Mitomanija koje se plete iz generacije u generaciju oko Čaruge lako je uočljiva šetnjom po osječkom groblju Svete Ane gdje će uvijek gorjeti svijeća te izviriti pokoji cvijet. I gdje će se, s vremena na vrijeme, čuti priča o susjedi ili baki s kojom je zaplesao ili joj je pak namignuo. Koliko je javno pogubljenje takvog majstora obmane bilo spektakularno, toliko su i dramski te filmski odjeci jednako čvrsto zauzeli poziciju u kulturnom prostoru daleko širem od Slavonije
Živa i vrckava komedija Ivana Kušana nastala je 1976. po narudžbi za zagrebački Teatar u gostima. Po uzoru na engleskog 'Ardena iz Fevershama' iz 16. stoljeća, Kušan stvara posve drukčiji razbojnički profil jer će ga igrati Relja Bašić. Dobivamo tako smotanog kicoša pomiješanih naglasaka koji ne vidi bez naočala, ali i razigrani svijet dvadesetih godina prošlog stoljeća u kojem su ambicije uvijek u svrhu višeg dobra, društvenog konformizma. Ministri, veleposjednici, žandari, sitni čankolizi i luftiguzi, svi oni sanjaju o većim zalogajima. O zemlji koju će oteti, o ženi preko koje će se obogatiti, o ambiciji koju neće ostvariti, o ubojstvu koji bi trebali počiniti. Pisac ih prozire finim satiričkim žalcima ukazujući da je harambaša tek jedan od zlikovaca u mozaiku hajdučije koja se lako transponira u suvremenu inačicu primitivnog zaloga gdje ruka ruku mije.
Igrati 'Čarugu' danas znači probati pomiriti dva donekle suprotstavljena čitanja u kojem su s jedne strane satirična upiranja prstom, a s druge povijesna komedija sa svojim zadatostima. Redatelj Boris Svrtan u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku taman je negdje između, lagano podcrtavajući suvremenost, a opet držeći se prošlosti bilo u odabiru kostima i scenografije, bilo u nepromjenjivoj konstanti svakog 'Čaruge', glazbi pokojnog Ozrena Depola. Ono što ovaj tip vodvilja, odnosno raspjevanog pučkog igrokaza s pucanjem i umorstvom, nudi jesu relativno mali zahtjevi i dobar rezultat ako su zadovoljena osnovna načela ritma i glumačke preciznosti. Ne zadirući u dramski tekst, stvarajući jedan čisti i imaginarni prostor provincijskog secesijskog salona na sceni s pratećim kostimima (Jasmina Pacek u vrsnom oblikovanju nije bila imuna ni na humorne aspekte), a opet izvan standardnih prizvuka senzacije koje je nekoć pratilo 'Čarugu', pred nama se rastvara solidna, glumački promišljena komedija. Iako je početak donekle spor, a režijski bi se općenito u prvom i drugom dijelu mogla izbjeći repetitivnost, ali i naći začin za predvidljive prijelaze, ona ukazuje ne samo na očiti komički potencijal samog ansambla, nego i snažan efekt koji ima britka zezancija četrdesetak godina poslije.
Glumačko sidrište 'Čaruge' oduvijek je u dinamici parova. Tako Ardonjak Miroslava Čabraje i Frankić Antonija Jakupčevića pokazuju nevjerojatnu preciznost, pravodobnost reakcije i upisivanje humora od dijeljenja paprikaša do dijeljenja hotelske postelje u kojem će biti usklađeno sve od čarapa do hrkanja. Ambicije i gramzivost fino se utanačuju sa smotanom, ali ipak proračunatom ulizicom. Čaruga Aljoše Čepla i seljak Zeljić Ivana Ćaćića također srastaju u finim suprotnostima. Iako je jednom nogom u domaćoj močvari, drugom se Čaruga drži Amerike u lakiranim cipelama te dokazuje kako se najbolje provući laganim parazitiranjem na prošlosti. Štedljiv na gesti, pravodoban u reakciji, Čepl Čarugi daje obrise naivno simpatičnog, koristoljubivog gangstera. Ćaćić pak seljaku daje mnogo više te je pred nama inteligentan i glasan kroničar društva, koji će kao takav tragično skončati. Namiguša Tonka Matee Grabić Ćaćić u trokutu s Ardonjakom, Frankićem i žandarom Adamom sugestivno grabi do preživljavanja. Adamu Duško Modrinić upisuje slapstick ravno iz serije 'Allo, allo', u prvome redu u songu s kapetanom Mariom Radom. Ankica Antonije Mrkonjić koja funkcionira kao ljepilo konfuzije, ali i njegov veliki boss, ponešto je prenaglašena u manirizmu, dok je njezin ljubavnik Možbolt Matije Kačana utišan te suviše suptilan.
Odnos prema prošlosti opterećuje, pogotovo kad je riječ o kazališnom razbojniku kojeg su nekoć igrali spomenuti Bašić, Damir Lončar, Željko Königsknecht ili Rakan Rushaidat. Onemogućuje nam da gledamo naprijed, da gledamo kontekst vlastitog vremena i pripadajućeg mu ansambla, odnosno kazališta koje je pred nama sad i ovdje. Mnogo upisanog u najnovijeg 'Čarugu' itekako se, ponekad i stereotipno, izruguje mitovima koje sami gradimo tvrdoglavo se opirući provincijalizmu. Ne previše uspješna šeprtlja tu je da nam površno ponovi koliko god puta treba – ne izvlače s vješala mišići, nego brižljiv i promišljen PR.
