Kada na početku filma 'Zvuk metala' upoznajemo Rubena Stonea (fantastičan i nezaboravan Riz Ahmed), njegov je odnos sa svijetom i sa samim sobom vrlo glasan. Nije samo riječ o uvodnoj sceni, sceni vrhunca i završetka koncerta njegova benda Blackgammon, u kojem Ruben svira bubnjeve, a njegova djevojka Lou (Olivia Cooke) pjeva i svira gitaru. Scena je veličanstvena: Rubenovi bubnjevi i Loueina distorzična gitara uz vriskove pjevanja napadaju nas sa svih strana u katarzičnom vrtlogu te nam bez imalo okolišanja pokazuju da buka igra veliku ulogu u Rubenovu životu. No nije samo to. Ruben sam sebe uvelike definira i neverbalnom, vizualnom bukom, svojim vanjskim karakteristikama. Tetovaže, pirsinzi, vježbanjem i zdravom prehranom definirani mišići, majice sa simbolima i slikama opskurnih metal-bendova, vojničke čizme, preuske traperice i blajhani vrhovi pankerske, kratke frizure. Ruben vrlo glasno govori svijetu tko je, što je i kakav je čak i time kako živi; u nomadskoj kamp-kućici u kojoj su, uz krevet i kuhinjicu, najvažniji rekviziti ozvučenje, hrpetina ploča i pult za miksanje zvuka.

No vrlo brzo nakon početka, jer redatelj Darius Marder ne gubi vrijeme na ekspoziciju, Rubenov se bučan svijet mijenja. Točnije bi bilo reći da se slama jer on odjednom, bez najave i bez postupnosti gubi sluh. Gubitak sluha toliko je nagao i drastičan da liječnik kojega posjećuje procjenjuje kako mu je preostalo još tek dvadesetak-tridesetak posto sluha u svakom uhu te da bi ubrzo mogao ostati i bez preostalog sluha ako iz svojeg okruženja ne ukloni buku. Ruben to odbija prihvatiti, fiksira se na skupu operaciju od kojih osamdeset tisuća dolara te svakako želi nastaviti s turnejom benda. No njegova djevojka i kolegica iz benda to odbija. Zabrinuta je, a zabrinuta je zato što zna još nešto o Rubenu.

Ruben je, naime, liječeni ovisnik o heroinu. Već je četiri godine čist i dosta se dobro nosio s time, no Lou zna da bi ga nagli gubitak sluha mogao vratiti u ponor. Takav bi šok to mogao učiniti svakome, ali osobi kao što je Ruben, čiji su život i identitet definirani bukom te koji svoje ovisničke demone bukom tjera od sebe, takva bi situacija mogla biti kobna. Zbog toga Lou, uz pomoć Rubenova pokrovitelja za odvikavanje od droga, pronalazi centar, odnosno zajednicu za gluhe, koja se između ostalog bavi rehabilitacijom gluhih ovisnika. Zajednicu vodi izvjesni Joe (Paul Raci), vijetnamski veteran i bivši alkoholičar koji pokušava objasniti Rubenu da njihov cilj nije oporaviti mu sluh, nego ga naučiti živjeti s gluhoćom. Ruben to pokušava i ostaje u centru neko vrijeme, no jasno je da se ni u jednom trenutku ne uključuje svim srcem. Malo se smiruje, ali ne pronalazi ono što Joe stalno spominje - svoje mirno mjesto. Tamo je kao promatrač, tamo samo čeka trenutak kada će opet moći živjeti kao prije, uglavnom nesvjestan da je takvo što nemoguće.

Nominiran za Oscara i naveliko hvaljen 'Zvuk metala' kritiku je i publiku osvojio sjajnom glumom Riza Ahmeda, ali i svojim tehničkim izražajnim sredstvima, točnije tretmanom zvuka. Zbog toga je riječ o filmu koji bi trebalo gledati u dobro opremljenom kinu, ali ako to nije moguće, svakako bih savjetovala gledateljima da ga gledaju sa slušalicama. Film nas, naime, zvukom uvlači u Rubenov svijet, u većem nam dijelu puštajući zvuk onako kako ga on čuje, što je gotovo u potpunosti prigušeno, a pred kraj filma kaotično, kroz umetke koji su Rubenu kirurški usađeni i kroz koje on mora naučiti 'filtrirati' ono što čuje. Emotivni učinak takvog tehničkog postupka je golem, vjerojatno čak i revolucionaran te bi mu na izvedbi mogli pozavidjeti i mnogo bolje financirani blockbusteri. No uza sve pohvale zvuku, koji je doista fantastičan, sve to ne bi imalo takav efekt da nije onih 'klasičnih' elemenata koji čine dobar film: dobra priča, dobra gluma, dobar tretman i izražavanje emocija.

Ovo je priča o čovjeku kojemu je odjedanput oduzeto sve i koji se mora ponovno upoznati sam sa sobom da bi nastavio dalje živjeti. To je uvijek dobra tema, ali u mnogim drugim, pogotovo tipičnim blockbuster filmovima takvo bi što bilo tretirano melodramatski i prvoloptaški. Ruben bi mnogo pravocrtnije i mnogo ekspresivnije doživljavao svoje slomove, uspone i padove zbog gubitka sluha i njegov bi put od sloma prema novom životu bio mnogo pravocrtniji te bi na kraju sve bilo dobro - ljubav i neslomljivi ljudski duh sve bi pobijedili.

U 'Zvuku metala' ništa nije pravocrtno. Ako je išta jasno, onda je to činjenica da ne postoje univerzalna rješenja za svakoga i da svaka osoba ima svoj put, svoja rješenja, svoja vrludanja, pogreške, svoje ljubavi, svoje padove, svoje spoznaje. Ovo je i priča o ovisnosti jer Ruben se, osim životu bez sluha, mora naučiti i životu u kojem se zbog svojih tragedija ne smije oslanjati na štake, bio to heroin, bubnjevi, djevojka ili nešto treće. Ovo je, najviše od svega, vrlo ljudska priča koju ćete, iako nemate takvo iskustvo, vrlo lako razumjeti i osjetiti. S tehničkim efektima ili bez njih. Ali bolje je s njima.