Poljski pisac Witold Gombrowicz (1904 – 1969) imao je vrlo zanimljiv život. Rođen je u poljskoj aristokratskoj i zemljoposjedničkoj obitelji, završio je pravo, ali mu je prava ljubav bila književnost. Prvu knjigu objavio je kao 29-godišnjak ('Uspomene iz puberteta' 1933), a proslavio se romanom 'Ferdydurke' iz 1937.

U ljeto 1939. godine Gombrowicz je brodom otputovao na odmor u Argentinu, a kada je stigao u Buenos Aires, manje-više je započeo Drugi svjetski rat. Ljetovanje u Argentini pretvorilo se u više od dva desetljeća boravka, a tada su nastala i njegova najbolja djela – drama 'Vjenčanje' i romani 'Trans-Atlantik' i 'Pornografija'. Šezdesetih se Gombrowicz vraća u Europu, živi u Francuskoj i Njemačkoj, ali rodnu Poljsku nije uspio posjetiti prije svoje smrti.

U ovim manje-više suhoparnim rečenicama, koje se sastoje od osnovnih činjenica, teško da se može opisati sva ludost, nevjerojatnost, izazov, napor i konstantna mijena Gombrowiczeva života, no zato je tu nesvakidašnja knjiga 'Posmrtna autobiografija' koju je sastavio od Gombrowiczevih raznolikih zapisa Wlodzimierz Bolecki.

Dakle 'Posmrtna autobiografija' je knjiga o Gombrowiczevom životu koju sam pisac nikada nije napisao, iako je svaka rečenica u njoj izašla iz njegova pera, što izaziva čudan efekt pri čitanju – kao da ste kriomice zavirili u nečiji dnevnik i otkrili najtajnije misli i najneugodnije tajne.

Jer Gombrowicz je o sebi pisao bez previše ustručavanja, kao i o ljudima u svojem životu, ali i domovini Poljskoj, prema kojoj je imao – kao svaki pravi domoljub – ambivalentan odnos. S druge strane, sve objavljeno u 'Posmrtnoj autobiografiji' je duboko dobrohotno i bez cinizma ili zlobe, pa i kada se iznose posve otvorene kritike.

Naročito vrijedi pročitati ono što je Gombrowicz napisao o Poljskoj između dva svjetska rata, što se bez problema može uzeti kao opis stanja proteklih dvadeset godina Hrvatske: 'Nakon borbe s Rusijom, Njemačkom čekao nas je boj s Poljskom. Nije stoga čudno što se neovisnost pokazala težom i mučnijom od sužanjstva. Dok smo bili obuzeti pobunom protiv tuđega nasilja, pitanja: tko smo? što učiniti sa sobom? kao da su zaspala – ali neovisnost je u nama probudila usnuli problem. Stjecanjem neovisnosti pred nama se pojavio problem postojanja. Da doista počnemo postojati, morali bismo se prekrojiti. Ali takva preradba je bila iznad naših snaga, naša je sloboda bila prividna, u samoj strukturi naroda postojali su laž i nasilje koji su sputavali naše djelovanje.' Gombrowicz je bez suzdržavanja detektirao brojne manje Poljske, poput autarkičnosti, pretjerane religioznosti pomiješane s nacionalnim, a mučila ga je i provincijalnost poljske umjetnosti, usmjerene većinom na nacionalne mitove i ruralne motive. Zato je u jednom trenutku i zavapio da njemu kao suvremenom piscu Adam Mickiewicz – veliki poljski romantični pjesnik – ništa ne znači sa svojim staromodnim svjetonazorom.

S druge strane, Gombrowicz opisuje i svoje osobne odnose, naročito prijateljstvo s piscem Brunom Schulzom koji ga je neizmjerno poštovao, a kojeg Gombrowicz nikad nije volio koliko je mislio da treba i da Schulz zaslužuje, i kao pisac i kao osoba. U tim se dijelovima 'Posmrtne autobiografije' pisac ogoljava do kraja svoje suzdržane, aristokratske duše, čije emocije uvijek nastaju i izlaze sa zadrškom društvenog konteksta.

Dvadesetogodišnji egzil u Argentini je pak stvorio novog Gombrowicza, a on je prvi put u životu bio gladan, bez novca, nezaposlen i posve nepoznat, tisućama kilometara udaljen od domovine i kontinenta koji je poznavao, na početku i bez znanja španjolskog jezika. Uzbudljivo je čitati iz Gombrowiczevih zapisa njegovo vlastito uzbuđenje tom situacijom koja mu je otvorila nova vrata u život i potaknula pisanje njegovih najboljih djela. Ništa od toga Gombrowicz nije želio, ali se morao snaći i promijeniti, odustati od boja za domovinu, sprijateljiti se s ostalim siromasima i emigrantima Buenos Airesa i, na neki način, konačno živjeti punim plućima iako često praznog želuca.

U 'Posmrtnoj autobiografiji' je Gombrowiczev život u Buenos Airesu prikazan kroz nekoliko pričica i znakovitih detalja, od kojih se kao filmska scena čita njegov odlazak sa siromašnim prijateljem na karmine nepoznatog čovjeka kako bi taj dan nešto uspjeli pojesti.

Ipak, Poljska je uvijek ostala u srcu Witolda Gombrowicza, napose njeni potencijali koji se nikad nisu uspjeli ostvariti. 'Ako pogledamo druge naše nacionalne odlike (poput domoljublja, vjere, čestitosti, časti...), u svima ćemo opaziti tu prekomjernost, koja proizlazi odatle što tip Poljaka kakav smo si oblikovali mora gušiti i uništavati tip kakvim bismo mogli biti, koji u nama postoji kao antonimija. Ali odatle proizilazi i da je Poljak osiromašen točno za pola samoga sebe, pri čemu se čak i ta polovina kojoj se priznaje pravo glasa ne može pokazati na prirodan način', pisao je Gombrowicz.

Zahvaljujući svemirskoj slučajnosti i nacionalnim srodnostima, ispostavlja se da je za razumijevanje suvremene Hrvatske važno pročitati ono što je o Poljskoj napisao jedan od njezinih najvećih pisaca, koji je pola svojeg života izbivao iz vlastite domovine. Pogled izvana je Gombrowiczu omogućio da vidi sve ono što se usred kovitlaca nacionalne euforije i neizbježnog razočarenja nije moglo razumjeti: 'Otkrit ćemo tog drugog Poljaka kad se okrenemo protiv sebe.'