Uobičajeno se smatra da položaj suvremene hrvatske književnosti na tzv. globalnoj literarnoj sceni nije bogzna kakav. No, je li tome doista tako; ako jest, zašto je tako; napokon, što ta tvrdnja zapravo znači? Želimo li – ne ulazeći ovom prigodom u ne tako jednostavnu raspravu što je to hrvatska književnost, kako suvremena, tako i ona druga, kako god je zvali – nešto suvislo reći o odnosima snaga (geopolitička je terminologija, nažalost, neizbježna) u, kako se to popularno kaže, svjetskoj književnosti i mjestu koje bi u njoj zauzimala ona pisana na hrvatskom jeziku, valjalo bi možda postaviti neke preciznije okvire i razjasniti pojmove kojima se služimo.

Za početak bi svakako bilo važno naglasiti i, što bi rekao Puba Fabriczy, zweimal unterstreichen, da recepcija diljem svijeta ni u kojem slučaju nije – kao što se to kod nas gotovo bez iznimke drži, čak i kad se izrijekom ne tvrdi – isto što i recepcija u anglofonom području, a što zapravo znači u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji.

Bilo bi u ovom kontekstu svakako poželjno imati pri ruci podatke o prijevodima na njemački, francuski, talijanski, španjolski, ruski, češki, poljski, mađarski, portugalski, švedski, finski, nizozemski, turski, bugarski, makedonski, slovenski i tako dalje; kao i o izdanjima u sredinama kojima prijevod nije potreban (a koje su nešto bliže). No, to je ipak samo statistika, osobito u potonjem slučaju, koja, doduše, kazuje ponešto o interesu izdavača u dotičnim kulturama (ili barem o efektima svakovrsnih sistema lokalno-internacionalnih dotacija i potpora), ali teško da nam može pružiti stvarnu sliku utjecaja ili dojma što ga hrvatska književnost ima izvan svojih granica.

A upravo je u razumijevanju gdje te granice leže jedan od ključnih problema koji otežavaju da se jasnije sagleda gornja tema, i to ne samo kad se radi o hrvatskoj, nego bilo kojoj tzv. maloj književnosti. Koliko god se to možda kome ne sviđalo, doista, naime, postoje velike i male književnosti – odnosno literature na velikim i malim jezicima, pri čemu odlučujući faktor takvog razlikovanja nije političko-ekonomska moć ni broj govornika, nego kulturni utjecaj pojedinog jezika (pa, dakle, i literature na tom jeziku).

Ostajući u zapadnim okvirima – premda bi se slična analiza mogla uz odgovarajuće modifikacije izvesti i za druge dijelove svijeta – nije teško uočiti da se naš moderni književni kanon sastoji od djela napisanih na talijanskom, francuskom, španjolskom, engleskom, njemačkom i ruskom i time smo se možda već približili nekakvom zaključku: granice dosega nekog djela određene su interesom za originalni tekst. Kao što pokazuje relativno mali globalni odjek niza dobitnika Nobelove nagrade koji nisu pisali na tzv. velikim zapadnim jezicima, sami prijevodi nisu dovoljni; to jest, mora postojati dovoljan broj dobro raspoređenih čitatelja (preciznije se to, nažalost, teško može reći) djela na izvorniku da bi ono postalo važno u takozvanim svjetskim razmjerima. Navede li tkogod primjer Ibsena ili Kundere, treba se podsjetiti da oni svoj utjecaj u prvom redu duguju njemačkim, odnosno francuskim prijevodima. Uostalom, upravo je Kundera ustvrdio da Kafka ne bi postao svjetski pisac da je pisao češki.

Domet pojedinog djela razmjeran je, dakle, prostiranju jezika na kojem je napisano – ali, granice toga prostora tek se u vrlo maloj mjeri iscrtavaju u sadašnjosti, a uvelike su određene sedimentima prošlosti, što zorno pokazuje značaj grčkih i latinskih tekstova te Biblije (koja je ipak daleko veći utjecaj ostvarila preko prijevoda, grčkog i latinskog, nego na hebrejskom ili aramejskom), koji je, premda manji nego u ranijim razdobljima, i dalje središnji upravo zbog dugotrajnog djelovanja. Iako su u određenoj mjeri nesumnjivo posljedica svakojakih ekonomskih, političkih i vojnih prekrajanja, kulturna se područja – ili kako bi to preciznije rekao Jurij Lotman, semiosfere – ipak mijenjaju mnogo sporije nego društvena uređenja ili mediji objavljivanja. Osim toga, nijedna kultura nije, naravno, oduvijek bila velika: moguće je zamisliti uvjete pod kojima bi Danteov toskanski doživio povijesnu sudbinu provansalskog, jezika kojim je pisao njegov uzor Arnaut Daniel. Kao što nijedna nije sama sebi dovoljna, kako god velika bila – kultura i književnost Zapada nezamislive su bez prijevoda s arapskog, perzijskog ili indijskih jezikā.

Činjenica, međutim, da su u vizuri velikih kultura male literature (ali, ne zaboravimo, i druge velike kulture) osuđene na 'egzotizam' i bavljenje 'takozvanim delikatnim temama' te da eventualno mogu biti (senzacionalistički) zanimljive samo po svojim 'političko-egzotičko-komunističkim problemima', kako je to još 1980. ustvrdio Danilo Kiš u – što nikako nije nevažno – tekstu pisanom za francuske čitatelje, nije ni u kom slučaju razlog 'zašto i kako ne zaslužujemo da budemo uzeti ozbiljno'.

Takvu smo sudbinu 'bez sumnje' zaslužili, piše Kiš, 'sami smo krivi i dužni smo da snosimo svoju krivicu'. A krivnja se sastoji upravo u našem prihvaćanju takve raspodjele prema kojoj 'poezija i forma', 'igre i igrarije', 'metafizičke opsesije', nisu za nas, nego su 'privilegijom bogatih i ‘dekadentnih', koji sebi mogu dopustiti takav 'luksuz'. Naša pak književnost treba da bude društveno svjesna i korisna: 'opis socijalnih nepravdi, i patetična osuda tih nepravdi [...], i opis i osuda logora, psihijatrijskih klinika i svih vrsta opresija'. Upravo stoga što se angažman u prokazivanju opresije (tj. politika) prevodi lakše nego opsesija jezično-kulturnim specifičnostima (tj. poetika), takvi se tekstovi brže šire, ali i ostaju na površini, pa teško da će izvršiti bilo kakav trajan utjecaj. Stoga, bez obzira na tiraže, honorare, ekranizacije i nagrade (odnosno, upravo zahvaljujući njima), samo potvrđuju dominaciju kulturnih modela od kojih traže potvrdu svoje vrijednosti – a time i vazalni (ili, ako vam je draže, kolonijalni) status svoje kulture.

Drugi je put, koji pretpostavlja razumijevanje i svoje kulture i svoga jezika kao načelno jednakih, premda stvarno po svemu izrazito nejednakih, svima ostalima, daleko teži jer pisce lišava ugodnosti povlaštenog provincijalnog položaja i suočava ih s ukupnim literarnim nasljeđem i izazovima njegovih dosega – svime onim na što je Goethe mislio pod pojmom Weltliteratur. A prvi je korak na tom putu naizgled skroman, ali svejedno nužan – uspostavljanje veza s neposrednim i bližim kulturnim sferama iskazivanjem interesa za to koliko i kako nas čitaju, kako to kaže Kiš, 'Jugoslovaci i ostali Mađari' – od Venecije i Trsta, preko Beča, Praga i Hamburga, pa do Budimpešte i Varšave, sredina u kojima Vojnović, Begović i Krleža nisu tako egzotični pisci. Položaj hrvatske književnosti u svijetu određen je, naime, prije svega doživljajem toga svijeta, dakle mjerom u kojoj dijeli stav prema kojem se književna vrijednost iskazuje prodajom a ne čitanošću, dok se interes za druge kulture svodi na 'egzotizam' – a ta je mjera jasno vidljiva već i po odnosu prema književnostima na svim jezicima osim američko-engleskog – i kao takav bez sumnje posve zaslužen.