Ovo su druge za redom Olimpijske igre povodom kojih me HRT uspio ugodno iznenaditi jednom komentatoricom. Prvi su to put učinili na ljetnim Igrama u Riju sa Zrinkom Grancarić i jedrenjem, a ovaj sam put kvalitetno komentatorsko pojačanje primijetila neki dan gledajući umjetničko klizanje, preciznije olimpijsko natjecanje plesnih parova u umjetničkom klizanju. 

Za razliku od jedrenja, u kojem Hrvatska ima svoje itekako uspješne reprezentativce, umjetničko klizanje baš i nije sport zbog kojeg se državljani Republike Hrvatske naširoko upisuju u sportske anale. Točnije rečeno, ne čine to kao natjecatelji. Kada je pak riječ o sportskom komentatorstvu, u komentiranju umjetničkog klizanja imamo dugu i kvalitetnu tradiciju, dapače razmaženi smo k'o jedinici sinovi u bogatašice majke. A majka koja nas je u tom kontekstu godinama obasipala bogatstvom riječi bila je Milka Babović, apsolutna legenda sportskog novinarstva u bivšoj Jugoslaviji i postojećoj Hrvatskoj, specijalizirana za umjetničko klizanje.

No otkad je Milka Babović otišla u penziju - što i nije baš bilo jučer-prekjučer - komentatori i komentatorice umjetničkog klizanja na HTV-u bili su uglavnom takvi da ih uopće ne bih primjećivala, i to bi bila bolja varijanta. Oni koje bih primijetila - kao svojedobno Lana Banely - svojim su se komentiranjem uglavnom pozicionirali negdje na skali između bezveznog do groznog. Samo su kvarili ono što im je u amanet ostavila gđa Babović, a što se mene osobno tiče - skoro pa su me odbili od gledanja umjetničkog klizanja, što je jedan od rijetkih sportova koji pratim na televiziji.

No budući da ipak jako volim umjetničko klizanje, pogotovo plesne parove, jučer sam se predvečer sparkirala pred televizorom da pogledam snimku slobodnog programa i nakon samo desetak minuta odjednom sam sa zaprepaštenjem shvatila da ne uživam samo u prekrasnim koreografijama na ledu, nego i u onome što govori HTV-ova komentatorica. 

Iako ni najmanje nametljiva i sklona tome da većinu klizačkog nastupa ne govori ništa nakon nastupa bi, tijekom usporenih snimaka, vrlo jasno i zanimljivo objašnjavala određene figure kao što su twizzleovi, upućivala na pogreške koje su se događale klizačima, govorila o njihovim trenerima i treninzima, koreografima i koreografijama, a sve je to povremeno znala i 'prerezati' kakvom sitnom osobnom napomenom, anegdotom ili dojmom. Primijetila sam i da ima nešto što većina HRT-ovih sportskih komentatora nikada nije imala - odličan osjećaj za vrijeme - pa bi taman uspjela komentirati sve iz usporene snimke do prikaza ocjena, otprilike bi na vrijeme rekla sve što je potrebno reći o paru koji se sprema nastupati prije nego što bi počeo sam nastup i doista bi se rijetko dogodilo da onime što govori ometa događaje na ekranu. 

Tko li je ovo novo čudesno biće? - pitala sam se gledajući, vrlo zadovoljna time što me nikakvo iritantno komentiranje nije nagnalo na isključivanje tona - što je velika tragedija u umjetničkom klizanju - niti na traženje slične snimke po stranim kabelskim kanalima. Prema onome što je govorila i po nekim sitnim osobnim napomenama - kao što je bila ona da se divi klizačicama koje uspijevaju klizati s raspuštenom kosom jer da je njoj, dok je klizala, kosa jako smetala - shvatila sam da je riječ o bivšoj klizačici, a na kraju snimke predstavila se kao Sandra Pavičić.

Sandra Pavičić nije Milka Babović niti to treba biti. Od vremena gđe Babović promijenila se i televizija, promijenilo se i umjetničko klizanje, a uostalom, ne postoji samo jedan jedini i neprikosnoveni način na koji se može biti dobar sportski komentator. Sandra Pavičić pronašla je svoj, baš kao što me svojim načinom prije nekoliko godina oduševila Zrinka Grancarić. Pitam se samo skriva li sportska redakcija HRT-a još takvih talenata negdje gdje ih rijetko uspijevamo primijetiti. I ako ih ima, zašto onda u prvi plan obično izbijaju oni koji nisu takvi?