Kao i ranije, u predstavama koje lokalne javnosti nisu ostavili ravnodušnima, poput 'Kukavičluka' u Subotici, zeničko-sarajevskog 'Pisma iz 1920.' ili 'Zorana Đinđića' u Beogradu, Oliver Frljić i ovim projektom na pozornicu, i na pozornici, iznosi potisnuto, ali ne i zaboravljeno prljavo rublje kolektivne svijesti.

Slučaj slovenskih 'izbrisanih' upravo je takav: 1992. jednim je potezom zakonodavnog pera 25.671 ljudi ostalo bez osnovnih ljudskih prava, a jedini njihov grijeh bio je što nisu tražili slovensko državljanstvo ili im je molba odbijena pa su automatski postali 'tujci' bez papira što faktički znači i bez prava na svaku vrstu socijalne, zdravstvene i bilo koje druge zaštite. Slučaj je došao i do Suda za ljudska prava u Strasbourgu koji je donio presudu da država mora isplatiti odštetu, ali Slovenija za nju danas više nema novca... Ukratko, priča je to o tome kako se fini građanski nacionalizam od zanosa uspostave samostalne države pretvorio u administrativno etničko čišćenje, da bi danas ostao 'ono o čemu se ne govori'.

Oliver Frljić i ovoga puta kombinira autorski pristup, glumačke improvizacije i poetiku dokumentarnog kazališta, što u ovom slučaju konkretno znači to da na sceni nisu samo činjenice, nego i zbiljski sudionici velike nepravde, točnije njezine žrtve.

Nominalni krivci, oni koji su tada obnašali vlast, nisu imali volje sudjelovati u projektu, a 'kolateralni krivci' su ionako – u publici. Kroz niz epizoda, od svojevrsnog prologa koji gradacijom od liberalnog građanskog diskursa dolazi do zagrižene desničarske i ksenofobne retorike, preko redatelju omiljenih scena prisilnog discipliniranja i represije, predstava je skokovit prikaz i jedne i druge strane – lica i naličja 'europskog puta' najuspješnije bivše jugoslavenske republike, cijene koju je kao društvo i kao nacija 'morala' za to platiti i pokajanja na koje još nije spremna.

Suočen s mehanizmom kazališta i gotovo neprobojne situacije događaja 'in vitro', Frljić se spekulativnim simulakrumom teatra u ovoj predstavi obračunava tako da citira rituale, pa kroz predstavu gledatelj ima dojam da je prošetao od parlamenta preko sudnice do crkve, zatvora i groblja. Iako fizički pasivan, jer sve do kraja predstave ostaje na svome mjestu, gledatelj se može odlučiti želi li sudjelovati u žanrovskim prizorima i biti aktivni sudionik, na način da posegne u džep i 'plati' lemozinu za odštetu izbrisanima ili izjavi sućut žrtvama, bilo da se identificira s nasiljem ili protiv njega prosvjeduje.

Misteriozni broj izbrisanih iz naslova na kraju dobiva svoj ljudski lik, bez obzira na to je li riječ o još jednoj primjeni načela 'Kazalište laže!', ili o zbiljskim žrtvama, kojima danas odšteta, sućut ili isprika ionako ne znače puno. Kao ni činjenica da se, slijedom iluzionističke i manipulativne prirode kazališta, gledatelji odlučuju na uništenje svojih osobnih dokumenata. Ipak, zaključci i slike koje nudi projekt '25.671' trebale bi nešto značiti onima kojih se 'slučaj izbrisani' više tiče – punopravnih građana Republike Slovenije.

Očekivano, kontroverznu predstavu s 'teškom temom' podržalo je cijelo Prešernovo gledališče u Kranju, glumački ansambl koji čine Borut Veselko, Aljoša Ternovšek, Darija Reichman, Vesna Jevnikar i drugi, ali i umjetnička voditeljica i dramaturginja Marinka Poštrak, koja je među prvima u Sloveniji prepoznala Frljićev autorski i redateljski potencijal.

Međutim, na ponudu za gostovanjima ove predstave po ostalim slovenskim kazališnim kućama još nema pravog interesa, iako je ona dovoljno edukativna i pojednostavljena da bi mogla funkcionirati kao suvremena inačica brehtijanskih 'poučnih komada'. U tom smislu, Hrvatska i hrvatsko kazalište nakon ove premijere ima razlog više da Oliver Frljić realizira projekt o 'slučaju Zec'. Osim toga, naše glumište ne bi trebalo pristati na rezultat po kojem ispada da su srpski i slovenski teatar – hrabriji.