progutala u osnovnoj školi – pa mu se vratila još kasnije. Čitala sam doslovno sve, antičke mitove, povijest mitologije, kompletan kanon bivše Jugoslavije, poeziju, prozu, sve. Mislim da ne možeš dobro pisati ako ne znaš dobro čitati. I ako nisi čitao. I vjerujem u snagu priče, ni u što u svojem životu ne vjerujem koliko vjerujem u priče. Priče nam pomažu da zacijelimo, da izrastemo, da se povežemo s drugima. Ne mislim samo na književnost, priče dolaze u puno oblika, a ja stvarno vjerujem u priče. Kada me pitate za priče koje su mene oblikovale, puno ih je. Ali možda me najviše oblikovala borba s vlastitim pričama, s vlastitim ranama. Krenula sam u svijet s puno rana i puno boli. Tješim se da se barem dio toga transformirao kroz moje pisanje.

Što trenutno čitate?

- Upisala sam edukaciju za tjelesno orijentiranog terapeuta, pa je većina onoga što sada čitam vezano uz tu edukaciju. Usput čitam i politološke knjige, pokušavam si objasniti svijet.

Radite kao kreativna direktorica u Val grupi, što mi se čini kao prilično stresan posao. Kako održavate ravnotežu? Kako preživjeti život ako ga doživljavamo kao "nasumičan neuredan niz događaja po vremenskoj liniji"? U čemu vi pronalazite razloge i motivaciju?

- Sve je stresan posao, i ništa ne mora biti. Volim svoj posao, volim slobodu koju mi daje, volim rješenja s kojima se moram baviti. Volim što moram razmišljati, volim težinu stvari. Volim što moj posao od mene traži da budem bolja, da se razvijam. Moja motivacija je moja obitelj. A i onaj malo dječji poriv da pokažem srednji prst okolnostima u kojima sam odrasla i kažem, eto, j*bi se, ipak sam ja pobijedila.

Počele smo ovaj razgovor pitanjem o raskrštanju s prošlošću – završimo ga pitanjem o budućnosti: kakvu si budućnost želite?

- Ne razmišljam o tome. Samo, mislim da ulazimo u vrijeme oluja i nevremena. Pa ako već tako mora biti, neka se te oluje istutnje u moje vrijeme, dok još imam dovoljno snage i moći, da mogu zaštititi svoju djecu.