Većina filmova Charlieja Kaufmana na svoj je način pomaknuta, ali ih razumljivima čini osjećaj ili stanje kojim se bave. U 'Vječnom sjaju nepobjedivog uma' to je ljubav (pa makar i nesretna), u filmu 'Biti John Malkovich' to je nestabilna i nesigurna priroda muškosti, ali u najnovijem, 'I'm Thinking of Ending Things' stvari su mnogo složenije, nejasnije te zbog toga i mnogo strašnije.
Rijetko, gotovo nikada mi se ne događa da ne znam što bih rekla ili napisala, ali najnoviji film Charlieja Kaufmana, 'I'm Thinking About Ending Things' bogme me nogom gurnuo na sam rub te provalije. Ne mogu pritom reći da nisam bila nimalo pripremljena na neobičan film i neobičan tijek misli nakon njega - onaj tko je pogledao makar i jedan Kaufmanov film, a nije spreman barem na malo čudaštva i zahtjevnosti vjerojatno je s inteligencijom negdje na razini poriluka na lešo, ali ovaj film ipak po nekim stvarima odskače od drugih Kaufmanovih djela.
vezane vijesti
Ako bolje promislim, u Kaufmanovim dosadašnjim filmovima čak je bilo i više čudaštva negoli u ovome. Mislim, halo? Tunel koji s polukata korporacijske zgrade vodi u um Johna Malkovicha, a onda te izbaci u jarak pokraj obilaznice New Jerseyja? Eksperimentalni tretman kojim se brišu uspomene na bolne ljubavne veze? Adaptacija publicističke knjige o lovcu na egzotične orhideje? Kaufman je u svojim dosadašnjim filmovima imao sve to. No ipak, njih sam nekako lakše provarila i 'pohvatala' nego ovaj.
Ovaj na prvi pogled - i u usporedbi s prijašnjima - ima mnogo jednostavniju priču. Mlada žena sa svojim novim momkom odlazi na upoznavanje s njegovim roditeljima na farmi izvan grada na kojoj žive. Zima je, dok se voze prema farmi sve jače pada snijeg, atmosfera u autu je napeta i prema unutarnjem monologu mlade žene vrlo brzo shvaćamo da je veza nevjerojatno disfunkcionalna, najvjerojatnije osuđena na propast, a sumnjamo i na teško psihičko stanje mlade žene jer ona u tom svojem unutarnjem monologu stalno ponavlja da 'razmišlja o tome da sve okonča'.
Kada stignu do farme na kojoj žive mladićevi roditelji, situacija postaje čudna i napeta - mladić oklijeva s ulaskom u kuću pa prvo vodi svoju djevojku u obilazak farme, pričajući joj o mračnim događajima s nekim životinjama koje su nekoć držali na farmi. Kada napokon uđu u kuću, roditeljima treba neobično dugo da siđu s kata i počnu se družiti. Sve je čudno i napeto, ali to i dalje nije ništa prema onome što slijedi i prema vrtlogu u koji nas Kaufman sprema umiješati.
Naznake da se sprema nešto doista neobično prisutne su, ruku na srce, od samog početka filma, no gledatelj ih počne primjećivati ili retrogradno ili tek kada postanu doista napadno očite. Tipa, prvi put kad se pojavi domar u nekoj srednjoj školi. Samo po sebi - ništa neobično, možda je riječ o nekoj paralelnoj radnji ili će se poslije ispostaviti da je domar netko tko će biti u kući na farmi, mladićev otac, na primjer - ALI NE! Kad ga prvi put vidimo, preko njega ide nečiji monolog i oko njega, domara, događaju se neke stvari koje su povezane s onim što mladić priča svojoj djevojci u autu. Priča joj, naime, o mjuziklima, a domar, eto, baš nailazi na probe mjuzikala po školi. I to ne baš normalne.
No kada Jake (tako se zove mladić, a glumi ga Jesse Plemons kojeg znamo kao Landryja u Friday Night Lights i Todda u Breaking Badu) i njegova djevojka uđu u kuću njegovih roditelja, te 'naznake' da se događa nešto neobično postaju sve češće i sve žešće. Najprije su tu Jakeovi roditelji (Toni Collette i David Thewlis), koji se ni u jednom jedinom trenutku filma ne ponašaju normalno, nego ulavnom histerično, a pravi rusvaj tek nastaje kada se u raznim dijelovima kuće počnu pojavljivati kao mlađe i starije verzije samih sebe. Mlada žena, koju smo u autu upoznali kao Lucy, sada odjednom postaje Louisa, pa Ames, njezina profesija se, od one o kojoj govori u automobilu, a koja ima veze s veterinom i hobističkim pisanjem poezije - počne mijenjati u slikarsku, pa u to da studira kvantnu fiziku. Najčudniji su trenuci i dalje povezani sa starim domarom, koji u jednom trenutku zbivanja u kući Jakeovih roditelja gleda na televiziji, kao kraj filma koji je režirao Robert Zemeckis, a u samoj kući mlada žena Lucy/Louisa/Ames doživljava istinski egzistencijalni horror jer razne slike, prostori, fotografije i knjige dovode u pitanje ne samo njezin identitet, nego i postojanje.
Ono što se iz cijelog tog košmara daje razbrati jest to da se cijela priča odvija u nečijoj glavi, ali i da je riječ o fantaziji koja je, baš kao i njezini sudionici, izmakla kontroli onoga tko fantazira. Ako vam se čini da sam vam time spojlala film, ne bojte se - ovaj je film nemoguće spojlati jer će svatko u njemu vidjeti nešto svoje - od iskrivljenih uspomena čovjeka koji shvaća da je protraćio život, preko ispraznosti emotivnog i mentalnog života osobe koja se toliko oslanja na reference iz (popularne) kulture da mu čak i značajne osobe u životu govore u citatima poznatih ličnosti, a na kraju tako govori i on, pa sve do toga kako je moguće doslovno nestati u svojem životu.
Charlie Kaufman navodno si je dao dosta slobode sa završetkom ovoga filma, inače snimljenog prema romanu Iaina Reida iz 2016. pa je završetak nešto kaufmanovskiji, u smislu - sličniji njegovim prethodnim filmovima jer sadrži napadnija i upečatljivija čudaštva za koja nam je jasno da su simboli pa ih naš mozak odmah počinje i dešifrirati. Da nije tako, mislim da bi nas sve progutala provalija nerazumijevanja.
