Uz već uglazbljene pjesme iz repertoara Silentea po izboru autora te u njihovoj originalnoj verziji, bez studijskih ispravaka, skraćivanja ili produljivanja, u 'Terci na tišinu' nalaze se neuglazbljene pjesme koje su dočekale premijerno objavljivanje. Pjesme prate osobni komentari autora, ali i priče o bendu s kojim je višestruki dobitnik glazbenih, kulturnih i umjetničkih priznanja.

O glazbi i pisanju, uspjehu benda te odluci da konačno ukoriči svoje pjesme porazgovarali smo sa Saninom Karamehmedovićem, trenutak prije negoli će brojnim obožavateljima potpisati autorski primjerak svoje knjige koju je predstavljao u glazbenoj knjižari Rockmark, koja ju je izdala.

U zbirci ste odlučili okupiti uglazbljene i neuglazbljene pjesme. Zašto je dio materijala ostao neuglazbljen, čekate li priliku da i te pjesme uglazbite?

Najradije bih da sve te pjesme budu uglazbljene, točnije da ih Tibor uglazbi, no birao sam ipak one za koje sam mislio da mogu i same funkcionirati, bez nota. Zaljubljenik sam u rock poeziju, zbirke pjesama glazbenika. Ne smatram se književnikom, kako sad stvari stoje, puno više se smatram dijelom glazbene nego književne scene.

U knjizi se jasno distancirate od književničke, ali i muzičke identitetske odrednice. Pišete da ste 'prosječno dobar tekstopisac, ispodprosječno dobar basist u natprosječno dobrom bendu'. Čemu taj odmak?

Možda je to problem, ili prednost, ali stvarno mislim da imam jako dobar bend kojemu dugujem više nego što ljudi misle. Jesam osnivač benda i polovica autorstva u njemu, ali stvarno imam ljude oko sebe koji mi pomažu iznijeti sve to, i to mi znači više nego što ljudi primijete. To je velika stvar. Imam prijatelje u bendu, ljude za koje znam pisati. Nisam siguran da bih mogao tako pisati za druge ljude. Jer ja znam koji život stoji iza Tibora i mogu biti autentičan u tom pogledu. Nije da ja bježim od toga da sam književnik ili glazbenik, ali u glazbenom pogledu - oni su puno veći od mene. A u književnom pogledu - čini mi se, nakon što sam pokušao stupiti u neke kontakte u nekoliko navrata - ne uklapam se u ono što vlada i primijetio sam da u tom smislu moji tekstovi ne bi bili baš dobro primljeni. Bio sam ranije na nekoliko natječaja, na nekim pjesničkim susretima tijekom faksa, ali nikada se nisam osjećao dobrodošlo.

Je li vam Nobelova nagrada za književnost, koja je unazad nekoliko godina bila dodijeljena Bobu Dylanu, olakšala situaciju u tom smislu?

Bio sam veoma sretan što se to može dogoditi jer sam na neki svoj način razumio zašto je on dobio tu književnu nagradu i što on znači književnom svijetu.

Što mislite, otkuda dolazi taj odmak ponekih književnika od onih tekstopisaca koji su se zadržali u glazbi?

Oduvijek sam bio fan Balaševića, Arsena ili Duška Trifunovića, koji su napravili tekstove za neke velike hitove, ali ti tekstovi nisu bili pravilno vrednovani u književnom svijetu, barem ne u svoje vrijeme. Kada si vlasnik hita koji se čuje s radija, koji svira na trgu i koji te, možda, gnjavi s neke reklame, to može djelovati iritantno zbog vizibiliteta koji se dobiva. Nezgodno je to. Stvar djeluje i obrnuto, kada se književnici petljaju u glazbu. Dok god radiš u dva svijeta, nećeš biti potpuno primljen ni od jednog ni od drugog, što je donekle razumljivo.

Knjigu započinjete enciklopedijskom natuknicom o terci, da biste odmah u nastavku ustanovili kako niste upoznati s glazbenom teorijom te svojim uhom ili okom ne možete uočiti ni definirati intervale između tonova. Možete li to malo pojasniti?

To je, kao i vjerojatno cijela zbirka, obračun sa samim sobom. Uvijek sam dobivao mnogo komentara o tome što je ta terca, kao i da terca na tišinu ne postoji i sl. Nisam u početku shvaćao odakle dolaze ta pitanja i potreba tako direktnim tumačenjem. Ni dandanas mi to nije toliko jasno i čudim se tome, ali sam puno ležerniji. Zato smatram da je i u knjizi bilo potrebno istaknuti da se značenje te pjesme neće pronaći u enciklopediji, da se ne može doslovno dešifrirati i da ti možeš razumjeti taj tekst bez da znaš što zaista znači termin terca.

Oduvijek sam to tumačio kao pauzu na nečiju tišinu. Dakle kao nekakvu dvostruku tišinu između osoba.

Ako možeš složiti tercu na tišinu, znači da si se uspješno nadovezao na nešto što nisi čuo. Naravno, u odnosu s nekom osobom. Ako reagiraš iz ljubavi ili jer toliko dobro poznaješ tu osobu, a da ona nije ništa napravila te reagiraš dobro, onda si ti napravio tercu na tišinu. Tako ide priča. A, zapravo, niti ja znam što je točno terca niti ju mogu proizvesti glasom.

Pjesma o kojoj govorimo nesumnjivo je vaš najveći hit, koji vas je obilježio kao bend. Kako je nastajala?

Pjesma je iz 2008. godine, a krenulo je tako da je kolega iz benda u kojemu sam tada svirao naručio tu pjesmu. To je zapravo jedina pjesma koju sam napravio na poziv. Uglavnom, tema je bila kompromis i ta stvar se u početku zvala 'Kompromis'. To je motiv iz kojega je nastao cijeli tekst. Oduvijek sam volio taj izraz terca na tišinu, smatrao sam da je catchy… I mi smo dugo pokušavali s tom pjesmom, slali smo je na neke natječaje, Tibor je s njome nastupao i na nekim gitarističkim natjecanjima, a slali smo je i na natječaje demo uradaka. Ali nikad nije prošla. I onda se najednom dogodi da nas 'Terca na tišinu' u jednoj noći pretvori u profesionalne glazbenike, da već idući dan dobijemo pozive za nastupe… Sve to je bilo izvan ovoga svijeta za mene. Svemirski. Nisam znao što se događa, toliko je to bilo jako i taj hype me nosio, a nisam idućih nekoliko godina mogao uvidjeti veličinu i značenje te 'Terce na tišinu', što je sve ta pjesma napravila za bend, ali i za mene kao osobu.

U vrijeme objave te pjesme vi ste bili u ranim dvadesetima?

Tako je, Tibor je imao 21 godinu, a ja 24.

Zbirku započinjete vješto napisanom autobiografskom crticom. Zašto? To je pomalo netipičan postupak, znamo da biografije najčešće idu na kraj djela.

Na neki način, nisam imao sigurnost zvati nekoga da mi napiše predgovor ili pogovor. Ne znam puno o tome kako se uređuje knjiga. Rekao sam si: idem to sam. Počeo sam pisati i bilo mi je dosadno nabrajati neke podatke o sebi, biti informativan. Odlučio sam to pretvoriti u zabavu. Općenito se bavimo zabavnim poslom, nismo nikome prijeko potrebni i bez nas se može. Tu smo da olakšamo neke trenutke, da poslužimo kao gorivo za emocije, bile one sretne, bile tužne. To sam odlučio napraviti i u toj autobiografiji, a ona je za mene kao jedna pjesma.

Razgovarali smo ranije o tom vašem odmaku spram književne pozicije. U jednoj od crtica u zbirci autoironično navodite i da 'niste pjesnik'. Zašto ste onda ukoričili te pjesme?

Kad sam uzeo tu knjigu u ruke, sjetio se svakog puta kad sam sam sebi rekao: nisi pjesnik, nisi književnik - ti si glazbenik. Ne petljaj se među pjesnike. To je često autoironično, ali ne mogu reći da u ovom slučaju nisam pomislio: malo si upadaš u riječ. Možda ipak znaš pisati pjesme. Možda ovo stvarno jesu pjesme. Možda ovdje ima nešto što ti ne želiš nazvati književnim.

Cjeline knjige otvarate citatima iz svojih intervjua. Volite li novinarska pitanja? Kao član poznatog benda, imali ste puno posla s medijima. Što mislite o medijima danas?

Zapravo, jako volim cijelu tu scenu. Volim komunicirati s medijima i taj odnos medij-artist-publika. Volim cijelu tu igru, samo mi je trebalo vremena da je skužim. U početku sam mislio da je svaka moja izjava odgovor na pitanje novinara, ali onda sam shvatio da zapravo razgovaram s publikom. Također sam s vremenom shvatio da postoji PR, kao i oni mediji koje zanima samo doseg, a ne sama umjetnost ili dubina, odnosno mediji kojima je fokus na zabavnom sadržaju i da trebaš znati s kim razgovaraš i za koga, tako da publici iza tog medija možeš prenijeti ono što njih zanima. S druge strane postoje i drugačiji mediji, dublji intervjui, kada je novinar upućen i spreman, a takve najviše volim. I tu se već može ići u dubinu i ozbiljno razgovarati, jer takvo što tu publiku i zanima.

Kako izgleda vaš proces pisanja? Ide li tekst iz melodije ili dolazi prije nje?

Tekst uvijek ide prije nje. Doduše, imam neku melodiju u glavi, neki ritam slogova, igru glasovima… Glasovi su u pjesmama jako bitni jer glasovi, naglasci i melodija su jako povezani. Tibor ne može na bilo koji način doraditi bilo koje glasove. Ja to otprilike znam, barem u odnosu s Tiborom, i kad pišem neki tekst, ta moja zamišljena melodija u većini slučajeva bude u toj pjesmi. Ili se emocija pretoči u melodiju pa kasnije mislim u sebi – eto, baš sam zamišljao da to tako zvuči. Tu je na djelu neka čudna i čudesna komunikacija autora i skladatelja.

Kako to točno izgleda, sjedite li skupa u studiju?

Nikad ne sjedimo skupa. Zajednički rad u studiju za mene je bajka. Sam sam dugo vremena i borim se s tim tekstom. Tek kad sam posve zadovoljan, šaljem ga Tiboru, a on onda prolazi isti taj proces, probavlja ga. I onda se on javi. Nekad sutra, nekad za sedam dana, a nekada se ne javi uopće. To je jedini način na koji uspijevamo funkcionirati.

Kad ste počeli svirati bas gitaru?

U srednjoj školi. Prvi nastup imali smo 2006. godine.

Tad ste već pisali svoje pjesme?

Da, bend se zvao Silent na tom našem prvom nastupu. Već tad smo imali autorske pjesme. Bio je to naš prioritet. Bilo je tada opasnih svirača, svirale su se majstorske obrade, ali mi smo imali drugi dar. Pisali smo pjesme. Nismo bili jedini ni najbolji, daleko od toga, ali bili smo... ajmo reći, zanimljivi – u nedostatku bolje riječi. Na našem drugom nastupu sve što smo odsvirali bilo je naše.

U stilu: možda nismo najbolji svirači, ali bit ćemo najbolji autori.

Tako nekako.

Pjesničku zbirku razdijelili ste u tri cjeline: 'Za kasne noćne ure', 'Za hulje i lopove' i 'Za njene oči samo'. Zašto baš tri cjeline, zašto ste ih tako nazvali?

To je osobni doživljaj tih tekstova. Bilo mi je nepravedno pomiješati sve te pjesme. Prvo poglavlje je blago, uvodno, univerzalno što se tiče značenja i dosta slobodnije. Mijenja se i glas; čas je muški, a čas ženski. U bendu imam muškog i ženskog frontmena pa pišem u različitim glasovima. Drugo poglavlje, 'Za hulje i lopove', što dolazi od Jesenjinove izjave 'Da nisam pjesnik, bio bih hulja i lopov', donosi grub naslov, vezan uz grube motive pjesama. Ton je žestok, svađalački, ratoboran. Treći dio je lišen svega toga, to je neki najintimniji ljubavni odnos koji se može pronaći u tom zadnjem poglavlju.

Da sutra nestane poezije, što bi svijet izgubio?

Odgovor na pitanje tražiš li slobodu ili samo dobrog gospodara.

Za mene nije upitna vaša muzička kvaliteta, mislim da sjajno plivate u vodama koje ste odabrali i da vam je već i 'Terca na tišinu' dovoljna da ostanete upamćeni. No primijetio sam da imate mnogo hejtera. Postoje ljudi koji, kada čuju za Silente, znaju samo odmahnuti rukom i reći: 'Ah, Silente, pjesmuljci'… Što mislite, otkuda to?

Znam da postoje hejteri. U početku me to mučilo, boljelo - posebno zato što je većina hejtera Silentea, većina prostora iz kojih to dolazi… mislio sam da smo bliski tim mjestima. Smatrao sam da nismo pop pjesmuljak ili proizvod, kako su nas znali nazivati. Nikada nismo htjeli biti tako bliski centru kako je to ispalo, ali to je snaga tog centra: privuče te sebi bez da to ciljaš. Shvatili smo kasnije da se bavimo glupostima i tko ima ljubavi za nas, imamo i mi za njega. Shvatio sam putem i da bih puno radije imao hejtere, nego ljude koji su potpuno neutralni oko mog rada, da im je stran i da ne dopire do njih. U određenom postotku imati hejtere je nužna i dobra stvar u našem poslu.