Sinoćnju dodjelu Oscara mnogi su nazivali povijesnom. To je zato što je održana dva mjeseca kasnije nego što se održava inače i zato što je bila drugačija, ali da sve to ne znam, ja bih je nazvala povijesnom zato što mi je bila dosadna k'o satovi povijesti u školi. Do ranog jutra, kada je sve završilo, u sebe sam unijela gotovo toksične količine kofeina i malo je falilo da stavim čačkalice između kapaka kao Tom i Jerry u onoj epizodi crtića, a sve to zbog sasvim malo ili nimalo uzbuđenja, ali zato sasvim dovoljno razočaranja. Odmah ću unaprijed reći što je, po meni, bilo najveće razočaranje. Film 'Quo vadis, Aida?' nije dobio Oscara, a zaslužio ga je. No o tome poslije.

Prvo o samoj dodjeli. Zbog pandemijskih uvjeta totalno su je preštrikali pa se, za početak, uopće nije odvijala u Dolbyjevoj dvorani kao inače, nego na losangeleskom (povijesnom!) glavnom kolodvoru Union Station, što je kakti trebalo biti decentno i šarmantno, ali nije baš bilo. Još ajde taj kolodvor i njegova unutrašnjost, koju su isfurali kao gledalište u klubovima u Las Vegasu - tako da grupice od dvoje do četvoro sjede za svojim stolom. To kužim. To je bilo simpatično, a i činilo se kao relativno suvisao način kakvog-takvog pridržavanja epidemioloških mjera. Kužim i to što su smanjili broj uzvanika, dapače, to mi je bilo super jer je smanjilo broj posvuduških šuša koje nitko nikada ne bi nominirao ni za blagajnika razredne zajednice, ali su došle pokazat' kak' imaju dobre noge i haljine. Nikome takvi nisu falili.

No malo mi je ipak falilo glamura i modne revije, zapravo pravog crvenog tepiha. Ono što su naime složili ovom prilikom bilo je... ČUDNO! Pred tim svojim Union Stationom postavili su nešto što je izgledalo kao kombinacija salona namještaja i jeftinjon lounge bara, uz superminimalni crveni tepih. Nisam baš dobro razabrala, ali čini mi se da čak i nije bio tepih, nego komadić tepiha, praktički crveni otirač za noge na ulazu, koji je služio samo tome da se uzvanici uslikaju i ćaobao. Sve je to stvorilo predoskarovsku atmosferu koja uopće nije bila predoskarovska, nego nekakva nedefinirana. Oni koji su se dotjerali onako kako se i inače dotjeraju za dodjele Oscara u takvom su okruženju izgledali histerično nakinđureno, a oni koji su se odali ležernijem stilu djelovali su kao da su zalutali na Oscare, tražeći zapravo hotel u kojim im nećak ima krizmu. Sve skupa na kraju je izgledalo kao vrt nekakvog jadranskog hotela u kojem se održava tobože fancy koktel-party pa svi zagrebački šminkeri nahrupe glumeći elitu, a zapravo spavaju u susjednom selu, na pomoćnom ležaju u nedovršenoj vikendici frenda iz srednje.

Ali aj' dobro. Žrtvovali smo pandemiji i puno važnije stvari od holivudskih red carpeta pa neka i ovaj ide dođavola. Moram pritom napomenuti da mi je super bilo to što su sve pjesme nominirane za Oscara izvedene tijekom tog pre-showa jer je to još nekako bilo i dinamično, a kada se te pjesme pjevaju tijekom ceremonije, redovito imam daj-začepi-ubi-me-promaja moment (da, znam da se na hrvatskom kaže PROPUH, ali ovako mi je smješnije). Apelirala bih na organizatore dodjele da to zadrže i za druga, nepovijesna vremena (mo'š mislit', samo su moje apele čekali). Problem je jedino to što su, čini se, zbog toga što su iz dodjele izuzeli muzičke numere organizatori zaključili da imaju vremena na bacanje pa su - AVAJ MAJKO! - dobitnicima Oscara dopustili beskrajne govorancije.

Muke mu ježeve, kakva gnjavaža! Da su barem svi ti virtuozni glumci i glumice naučili nekakav zanimljiv govor pa da nas, kao u zlatna vremena, ganu, kao što je to nekad davno učinila Louise Fletcher, primajući Oscara za 'Let iznad kukavičjeg gnijezda', ili nas nasmiju kao Meryl Streep, ali sačuvajbože. Sve jedan dosadniji od drugog, svaki s duljim popisom onih kojima mora zahvaliti, od ekipe, sto i dva producenta, frizera, Boga, mame i vjernog hrčka. Da je bar netko FAKAT zahvalio hrčku! Barem bih se na trenutak riješila onih čačkalica među kapcima. Sve u svemu, premještanje pjesama u pre-show - super, davanje pobjednicima više od minute i pol da zahvaljuju - ne baš tako super. Jest da zbog skučenog prostora nisu imali simfonijski orkestar da im počne svirati operu sikterušu, ali mogli su smisliti nešto drugo. Kantu vode da im se izlije na glavu, covid-redara, ojači vatrogasni šmrk, whatever. Sve bi bila bolja ideja od ovoga.

Što se pak dobitnika tiče, sad ću se vratiti na ono da 'Quo vadis, Aida?' nije dobila Oscara za najbolji, kako to sad zovu, MEĐUNARODNI film. Jest, znam, svi znalci, prognostičari, kladioničari i ine oskarovske njuške odavno su trubili o tome da je danski film 'Još jedna runda' favorit za tog Oscara, ali osim što su ipak govorili da i Aida ima sasvim solidne šanse, ja sam se ipak nadala da će glasači Akademije biti pametniji nego što jesu. Mislim, super je meni 'Još jedna runda', ali nije tako dobra kao 'Aida', plus - ako ćemo o važnosti i značenju ta dva filma, onda se to dvoje uopće ne može uspoređivati. 'Još jedna runda' je cmizdraona sredovječnih zapadnjačkih mužeka o tome kako im je prošla mladost i oni sad više ne mogu nesputano činiti baš ništa, pa ni lokati alkohol k'o budale, a 'Quo vadis, Aida?' je remek-djelo o razornim učincima rata koji se ocrtavaju na licu jedne žene, kako tijekom nekoliko frenetičnih dana u kojima nastoji spasiti svoju obitelj, tako i tijekom desetljeća koja će je obojiti svim teretom one koja je preživjela. Mislila sam dakle da će glasači Akademije biti pametniji, ali, eto, nisu. Očito im je ono kad Mads zapleše na rivi puno bliže srcu i mozgu.

S druge strane, ugodno me iznenadilo to što su Oscare za glavnu mušku i glavnu žensku ulogu dobili Anthony Hopkins i Frances McDormand, što je kao da su u Akademiji mene pitali, ali mislila sam da će ipak nagraditi Carey Mulligan za 'Djevojku koja obećava' i Chadwicka Bosemana za 'Ma Rainey: majku bluesa'. Ne bi mi bilo krivo ni da su oni dobili, ali Frances i Anthony su mi bolji, osim toga, i ona i on su pridonijeli razbijanju dosade oskarovskih govorancija. Ona - time što je u svojem govoru zavijala kao vuk, a on time što uopće nije došao na dodjelu. Svi drugi kipići podijeljeni su točno onako kako su predviđali znalci, kritičari, insajderi i kladioničari, što znači da su Oscari i dalje, unatoč svim povijesnim okolnostima - predvidljivi.