Prostranstva po kojima je nekoć odzvanjao topot bizonskih kopita, a mladići lica išibana suncem i vjetrom nakon ganjanja stoke jahali od gradića do gradića u potrazi za konakom danas presijecaju goleme asfaltne autoceste, a po njima Amerikom u sve gušćim konvojima putuje sasvim druga vrsta nomada. Ljudi u godinama u kojima bi trebali uživati u umirovljeničkom smiraju i plodovima višegodišnjeg rada, ljudi koje su Amerika i kapitalizam prožvakali i ispljunuli, u svojim kombijima, kamp-prikolicama i kamionetima putuju od mjesta do mjesta na kojima svoje pokretne kućice mogu priključiti na struju te od mjesta do mjesta na kojem mogu pronaći privremeni posao od kojeg će zaraditi za kruh. To je premisa - i to istinita, stvarna premisa - na kojoj počiva film 'Zemlja nomada' mlade kinesko-američke redateljice Chloé Zhao, utemeljen na istoimenoj publicističkoj knjizi Jessice Bruder.

Ovaj film, međutim, nije ekvivalent publicistici, odnosno nije dokumentarac, iako u njemu sami sebe tumače isti nomadi koje je i Bruder susrela prilikom svojih istraživanja za knjigu. Film, naime, govori o Fern (nadnaravno fantastična Frances McDormand), ženi od kojih šezdesetak godina koja se nomadima pridružila nakon nekoliko razornih potresa u vlastitom životu. S mužem je tridesetak, možda i četrdesetak godina živjela u malom mjestašcu Empire na američkom srednjem zapadu. Ondje su oboje radili u velikoj tvornici gipsa koja je praktički posjedovala cijeli gradić i kada se tvornica zatvorila, gradić se do te mjere ispraznio da mu je čak ukinut poštanski broj. Da stvar bude još gora, Fernin suprug Bo ubrzo se razbolio i umro i Fern je ostala bez svega - kuće, novca, života. Jedino što joj je ostalo jest stari kombi koji naziva Vanguard i čiji je stražnji dio pomoću brojnih stolarskih i sličnih preinaka pretvorila u mjesto na kojem živi.

Fern, kao i većina drugih nomada o kojima govori film, putuje od mjesta do mjesta na kojima joj dopuštaju da kombi priključi na struju, usput tražeći privremene poslove. Priča počinje u doba božićnih i novogodišnjih praznika, kada takvi nomadi hrle prema Amazonovim centrima za razvrstavanje i pakiranje paketa jer ta golema korporacija u to doba treba dodatnu radnu snagu zbog velike količine naručenih poklona. Fern odlazi do najbližeg takvog centra i parkira kombi u kampu, gdje joj troškove struje i parkiranja pokriva poslodavac i ubrzo upoznaje čitav niz ljudi koji su se ondje našli s istom namjerom kao i ona. Posao joj ne pada teško - vrijedna je i izdržljiva, a nekako u takvom životu uspijeva pronaći i sitna veselja, kao što je ono da na Silvestrovo u kombiju večera s ukrasnim novogodišnjim rajfom na glavi. No kada blagdansko vrijeme prođe, gotovo je i s poslom u Amazonu i s Amazonovim plaćanjem kampa pa Fern mora otići, a pritom si čak i ne može priuštiti da sa sobom povede simpatičnog napuštenog psa koji joj se mota oko kombija.

Na svojem će putovanju po Americi do sljedeće blagdanske sezone i sljedećeg posla u Amazonovu centru Fern proći kroz štošta - i ništa od toga neće biti osobito dramatično, ali će gotovo sve biti teško i tužno, čak i kada u tome uspije pronaći ljepotu, privrženost i prijateljstvo. Radit će u fast food restoranu na rubu jednog nacionalnog parka u Arizoni, sprijateljiti se sa 75-godišnjakinjom koja ima još kojih pola godine života, ali ne želi odustati od nomadskog života i umrijeti zatvorena u bolnici. Zbližit će se i s Daveom (gotovo neprepoznatljiv David Strathairn, nježan i suptilan glumac u jednoj od svojih najnježnijih i najsuptilnijih uloga), koji će je pozvati da ode živjeti s njim na farmu njegova sina. Otkrit će i što točno znači 'pobrinuti se za svoja sranja', a kad joj se pokvari kombi, od njezine ćemo sestre saznati da je Fern oduvijek bila nemirna, pomalo nomadskog duha...

Način na koji su Frances McDormand i Chloé Zhao u ovom filmu portretirale Fern i njezin život neizdrživo je realističan, poetičan, okrutan, ali i lijep. Čitavo vrijeme osjećamo Ferninu bol zbog svih gubitaka i životnih poraza, a kroz njezinu bol osjećamo i onu ljudi koji dijele njezinu sudbinu, iako rijetko kad doznajemo što im se točno dogodilo. No osim boli, samoće, neprekidnog opreza i napetosti zbog nesigurnosti nomadskog života, osjećamo i toplinu makar i privremenog ljudskog kontakta, osjećamo i odlučnost da se i u sasvim nedostojanstvenim uvjetima života sačuva osnovno ljudsko dostojanstvo, osjećamo snagu, ali osjećamo i kako se ta snaga pomalo iscrpljuje sa svakim prijeđenim kilometrom, sa svakom hladnom noći provedenom u hladnom kombiju, sa svakim čuvarom parkirališta koji Fern ne dopušta da ondje prenoći u kombiju.

U pozadini Fernina nomadskog života jest i ljepota - ljepota nepreglednog i spektakularnog američkog zapada, sa svim svojim kamenjarima, pustinjama, rumenim sutonima, veličanstvenim šumama i moćnim oceanom. Fern je primjećuje, katkad je ta ljepota sasvim obuzima, ali ni u njoj ne može u potpunosti uživati, što se najbolje vidi u sceni u kojoj se odlazi okupati u kristalno bistru rijeku pa ondje, slobodna i gola, pluta na njezinoj površini. Scena je prekrasna, ali ni jedne sekunde ne možemo se otresti dojma koliko joj je hladno. Fizička hladnoća i druge fizičke i psihičke nelagode općenito su vrlo organski prikazane u filmu. Posebno je potresno promatrati Fern - mršavu ženu u šezdesetima - kako jede u grču, stalno se ogledavajući oko sebe jer nikad ne znaš...

U 'Zemlji nomada' ima događaja, ali nema nekih golemih dramatičnih preokreta, nema velikih otkrića koja bi nešto važno objasnila, nema katarzičnih emotivnih scena, nema ni kraja koji bi na neki način sve zaokružio i objedinio. Film je, međutim, toliko visceralno emotivan, toliko ga čitavo vrijeme osjećamo u dnu želuca i utrobe da ništa od toga nije potrebno. U njemu putujemo s Fern i drugim nomadima, smrzavamo se po kombijima i čeznutljivo čekamo sljedeće putovanje jer možda na kraju sljedeće ceste bude nešto što će nam olakšati život. I dok sjedimo u svojim udobnim sjedalicama gledajući ovo pravo remek-djelo, teško ćemo izbjeći jedan neugodan, hladan i napet osjećaj. Osjećaj koji nas pita - hoćeš li možda i ti ovako završiti? Jer u današnjem se svijetu mogućnost da ćemo pred kraj života svijet gledati Ferninim očima čini sve izglednijom.