Hrvatska enciklopedija definira nostalgiju kao irealnu težnju za vraćanjem u prošlost, tugu za onim što je bilo i što se ne može vratiti. U vrijeme u kojem se stalno nameće strah od onoga što nam donosi budućnost, neuhvatljiva generacija Z ili, popularnije, Gen Z stalno se vraća u prošla vremena. Događa se sukob budućnosti i prošlosti u kojem sadašnjost služi kao bojno polje na kojem se bore za premoć.

Glazba je jedan od najboljih primjera za to. Svaki novi glazbeni pravac nastaje kao reakcija na onaj što mu je prethodio. Ponekad nastoji potpuno odbaciti prethodnika dok se ponekad referira na njega. Engleski pankeri nisu htjeli imati ništa s 'dosadnim i ulickanim' rokerima. S druge strane, Frank Black iz bostonskog benda Pixies kazao je da je kao dijete najviše slušao glazbu iz 60-ih te da je Buddy Holly utjecao na njegov stil pisanja pjesama. Dodao je da nije otkrio punk rock sve do 16. godine i da je dobro to što nije slušao 'hip' ploče.

Prof. dr.sc. Domagoj Bebić s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu primjećuje da je nostalgija ciklički fenomen u kulturi te da se svako toliko pojavi određeni sadržaj za kojim ljudi budu nostalgični. 'Neka pjesma ponovno postane popularna, neki odjevni predmeti se vrate. Nešto što je bilo izbačeno iz kulture, ili je ona krenula u nekom novom smjeru, vrati se na određeni način', kaže Bebić.

Jesu li retro serije prespore mladima?

Ni filmsko platno ni televizijski ekrani ne bježe od nostalgije. U Hrvatskoj je eksplodirala serija 'Crno-bijeli svijet', a recentniji primjer je 'Dnevnik velikog Perice'. Obje serije, kako definira profesor Bebić, prikazuju verziju stajlinga iz tog doba. Tako 'Dnevnik velikog Perice' Vinka Brešana u fokus stavlja pop kulturu 60-ih godina, odabirući stil glazbe i izuzetno uspješne autore poput Jimmyja Stanića, Beti Jurković i Gabi Novak, dok 'Crno-bijeli svijet' idealizira 80-e i 90-e i to možda baš zato što 'nije dokumentarna ili povijesna priča o tom vremenu', kao što kaže jedan od njegovih autora, Goran Kulenović.

Bebić primjećuje da je tempo ovih nostalgičnih serija - ali i filmova koji govore o prošlosti - u priličnoj suprotnosti s današnjim užurbanim vremenom te brzinom slijeda događaja, onom na koju je programirana mlađa generacija. 'Specifične su po tome što je montaža sporija i ležernija, a novoj generaciji paše puno aktivnija montaža', precizira.

Velika buka koja se digla oko ponovnog okupljanja Oasisa vratila je u fokus britpop, žanr koji je pokušao oživjeti slavne 1960-e, kada je Velika Britanija, na čelu s Beatlesima, bila u središtu pop kulture. Najpopularniji rivali iz ere britpopa, Oasis i Blur, posuđivali su iz ovog glazbenog razdoblja sve od vizualnog identiteta i zvuka do načina pjevanja. Britanska zastava se svugdje vijorila, svirale su se gitare i nosile haljine s motivom Union Jacka, isticao se britanski mentalitet fakina. U samom srcu svega bio je britanski ponos, točnije patriotizam.

Nostalgija na biciklu

Današnja nostalgija vraća se na drugačiji način. Ne želi se oživjeti cijelo jedno razdoblje, kao što je slučaj s 90-ima i britpopom, nego se uzimaju komadići iz povijesti. Vjerojatno se sjećate prvog lockdowna, kad se na glazbene ljestvice nakon 44 godine vratila pjesma 'Dreams' benda Fleetwood Mac. Njezinu popularnost oživio je video s TikToka, u kojem muškarac sluša ovu pjesmu dok se vozi na skejtbordu i pije sok od bobičastog voća, nakon čega je i Mick Fleetwood, osnivač ovog legendarnog benda, snimio video u kojem je učinio isto.

Mladi australski bend Royel Otis početkom ove godine snimio je cover pjesme 'Murder On A Dancefloor' Sophie Ellis-Bextor iz 2001. godine. Obrada je postala viralna i do sada je samo na YouTubeu poslušana više od sedam milijuna puta. Zahvaljujući ovom mladom bendu, koji je izabrao baš ovu pjesmu, Ellis-Bextor nastupila je na dodjeli britanskih filmskih nagrada BAFTA s pjesmom nastalom prije 23 godine. Društvene mreže su pandan nekadašnjim leksikonima, objašnjava naš sugovornik.

'Ranije generacije su u formativnim godinama imale vrstu pisanog dokumenta koji se zove leksikon, a u njega ste s drugim ljudima pisali koje su vam najbolje ploče, pjesme, nešto što reflektira te godine i definira vaš identitet. Mlađa generacija prikazuje to na društvenim mrežama. Kada im je neka pjesma draga, vole je isticati i pjevati. Vole se razlikovati od drugih i, sociološki rečeno, biti dio plemena. Po definiciji svog plemena vole neke sadržaje koji su izvor njihova aktualnog ponašanja. Uhvate se za neku pjesmu i onda je obrade na svoj način', kaže Bebić.

Virtualna nostalgija

Nadalje, profesor smatra da pop sadržaji koji se vraćaju nisu isti kao prije, već se radi o posuđenim komadićima iz prošlih vremena. To ne radi samo publika, već i oni koji su stvorili taj sadržaj. Kao primjer benda koji je odlučio potpuno prigrliti nostalgiju navodi Abbu i njihov koncert u Londonu povodom 50. obljetnice postojanja.

'Iskoristili su virtualnu stvarnost te su svojim fanovima odlučili prezentirati sebe kakvi su bili tada, a ne kakvi su sada', kaže profesor, dodajući da su se htjeli prezentirati fanovima onakvi kakvi su bili u svom najuspješnijem periodu te su napravili i bolju verziju stajlinga iz tog doba.

'Dodali su nešto toj komunikaciji, nisu to napravili točno onako kako je bilo, što znači da je bilo prisutno puno kulturne reciklaže', objašnjava.

Sve se vraća

Kao primjer kulturne reciklaže Bebić navodi i umjetnika Andyja Warhola, zbog kojeg je cijeli svijet pop kulture shvatio koliko se toga reciklira i obrađuje. 'Još tada smo shvatili da će nam se stvari vraćati i nestajati jer prestaju biti popularne i ustupaju mjesto drugima', zaključuje naš sugovornik.

'Nostalgija je umni trik', pjeva Taylor Swift u pjesmi 'I Hate It Here'. Unedogled se može raspravljati o tome izjeda li nostalgija kulturu ili joj dodaje vrijednost. Ono što se čini ključnim to je kako se koristi, tj. služi li kao očit alat za manipulaciju emocijama ili pak kao inspiracija. Nije moguće to da bilo koji umjetnik izbriše sve ono što se prije dogodilo. Oni koji uzimaju nešto staro i upotrijebe to da oplemene sadašnjost ne spadaju u kategoriju manipulatora. Bilo kako bilo, nemoguće je stvoriti nešto novo bez makar letimičnog pogleda u prošlost.