Trebalo bi uvesti neko pravilo, zakon i damsko/džentlmenski dogovor u filmskoj industriji - da jedino filmovi koji imaju epski potencijal i kvalitetu 'Kuma' ili 'Zameo ih vjetar' smiju trajati dulje od 90 minuta. Što se svih ostalih tiče, izvoli lijepo, brajkoviću, reć' što imaš u sat i pol ili će ti baja škarama odrezat traku na pola scene u kojoj glavni lik zamišljeno bleji u daljinu. Vremena su teška. Nitko nema vremena ni za čija preseravanja.

Naravno, šalim se. Ne zagovaram mjerenje filmova na metar, centimetar pa ni minutu. Osim toga, ni onaj gore kriterij - da bi dulji smjeli biti samo filmovi koji su dobri kao i 'Kum' ili 'Zameo ih vjetar' - ne bi nas doveo nikamo jer bi redatelji/scenaristi, kao i sve kreativne osobe na svijetu, garant zaključili da njihovo čedo, eto, baš mora trajati toliko koliko traje i naravno da je na razini navedenih filmskih olimpijaca. No iako se, dakle, šalim, sve češće u zadnje vrijeme nailazim na filmove zbog kojih me obuzme takva šaljiva misao. Malo konciznosti i strukture ne bi im bilo na odmet.

Posljednji u nizu takvih filmova jest film 'Glorije' (The Glorias) američke redateljice Julie Taymor, koji govori o životu američke novinarke, spisateljice i feminističke aktivistice Glorije Steinem. Film je dobro koncipiran jer, osim što prati glavnu junakinju kroz različita razdoblja života, i to ne uvijek kronološki - zanimljiv je i po tome što uspostavlja komunikaciju između četiri varijante Glorije Steinem - Glorije kao djevojčice, Glorije kao tinejdžerke, Glorije kao žene u dobi do četrdesete i Glorije nakon četrdesete godine života. Kroz cijeli se film, naime, provlače kadrovi u kojima četiri Glorije zajedno sjede u različitim prijevoznim sredstvima (najčešće autobusu), različito reagiraju na razne događaje iz Glorijina života i povremeno razgovaraju. Zgodne su scene u kojima pedeset-šezdesetogodišnja Gloria dvadeset-tridesetogodišnjoj Gloriji objašnjava da se ne mora nervirati zbog toga što nije kolegama, prijateljima i usputnim znancima odmah odbrusila i dala im do znanja kakve su šovinističke svinje jer će to učiniti mnogo puta poslije, pa se čak i zbog toga dovesti u nevolje. Još su dirljivije scene u kojima dvije, tri ili četiri Glorije različito emotivno reagiraju na okolnosti, kao što je prizor u kojem protivnici abortusa agresivno napadaju automobil u kojem se vozi Glorija, odrasla Gloria hrabro podnosi prijetnju, a devetogodišnja Gloria kraj nje gorko plače od straha. Ti su dijelovi filma super osmišljeni i daju mu emotivnu dubinu, ali problem je u tome što film u nekim svojim drugim dijelovima ne zna točno što bi upravo s Glorijinim emocijama i osobnošću.

Početak filma u tom je smislu još i sasvim dobar. Kroz prikaz Glorijina djetinjstva i odrastanja uz poprilično nekonvencionalne roditelje (izuzetno nadahnuti šarmantan Timothy Hutton kao Glorijin otac Leo i Enid Graham kao njezina nesretna i depresivna majka Ruth), na početku nam se filma, naime, prikazuju korijeni Glorijine sklonosti nomadskom životu, ali i novinarstvu. Glorijin je otac, naime, bio putujući trgovac antikvitetima, dragim kamenjem i svakojakim drangulijama koje je preprodavao po raznim sajmovima, vukući za sobom cijelu obitelj i psa, a majka joj je, prije udaje i prije nego što su psihičke bolesti onesposobile za rad, bila novinarka, koja je, doduše, pisala pod muškim pseudonimom.

No dok su ti Glorijini korijeni na početku filma i njezina života prikazani dosta kvalitetno i uvjerljivo, pa i s dostojnom emotivnom slojevitošću, u svim daljnjim dijelovima film skakuće između prikaza Glorije kao privatne osobe i Glorije kao povijesne ličnosti i nekako se ne uspijeva ni jednome ni drugome posvetiti dovoljno. Ustvari, ispravit ću se. Sve je to dovoljno, ali otprilike u značenju školske ocjene 'dovoljan', no što film dalje odmiče, stječe se dojam da su se autorice pomalo izgubile u bogatom i zanimljivom životu jedne povijesne ličnosti pa su na kraju snimile film u kojem se od gledatelja praktički očekuje da ili ima dosta dobro predznanje o liku i djelu The Glorije Steinem (odnosno, da su barem pogledali seriju 'Gospođa Amerika'), ili pak da će sam na Wikipediji pročitati ponešto o Glorijinu životu te tako popuniti rupe.

Mnogo je, naime, događaja iz života Glorije Steinem obrađeno vrlo površno, kao, primjerice, činjenica da je u šezdeset šestoj godini sklopila brak s Davidom Baleom (inače ocem Christiana Balea), nakon što je cijeli život, u tisućama intervjua morala odgovarati na pitanje je li udana, zašto nije, planira li, kada planira, ovo-ono. Njezin suprug, koji je nakon samo nekoliko godina braka preminuo, doslovno se pojavljuje u jednoj jedinoj sceni, i to onoj u kojoj sklapaju brak, a tako je i s mnogim drugim događajima i važnim osobama iz Glorijina života, uključujući i istaknute suborkinje u feminisitčkoj borbi, kao što je, recimo, bila Bella Abzug (glumi je Bette Midler).

Julie Taymor neke je od tih 'rupa' u pripovijedanju i emotivnoj razradi Glorijina lika pokušala popuniti nadrealističkim sekvencama nalik onima kakve je koristila u još jednom svojem, daleko boljem biografskom filmu, 'Fridi'. No dok su u 'Fridi', filmu koji je imao izvrsno razrađen profil glavne junakinje, Fride Kahlo, takve sekvence funkcionirale, ovdje kao da se s njihovim učestalim pojavljivanjem film sve više raspada po šavovima, odvlači pozornost i zbunjuje gledatelje. Događaji se nižu, Glorije piče po Americi autobusom, godine prolaze i cijela priča, umjesto da postane zanimljivija - kao što život Glorije Steinem i jest - postaje sve zamornija. A povrh svega, nižu se i minute trajanja filma, koji se na kraju zaustavlja tek u sto četrdesetoj.

Na kraju se stječe dojam da je u tih pregolemih i prezamornih dva sata i deset minuta natrpano sve i svašta, a nije rečeno ništa nova niti išta što bi nas bolje povezalo s Glorijom Steinem, kao što nas je Julije Taymor prije 18 godina uspjela izvrsno povezati s Fridom Kahlo. Od početka filma, kada je dobro počelo i kada smo doista i bolje upoznali Gloriju i sredinu iz koje potječe, na zadnjoj trećini već pomalo gubimo interes, gledamo na sat i pitamo se kada će završiti. A Gloria Steinem, koja još i danas živi, radi i djeluje, zaslužila je bolje nego da se čak 140 minuta filmske trake protraći na vijuganje površnim natuknicama i izletima u začudne nadrealističke crtiće.