'Suđenje čikaškoj sedmorici' upravo je onaj film među ovogodišnjim oskarski nominiranima za najbolji film iz kojeg ćete zapamtiti najviše upečatljivih rečenica. To je ipak Sorkin. Njega rečenica ljubi kao rijetko koga drugoga i iako to nije jedino po čemu je ovaj hollywoodski scenaristički tata-mata postao poznat, 'dobra lajna' mu je put, istina i život. Svi znamo za: 'You can't handle the truth!', hrpa nas se zaljubila u likove iz 'Zapadnog krila' zbog rečenica koje im je Sorkin stavio u usta, a o Marku Zuckerbergu i rečenicama tipa: 'Da ste vi izumitelji Facebooka, izumili biste Facebook' da i ne govorim. Pitanje je je li to uopće ikada izgovorio u stvarnom životu, ali Sorkin je super procijenio da bi takva osoba točno to i mogla.

Točno je takav Sorkin napisao (a bogami i režirao) 'Suđenje čikaškoj sedmorici'. Film je to o stvarnom događaju s kraja burnih američkih šezdesetih, kada je sedmoro vođa prosvjeda protiv rata u Vijetnamu u Chicagu 1968. uhićeno zbog toga što su se, kako je to formulirao ured saveznog javnog tužitelja, udružili radi poticanja nasilja i s tom namjerom prešli granicu savezne države. U optužbi je odmah od početka masa toga 'smrdjela'. Prvo i prvo, dečki su uhićeni dobro debelo nakon što su demonstracije i sukob s policijom prošli (skoro godinu dana poslije), drugo i drugo, optužba je podignuta tek nakon što je Nixon smijenio Johnsona pa je bilo jasno da je riječ o političko-ideološkoj motivaciji za njezino podizanje, treće i treće, među optuženike su dodali jednog od vođa Crnih pantera koji nije imao blage veze ni sa čim, a četvrto i četvrto – još je i prethodni javni tužitelj u svojoj istrazi utvrdio da je nasilje na prosvjedima započela policija, a ne prosvjednici.

E, sad. Na prvi pogled priča se čini idealnom za Sorkina jer tu je i inače briljirao - u filmovima o sudskim procesima na kojima se propituju američke patriotske svetinje, kao u filmu 'Malo dobrih ljudi'. No priča ovdje nije baš na istu foru kao i 'Malo dobrih ljudi', prije svega zato što je riječ o stvarnom suđenju, a zatim i zbog toga što je priča iz ovoga filma, priča o suđenju koje je na kraju doista ispalo politički proces, jako dobra točka s koje se može propitivati američka sadašnjost i stvarnost. Brojni su problemi koji se razlažu kroz priču o suđenju u ovom filmu skroz prisutni i u američkom društvu i danas, neki su od njih upravo opet i sada gorući. I tu je točka na kojoj Sorkin i njegova slatkorječivost istodobno trijumfiraju i proklizavaju.

Sorkin je kao idealne kandidate za svoje verbalne vratolomije među sedmoricom imao trojicu. Ta su trojica egzotični karakteri Abbieja Hoffmana (nadahnuto ga glumi Sacha Baron Coen), njegova prijatelja Jerryja Rubina (Jeremy Strong kojeg ćete i izgledom i ponašanjem teško dovesti u vezu s Kendallom Royem kojeg znate iz 'Nasljeđa') te (pre)ozbiljan i trezven, ali iznimno karizmatičan Tom Hayden (Eddie Redmayne). Ta će se trojica, zbog toga što su slikoviti, lajavi i, u slučaju Haydena, alfa-mužjaci, u filmu pokazati kao srce i duša priče, dok će preostala četvorica, iako im je na početku dana kakva-takva ekspozicija, izblijedjeti u uzorak na tapetama. Još dva lika na kojima će Sorkin potrošiti nešto svoje virtuoznosti s rečenicom jesu suludo pristrani sudac Julius Hoffman (fizički neprepoznatljivi Frank Langella) te glavni odvjetnik obrane sedmorice, William Kunstler (Mark Rylance). Te 'istaknute' likove zatim Sorkin u filmu uglavnom dijeli u 'parove' koji u svojim vrckavim, strastvenim, a koji put i izrazito konfliktnim dijalozima iznose radnju i poruku cijelog filma. Najupečatljiviji su verbalni sukobi suca Hoffmana i optuženika Hoffmana te zapravo svi sukobi sa sucem koji suđenje vodi izvan svake pameti, ali je pritom, u Sorkinovoj varijanti, na trenutke urnebesno smiješan, a produbljivanje poante cijele borbe zbog koje su osuđenici došli do suda najbolje je odigrano kroz dijaloge Haydena i Abbiea Hoffmana, dvojice mladića koji imaju vrlo drugačije ideje o tome kako se bori za slobodu.

I sad, sve je to divno i krasno i zabavno, ali, kao i uvijek ko Sorkina, na trenutke previše prelazi u propovijedanje, a na trenutke previše u nadmetanje vrckavih komičara, što, osim što je samo sebi svrha (pa nas tako i zabavlja), dosta oduzima od uvjerljivosti i vjerodostojnosti prikaza priče, a čak bih rekla i od njezine povijesne važnosti. Tri-četiri lika u Sorkinovoj varijatni ovoga suđenja u svakom trenutku točno znaju što treba reći i kako to izreći na najefektniji mogući način te se stječe dojam da im je to veća preokupacija negoli sva zbivanja oko njih, uključujući i ugroženost vlastitih života. Ljudi koji se stvarno nađu u takvoj opasnosti rijetko kada govore baš tako, osim ako su Richard III u Shakespeareovoj drami. No Sorkin to voli i pisat će tako sve dok će pisati pa bi zapravo trebalo svakom njegovu filmu pristupati sa sviješću što nas čeka.

Takvo pisanje od 'Suđenja čikaškoj sedmorici' učinilo je jedan iznimno zabavan i cool film kroz koji ćemo na pitak način naučiti štogod iz recentne američke povijesti, a usput će nam u mozak ubaciti bubu koja će prošaptati dvije-tri mudre o slobodi, borbi za slobodu i demokraciji. No iako je to sasvim dovoljno da ovaj film preporučite prijatelju, po mojem skromnom mišljenju nije dovoljno da bi ga se uvrstilo među noimnirane za najbolji film, što su članovi Američke akdemije za film ove godine točno učinili. U tom kontekstu i u konkurenciji s ostalim 'teškašima' u toj kategoriji Sorkinov film samo može ostati na zaleđu.