U filmu koji je ponekad prehermetičan, klaustrofobičan i postavljen previše kazališno za svoje dobro, Viola Davis trijumfirala je u naslovnoj ulozi, ali za njom nimalo nije zaostao ni Chadwick Boseman, kojemu je ta uloga, nažalost, bila labuđi pjev.
Nema bluesa bez tragedije pa su film 'Ma Rainey: majka bluesa' obilježile dvije: ona opisana u filmu i ona koja se dogodila u stvarnom životu. Filmsku vam neću odati jer poštujem stroge naredbe komandanta Antispojlera, no onu iz stvarnog života vjerojatno već znate. Chadwick Boseman, glumac koji je u ovome filmu odglumio glavnu mušku ulogu, trubača Leveeja Greena, preminuo je nedugo nakon završetka rada na ovome filmu. Posljednje četiri godine svojeg života borio se s karcinomom, ali istodobno snimajući i glumeći više nego ikada te rijetko kome uopće otkrivajući da je bolestan. Velika je tragedija što mu ulogu Leveeja sada možemo nazvati labuđim pjevom jer bile su mu samo 43 godine i sigurno je mogao odigrati još takvih, možda i boljih. No Boseman nam je ostavio iznimno glumačko postignuće u ovome filmu, vrhunac al pari onome Viole Davis, koja je u naslovnoj ulozi pokazala da doista može SVE.
vezane vijesti
'Ma Rainey: majka bluesa' naglašeno je glumački film jer u njemu, osim glazbe, nema mnogočega drugog. Uglavnom se cijeli odvija u rupetini od studija za snimanje ploča i njegova je radnja uglavnom sazdana od dijaloga, monologa i glazbe, bez neke velike akcije, eksterijera i vizuala. Premda je to i inače česta karakteristika filmova adaptiranih iz drama namijenjenih kazališnom uprizorenju, ovaj je film od svih nominiranih za ovogodišnje Oscare možda najviše takav. Gledajući međuigre, borbe moći, ambicije, dominacije, mudrosti i ludosti skupine glazbenika koji su se našli na snimanju nove ploče Ma Rainey, na trenutke sam imala dojam da mogu udahnuti prašinu i plijesan iz podrtog i loše održavanog studija. Toliko je klaustrofobičan. A i toliko je atmosfera dobro dočarana.
Loše održavan studio u ovome filmu, naime, nije SAMO loše održavan studio. On je neodvojiv dio onoga što naši likovi žive, a žive kao crnci u Americi dvadesetih godina dvadesetog stoljeća, kada je najviše čemu su se mogli nadati bilo to da neki bijelac poželi zaraditi na njihovoj glazbi, ali nisu mogli ni izdaleka očekivati da će pritom ni na koji način razmišljati o njihovoj dobrobiti. Snimaj gdje god te smjeste i ne prigovaraj. Da su smjeli, ne bi ih ni plaćali. Iz tog položaja, potlačenog čak i u situaciji gdje si velika zvijezda kao Ma Rainey, čak i u situaciji gdje možeš kupiti sjajne nove cipele, kao Levee, proizlazi i glavni dramski sukob filma, onaj između Leveeja i Ma Rainey.
Ambicija je ono što se manifestira i u jednog i u drugog lika; kod Ma Rainey ambicija za održavanjem dominacije, a kod Leveeja ambicija za probitkom. I ona i on u praksi to postižu lošim ponašanjem: ona apsolutnom netolerancijom i diktatorskim stavom, a on prijetvornim, zmijskim šarmom zavodnika. On je vrhunski talentiran trubač, glazbenik koji bi htio pjesmama Ma Rainey udahnuti noviji, suvremeniji zvuk, istaknuti se i jednoga dana postati voditelj vlastitog benda. Ona je vrhunski talentirana i već priznata pjevačica, umjetnica koju nazivaju majkom bluesa i koja zbog toga da bi zadržala svoj dominantan položaj neće samo odbijati bilo kakvu novu ideju, nego će i bez problema nagaziti svakoga tko se pokaže imalo probitačnim. U takvoj će međuigri za vrijeme snimanja ploče i ona i on jedno drugo povrijediti, naljutiti i ozbiljno ugroziti, a oboje to rade zbog straha i boli.
Strah i bol kod oboje potječu iz istog izvora: potlačenosti i borbe. Oboje su odrasli obespravljeni, mučeni i tučeni zbog onoga što jesu - Levee zbog toga što je siromašan crnac, a Ma zbog toga što je siromašna crnkinja, dakle, još k svemu i žena. Njezina bespogovorna, diktatorska dominacija proizlazi iz toga što je odavno naučila da će jedino tako zadržati kakav-takav položaj i poštovanje. Njegov manipulativni šarm potječe iz boli i vrlo lakog saznanja da će ga društvo, ne pridobije li ga na svoju stranu, raniti i možebitno ubiti. Oboje su u pravu i oboje od svojeg ponašanja donekle imaju koristi, ali u konačnici... U konačnici je sve to samo odraz njihove bijede i koprcanja u nemoći koju im je nametnulo društvo.
Svi glumci u filmu 'Ma Rainey: majka bluesa' izvrsno su odigrali svoje uloge. Da nisu, film bi se ugušio u svojoj kazališnoj klaustrofobiji i popriličnoj neprilagođenosti mediju. No Viola Davis, koja je ovoj ulozi dala mnogo više od puke tjelesne transformacije (koja je, inače, dušu dala za privlačenje Oscara) i Chadwick Boseman, koji je svojoj ulozi jednostavno dao SVE - ono su po čemu ćemo ovaj film zapamtiti.
