Nedavno smo moja mama i ja, čisto usput, dok sam prolazila kuhinjom, jedna drugoj spomenule da nam treba deterdžent za strojno pranje posuđa. Ja sam taman bila utrpavala neke čaše i tanjure u suđericu, mama je raščišćavala stol nakon ručka i njezin je mobitel - naravno, pametni telefon - stajao na tom istom stolu. U usputnom razgovoru, koji bismo i ona i ja inače vrlo brzo zaboravile, spomenule smo i jednu marku deterdženta za strojno pranje posuđa. Nekoliko trenutaka nakon toga, moja je mama otvorila svoj laptop i odjednom iznenađeno uzdahnula. 'Pogledaj ovo', rekla mi je, pokazujući ekran na kojem je bio otvoren njezin pretinac elektroničke pošte. 'Kako je to moguće?' Pogledala sam i vidjela da joj je prije samo nekoliko sekundi stigao promotivni mail u kojem joj se poručuje da je upravo ona marka deterdženta za suđerice koju smo spomenule - trenutno na akcijskoj prodaji. Kao da je netko znao da nam baš to treba i da bi nas ta akcijska prodaja mogla zanimati.

Moja mama ima 75 godina i iako je za svoju dob poprilično informatički pismena, kad sam joj rekla da vjerojatno mikrofon s njezina pametnog telefona 'sluša' razgovore u okolini, odnosno, prepoznaje ključne riječi kao što su marke određenih proizvoda koje bi vlasnik mobitela možda htio kupiti - gledala me kao da joj upravo prepričavam neki znanstveno-fantastični i distopijski film. I to još k tome glup i nevjerojatan film. Moj mobitel me prisluškuje zato da bi mi prodao deterdžent? Ma, daaaaaaaaj...

Istina je, međutim, da se nešto nalik tome doista događa. Ne znam točno kako funkcionira to 'slušanje' preko mobitelskog mikrofona, ali znam da te softver telefona, kada ga tek aktiviraš, među onim pravilima o zaštiti podataka koje moraš prihvatiti, pita pristaješ li na nekakvo korištenje mikrofona, ali ni ja, kao ni itko drugi, ne čitam podrobno ta pravila. No svjesna sam da se moje aktivnosti na internetu - a i šire - prate zato da bi mi se štošta prodavalo na temelju mojih interesa - a i da se mene prodaje oglašivačima kao metu za ovo ili ono, već prema tome što zaključe iz mojeg ponašanja online.

Dokumentarno-igrani film 'The Social Dilemma', koji je prije nekog vremena izašao na Netflixu i o kojemu svi pričaju - ironično, najviše na društvenim mrežama - snimljen je, čini se, za one koji takve situacije uopće nisu svjesni. Njegovi glavni junaci u dokumentarističkom dijelu - mahom bivše mange upravo iz tvrtki koje su isfurale takav način manipuliranja korisnicima - o svemu tome, naime, govore kao da nam otkrivaju neku veliku tajnu. U redu, ni ja nisam baš podrobno upućena u mehanizme kojima se djeluje na ljudsku psihu, kako se manipulira našim dopaminskim receptorima ni kako se namjerno stvara ovisnost, ali koristim se internetom i društvenim mrežama dovoljno dugo da itekako primjećujem situacije u kojima se zbog njih odjednom ponašam onako kako inače ne bih. O tome svjedoči nekoliko sasvim bespotrebnih kuhinjskih pomagala i jedna stvarno užasna haljina, koje sam kupila totalno padajući na reklame iznikle naizgled niotkuda na mojem fejsbučkom feedu, a znala sam se i uhvatiti da, nakon što sam na internetu prvo tražila nešto što mi doista treba, odjednom dva sata nakon toga gledam video na YouTubeu o proizvodnji albuminskih sireva. Nikad u životu mi neće trebati upute za proizvodnju albuminskih sireva, ali u kutku ekrana već je svjetlucala reklamica za mliječne proizvode apsolutno najboljeg proizvođača u svemiru. I meni se odjednom jede neka vrsta sira koju inače uopće posebno ne volim.

Akteri dokumentarnog dijela filma 'The Social Dilemma' publici pokušavaju rasvijetliti činjenicu da se takve stvari događaju namjerno, da nije samo stvar u našoj ljudskoj slabosti, nego u planiranom i vrlo temeljito razrađenom utjecaju na naše ljudske slabosti. Nije samo stvar u tome što smo mi, ljudi, poprilični debili koji padaju na raznorazne šarene laži, nego nas tehnološki mazi namjerno čine takvima, i to posredstvom nečega što nam se čini kao besplatna zabava, lajkanje i šeranje slatkih psića i mačića, razmjena mišljenja o aktualnim događajima s 1500 najbližih prijatelja. Pojednostavnjenim rječnikom rečeno, face ih hi-tech industrije vrlo su dobro obrazovane i još više u praksi izviještene u tome da nas potiču da što više vremena provodimo na internetu i društvenim mrežama, a to postižu time što nas stalno 'cimaju za rukav' ili 'bodu tamo gdje smo najslabiji'. Skužili su da nam na svaki 'lajk' koji dobijemo proradi žila glupača koja kaže: Aaaaah, vidi koliko mi ljudi povlađuje, baš sam super, da nam na svaku 'notifikaciju' da se na facebooku, instagramu ili čemu već događa nešto novo izraste antena iz mozga koja traži da joj zadovoljimo znatiželju i da - logično - što više vremena provodimo u tom virtualnom svijetu, to ga više doživljavamo kao stvarnost pa se onda počinjemo ponašati prema pravilima tog virtualnog svijeta, a ne onog koji nas zbilja okružuje. Slikovito rečeno, odjednom želimo albuminske sireve.

U tom objašnjavanju što nam sve loše čine društvene mreže prednjači Tristan Harris, bivši zaposlenik Googlea i etičar koji se danas zalaže za odgovorno korištenje tehnologije, ali i sijaset drugih stručnjaka koji se bave tim fenomenom, a prije godinu-dvije su ga aktivno stvarali. Riječ je o čitavom nizu dosta simpatičnih muškaraca i žena koji su svoju vještinu uvjeravanja, razvijenu upravo zato da bi manipulirali korisnicima, sada iskoristili da nas uvjere kako će nas društvene mreže, ne učinimo li nešto, skroz na skroz uništiti. Problem je jedino u tome što cijeloj toj priči pristupaju krajnje jednodimenzionalno i pomalo senzacionalistički, a još k tome i ne predlažu nikakva izvediva rješenja. Jedan u jednom trenutku kaže da bismo trebali pozatvarati sve profile na svim društvenim mrežama i koristiti se samo takozvanim 'anonimnim načinom' pretraživanja u tražilicama, a drugi pak razvija aplikaciju koja bi kontrolirala koliko se i kako služimo internetom. Prvo je rješenje, naravno, potpuno iluzorno, a drugo pomalo ironično jer predlaže da se izmaknemo digitalnoj kontroli pomoću aplikacije koja će nas kontrolirati. Super.

Senzacionalizam u filmu najviše se vidi u tome što se svi ponašaju kao da oglašivačke manipulacije nije bilo do društvenih mreža i interneta, a svi vrlo dobro znamo da tome nije tako, plus, svi se ponašaju kao da mi, kao korisnici apsolutno ništa ne možemo učiniti protiv svega toga. Jest, istina je, pojedinac je vrlo često nemoćan pred pomno razrađenim mehanizmima djelovanja velikog sustava, ali nije ni svatko od nas baš toliki zombi-pijun da nekog vraga ne može učiniti i da nema nikakvu odgovornost za svoje postupke. U igranom dijelu ovoga filma ima jedna zanimljiva scena, kada majka obitelji čiju kalvariju s društvenim mrežama pratimo, odluči zabraniti korištenje elektroničkih uređaja za stolom tijekom večere. Uzme sve mobitele i laptope pa ih zaključava u stakleni kuhinjski 'sef' s vremenskom odgodom otključavanja. Najmlađa kći, međutim, nakon samo nekoliko minuta više ne može izdržati pa uzima čekić i razbija sef. Ostali članovi obitelji samo blijedo gledaju klinku kako uzima svoj mobitel i odlazi u sobu. I sad, nije da zagovaram prisilu i dok-si-pod-mojim-krovom stil odgoja djece, ali zar je takvo pasivno promatranje doista i normalno? Nisu li u tom slučaju i roditelji djelomično odgovorni što im je kći toliko suludo ovisna o instagramu da joj čitav osjećaj vlastite vrijednosti ovisi o njemu?

Istina, problem utjecaja interneta i društvenih mreža na djecu posebno je strašan i sve izgovoreno i odigrano u ovome filmu samo govori u prilog tome da internet i društvene mreže nisu za djecu, baš kao ni alkohol ili odlazak u kockarnicu. Pretpostavlja se, naime, da su odrasli ljudi ipak donekle u stanju kontrolirati svoje ponašanje u dodiru s tvarima i situacijama koje izazivaju ovisnost, a djeca još nemaju dovoljno životnog iskustva ni emotivne zrelosti da bi se oduprla takvim iskušenjima, plus, odrastanje uz takve neprekidne stimulanse može ih neurološki obilježiti za cijeli život. Taj igrani dio ovoga filma - onaj koji govori o najmlađoj kćeri u obitelji - posebno je uznemirujući, posebice kad se poveže sa svim onim sofisticiranim metodama manipulacije o kojima govore akteri iz dokumentarnog dijela. No ostatak - onaj u kojem se prikazuje umjetna inteligencija u liku tri identična tipa koji upravljaju tinejdžerom Benom kao da upravljaju zombijem - pomalo je karikiran i zapravo bezvezan.

Razumijem što su autori ovoga filma htjeli postići i, prema reakcijama koje od izlaženja filma na Netflixu čitam po društvenim mrežama, velikim su dijelom to i postigli. Ljudi su se uznemirili i zabrinuli. Ne kažem da se nisu trebali uznemiriti i zabrinuti, itekako jesu. A i ako je zbilja tolikom broju ljudi trebao ovaj film da bi osvijestili činjenicu da besplatne društvene mreže MORAJU IMATI CIJENU, dobro je da im se i to osvijesti. Nije mi, doduše, jasno kako je itko ikada mogao misliti da je sve to doista besplatno jer bez ikakve naplate društvene mreže, barem u kapitalizmu, ne bi mogle postojati pa su nas, da bi zaradili - s obzirom na to da im nitko nikad ne bi htio platiti nekakvu pretplatu - počeli prodavati oglašivačima po grlu. No s obzirom na reakcije u kojima pola svijeta iznenađeno uzdiše nad ovim dokumentarcem, neka ga, dobra je to edukacija. Barem će se sljedeći put manje iznenaditi kad im na e-mail stigne reklama za 20 % popusta na deterdžent. A upravo su o tome prije par sekundi razgovarali s kćeri.

Ukratko, film je očito važan i dobro je da ga što više ljudi pogleda e da bi se postigla kritična masa onih koji su svjesni postojanja manipulacija pa s tim znanjem, kao odrasle osobe, imaju kakvo-takvo oružje u preuzimanju kontrole nad vlastitim ponašanjem. No da je dokumentarac doista sagledao problem sa svim strana i da je igrani dio zanimljivo i uvjerljivo odigran - nije.