Većina američkih filmova koja govori o njihovim ratnicima u Drugom svjetskom ratu na ovaj je ili onaj način posvećena tome kakvi su to bili muškarci. Neki su od tih filmova kritični, neki nisu, ali većina je ipak slavila junaštvo 'njihovih momaka' koji su svojom hrabrošću i čašću pobijedili najveće zlo modernoga doba.

'Sjena straha' nije takav film. Da je suditi po njemu, muškarci u Drugom svjetskom ratu većinom su bili nesposobni, kukavički debili. Usput su, naravno, bili i krajnje prostački seksisti. Možda je blesavo na temelju priče koja se gotovo sva odvija unutar jednog borbenog aviona i ima manje od deset likova donijeti zaključak da redateljica Roseanne Liang i scenarist Max Landis žele reći nešto tako općenito, ali film je postavljen tako očito simbolički da je teško ne donijeti takav zaključak.

Na samom početku imamo edukativni crtić za borbene pilote u kojem se govori o gremlinima. Gremlini su, kaže spiker u crtiću, izmišljena bića i nije istina da bilo što rade avionima dok lete. Sve 'misteriozne' pogreške u letu borbenih aviona uzrokovane su nesposobnošću loših pilota, a ne gremlinima. Dakle, odmah su nam zadali okvir razmišljanja.

Nakon crtića upoznajemo Maud Garrett - glavnu zvijezdu filma koju tumači Chloë Grace Moretz. Maud je vojna avijatičarka i susrećemo je na pisti u Aucklandu na Novom Zelandu, gdje hvata vojni avion koji te večeri polijeće za Samou. Sa sobom nosi kožni kovčežić i pismo s potpisom važnoga zapovjednika u kojem ovaj posadi zrakoplova naređuje da je povezu sa sobom te da je ono što nosi u kovčežiću stroga tajna te da je posada ne smije o tome ispitivati niti, ne daj Bože, otvarati kovčežić.

Zapovjednik i posada načisto prošvikaju kada im se Maud ukrca u letjelicu, ova se jedva jedvice izbori za to da je odmah ne izbace van, ali je zapovjednik aviona svejedno odbija voziti u samom avionu s ostalim članovima posade, nego je natjera da se smjesti u majušan, klaustrofobičan prostor za mitraljezista u utrobi aviona. Kovčežić ne staje u taj prostor s njom pa joj jedan od blagonaklonih i pristojnih članova posade obećaje da će ga čuvati i da neće nikome dopustiti da ga otvara.

Nakon polijetanja neko vrijeme pratimo Maud u kapsuli za mitraljezista i, baš kao i ona, samo slušamo što govore muškarci u 'glavnom' dijelu aviona. Zaboravivši da i Maud u kapsuli ima slušalice ili pretpostavljajući da ih ne zna koristiti, većina članova posade međusobno se brutalno i odvratno šali na Maudin račun, bacajući pritom grube seksističke, rubno silovateljske komentare. Kad im Maud da do znanja da ih čuje, isprva su zatečeni, ali zatim odbacuju bilo kakve ograde i otvoreno je vrijeđaju. Pred Maud je, dakle, dug i neugodan put, ali to još nije ništa. Uskoro će njihov avion napasti Japanci, a zatim će Maud ugledati ni više ni manje nego - gremlina.

'Sjena straha' jedan je od onih filmova u kojima nema praznog hoda. Od prvog čina u kojem nam se pokazuje kako je (bilo) ženama u vojsci i ratu, gdje im neprijatelj nije bio samo onaj protiv kojeg su službeno ratovali, nego i hrpetina mizoginih šupaka koji su im trebali biti 'braća po oružju' pa sve do trijumfalnog završetka, u kojem se vidi čija nana crnu vunu prede - u svih se osamdesetak minuta ovoga filma nešto događa. Dinamika je dodatno pojačana i carpenterovskom sintesajzerskom glazbom koja je vjerojatno ovdje i zato da bi nam rekla kako je film snimljen sa suvremenijim idejama od onih koje zastupaju likovi.

Sve ono što se zbiva negdje od drugog čina - odnosno, od napada Japanaca i pojavljivanja gremlina - strahovito je blentavo i na trenutke potpuno neuvjerljivo, ali je unatoč tome silno zabavno i napeto, otprilike na razini nekakvog natjecanja u stilu 'Igara bez granica'. Maud se sa svakim svojim postupkom sve više razvija u nadljudski snažnu, sposobnu i pravednu junakinju, a njezini 'suborci' sve više se pokazuju gorima od gremlina, odnosno pokazuju se kao osobe koje su za misiju i posadu opasniji nego neljudska bića koja im razaraju avion komadić po komadić.

Kada dođemo do finala - trijumfalnog finala u kojem Maud svojeručno spašava sve što treba spasiti, pa onda i još malo više - vjerojatno će svakom gledatelju postati jasno da se ovim filmom promovira svjetonazor koji samo muškarci mogu smatrati feminističkim. To je ona fora u kojoj se slavi žena koja je najviše nalik herojskom mačo-muškarcu, ali je još usput i zgodna i vrlo majčinski motivirana. Nešto poput ženskog Ramba koji vlastitim rukama pogubi sve mrske neprijatelje, a onda s beskrajnom nježnošću podoji dijete.

S obzirom na to da je scenarist Max Landis (da, da, sin onog Landisa) već odavno optuživan za mizoginiju, seksizam, maltretiranje kolegica i partnerica, pa je i s ovog filma bio izbačen prije nego što je snimljen - vjerojatno nije uopće čudno što mu se priča temelji na tako mačističkom poimanju snažnih žena, no za krajnji proizvod nije ni važno. Film je unatoč svemu tome silno zabavan, a na mnogim ćete se mjestima - iako to nije tako zamišljen - i dobro debelo nasmijati. U ova teška vremena, kada u kina rijetko stižu filmovi koji nisu za djecu i uz koje je na sat i pol moguće zaboraviti na sve - i to je nešto.