Često novinarsko pitanje Dragi Glamuzini nakon izdavanja novog romana bilo je: je li taj roman o tome kako žive hrvatski pisci? Ma zamisli! Kao da su pisci jedini ljudi u ovoj maloj zemlji koji se, eto, zna se i tako nekad dogoditi, nađu u sitne sate za stolom pa – pogonjeni alkoholom i drugim raznim supstancama – pričaju jedni drugima priče. Osobno sam i u više navrata prisustvovao sličnim takvim zabavama gdje su mi društvo pravili profesori, korporativni menadžeri, arhitekti... pa čak i liječnici, dok u pisaca, ako ćemo pravo, ima i onih koji ne napuštaju svoje stanove, osim ako ne treba pokupiti kakvu nagradu.

No, vratimo se na taj novi Glamuzinin roman.

Zavrzlamu smo, dakle, riješili: pisac nije pisao o piscima (i dobro da nije!), već o - ljudima. Njegovih četrnaest likova iz romana 'Drugi zakon termodinamike' (VBZ, 2021.) donosi nam čitav pejzaž najintimnijih, najbizarnijih i najsramotnijih priča iz svojih života. A činjenica da većina od tih likova dolazi iz spisateljsko-novinarskog miljea upravo je praktične naravi. Pretpostavlja se, naime, da pisci znaju pripovijedati. Zaista, bilo bi neobično da neka od priča koje je ispisao Glamuzina u novom romanu izlazi iz usta, štajaznam, zaposlenika Ureda za koordinaciju sustava procjene učinka propisa (to je stvarno nekoć postojalo). Osim toga, milje je to Glamuzini dobro poznat, a i temeljne postavke romana sugeriraju da bi likovi ipak morali biti pisci (o tome nešto kasnije). Uglavnom, priče koje pripovijedaju ti pisci (ljudi) životne su i uvjerljive, kompleksne i dinamitne - i mogle bi se dogoditi svakome! - a unutar njih Glamuzina obrađuje teme koje ga opsjedaju još otkako je napisao roman 'Tri' (nagrada tportala za najbolji roman 2009. godine).

Na motivskom planu, često u pričama njegovih likova okupljenih oko stola prevladavaju strast, ljubomora, odanost, nevjera, nagon. Kroz priče pratimo proganjanje bivših partnera, preljube, zatim sado-mazo odnose, kompleksne ljubavne odnose... a kad autor skrene s tih tračnica, donosi nam i triler-epizode poput one u kojoj jedan od likova za stolom, književni urednik, pripovijeda o situaciji kada je objavio jedan roman, k tome i vrlo dobro napisan roman, ali od čovjeka koji je, po svoj prilici, ratni zločinac. Dakle svega tu ima, ali Glamuzinin potpis ostaje. Mogao je ovo lako biti i nastavak spomenutog djela 'Tri', no pisac se očito htio poigrati formom i rastegnuti pojam romana pa nam je umjesto nekoliko protagonista s kojima se možemo čitateljski poistovjetiti – donio njih četrnaest. I to u formi koja je nekakav hibrid romana i zbirke kratkih priča (vrlo dobar i zaokružen hibrid). Istina, zbrka je to ispočetka, kada se baš i ne zna tko je tko, tko kome priča i zbog čega, ali to zaista nije ni bitno, jer svaka pojedinačna priča je, zapravo, središnji lik romana, dok su likovi koji ih pripovijedaju sporedni (premda se i među njima odvijaju odnosi, što će kulminirati do zore, odnosno do kraja tuluma, i zbog čega se može tvrditi da je ovo štivo roman, a ne zbirka kratkih priča). 'Glavni' pripovjedač romana je, pak, tek pasivan promatrač drugih sudionika tuluma, on samo pamti i mentalno bilježi njihove ispovijesti (u planu mu je od svega napraviti roman), pa čitatelju tako ne preostaje mnogo osim poistovjetiti se upravo s pričom koju pojedini lik u datom trenutku pripovijeda (osim ako ne želite pamtiti četrnaest imena). Moglo bi se reći da je priča, dakle, protagonist novog romana Drage Glamuzine. Priča, odnosno onaj osjećaj koji u čovjeku nastaje kada sluša nešto nevjerojatno i pita se: ma, baš, pa što će se iduće dogoditi?

Postavke 'Drugog zakona termodinamike' vrlo su jednostavne, upravo kazališne (predlažem da lik Svena, organizatora ove epske istina izazov igre - koji kao kakav šaman brine o atmosferi i goni ostale da govore - igra Krešimir Mikić). Čitava radnja romana događa se u jednoj noći u kući na Zelenjaku i to kod, glavom i bradom, književnika Zorana Ferića. Društvo se okupilo povodom zagrebačkog gostovanja celebrity kolege Jonathana Franzena, a Franzen i Ferić su, pritom, jedine prave ličnosti u knjizi, dok su ostali likovi fikcionalizirani. Amerikanac, međutim, napušta društvo i odlazi sa svojom urednicom u grad. Kao, vratit će se... U to vrijeme dok čekaju da se Franzen pojavi, Glamuzina započinje plesti svoj roman, nakon što nam je u prvom poglavlju dao do znanja da se književni univerzum u 'Drugom zakonu termodinamike' nastavlja na onaj koji je stvorio u romanu 'Tri'. Pripovjedač, onaj koji kasnije postaje promatrač, upravo je prekinuo sa ženom zbog koje je ostavio obitelj, loše se osjeća i odlazi na tulum pisaca da na sve zaboravi...

Kratko po njegovu dolasku u kuću upada i rečeni Sven, koji stiže iz Ljubljane torbe pune alkohola, marihuane, speeda... i dobrih želja (i još boljih ideja) za ekipu koju dugo nije vidio (taj lik je očita i dirljiva posveta Drage Glamuzine prijatelju i piscu Bekimu Sejranoviću). Kreće zatim ta igra u kojoj se prosipaju tabui, intimne ispovijesti, nevjerojatne situacije, kreću dakle priče i Glamuzina vozi tekst vješto i dramaturški precizno, inzistirajući i na događanjima među likovima koji stoje u pozadini svih tih životnih epizoda koje čitamo, kao i na dijaloškom odnosu između ispričanih priča. Jonathana Franzena, pak, ni na vidiku. Neka i ne dolazi! Baš nam treba Amerikanac da prekine sve ovo što nam pisac donosi, a kroz što 'trčimo' u najboljem smislu te riječi. 'Drugi zakon termodinamike' roman je koji ćete pročitati u dahu i sa znatiželjnim osmijehom na licu. Čitajući neku od priča možda biste mogli osjetiti i nekakav čudan stid. Ne zbog priče, nikako. Zbog toga što ste i sami, moguće, doživjeli nešto slično, ali znate da nikada i nikome to nećete ispričati.