Fred Hampton možda nije toliko poznat domaćoj publici. Budući da je riječ o američkom aktivistu koji je najpoznatiji postao po svojem zalaganju za prava crnaca i drugog nebjelačkog stanovništva u Americi, a u našim krajevima nema neke ozbiljnije rasne mješovitosti koja bi problem rasizma izvukla na površinu, većina nas je odrasla sa stavom da nas se to ne tiče. Fred Hamptom bio je, međutim, rijetko karizmatična osoba u novijoj američkoj povijesti, marksistički i socijalistički aktivist koji nije samo tražio bolje prihvaćanje crnaca u okviru postojećeg sustava, nego se zalagao za revolucionarnu promjenu sustava. Svojom gorljivošću, entuzijazmom, inteligencijom i strastvenim govorničkim umijećem pokrenuo je mase u čikaškoj 'podružnici' Crnih pantera i do starosti od samo 21 godine, koliko je živio, postao je prava legenda. Ubijen je samo 20 mjeseci nakon što je ubijen Martin Luther King, u žestokom napadu 'snaga reda i zakona' i bilo je jasno da su oni koji su ga ubili djelovali prema uputama doušnika iz same organizacije Crnih pantera.

Film 'Juda i crni Mesija' biografski je film o Fredu Hamptonu, ali samo tijekom tih godinu-dvije koliko je vodio čikašku 'podružnicu' Crnih pantera i osnivao Rainbow Coalition s pripadnicima drugih etničkih i rasnih manjina u Chicagu. Film je koncipiran tako da cijelu priču o Hamptonu izlaže kroz infiltraciju doušnika, Williama O'Neala u Hamptonovu organizaciju. I to je vrlo zanimljiv koncept. Problem je jedino to što taj dio priče - infiltracija, komunikacija doušnika s organizacijom, komunikacija s FBI-jem, njegov unutarnji konflikt i posljedice - nisu baš najbolje razrađeni. U nekim dijelovima čak i jesu blizu toga da postanu interesantni, ali onda ih zasjeni mnogo zanimljiviji prikaz samoga Hamptona i njegovih drugova iz Crnih pantera.

Oba glavna junaka u ovom filmu glume sjajni glumci koji su odradili sjajan posao. Judu, doušnika, odnosno O'Neala glumi Lakeith Stanfield, koji je iznimno uvjerljiv kao jedva punoljetan kradljivac automobila kojeg FBI uspije vrbovati tako što mu 'oprosti' sve kreativne načine na kojima je ljudima krao aute pred nosom. Izvrsno glumi običnog uličnog huligana koji se preobražava nakon što prvi put čuje govor karizmatičnog Hamptona, a karizmatični Hampton praktički je oživio u izvedbi Daniela Kaluuye, koji je uspio u svoj lik unijeti ne samo javnu Hamptonovu personu s govorima, akcijama i strašću, nego je i divno odglumio i ljubavnu priču s kolegicom iz partije, Deborom Johnson (također sjajna i dirljiva Dominique Fishback).

Zanimljivo je u filmu i to da scenaristi i redatelj ne bježe od militantnog i okrugnog aspekta samih Crnih pantera, zbog koje je nastao i jedan od rijetkih trenutaka kada eksplicitno vidimo O'Nealov strah zbog doušničke uloge. Riječ je o sceni u kojoj saznaje kako su se Pantere obračunale s jednim otkrivenim doušnikom (okrutno su ga ubili), zbog čega gotovo sasvim gubi glavu. Prikazano je i kako dolazi u određeni konflikt zbog toga što i sam počinje vjerovati u Hamptonove riječi, ali previše je propuštenih prilika u prikaz njegova odnosa s FBI-jem, posebice s agentom koji ga je vrbovao i koji ga plaća. Jesse Plemons glumi tog agenta, Roya Mitchella i iako je Plemmons dobar glumac, njegov je lik napisan suviše plošno i psihološka 'igra' između njega i O'Neala jednostavno nije na razini napetosti na kojoj je mogla biti, nego se sve svodi na neodređenu nelagodu u njihovu odnosu, uz pomalo crtićke prikaze sistemskog rasizma u patronizirajućem odnosu Mitchella prema O'Nealu.

No ipak, film je vrlo uzbudljiv i njegovo koncipiranje oko doušnika čije će 'cinkanje' na kraju dovesti do ubojstva Freda Hamptona učinilo ga je, osim biografskim filmom, i sasvim solidnim trilerom. Uz to je, dakako, riječ i o potresnoj priči o pogibiji mladog, pametnog čovjeka koji je tek htio normalan život za rasno, socijalno i politički obespravljene manjine, koji je to toliko osjetio na vlastitoj koži da je u nježnoj dobi od svega 20-ak godina već imao jasno definirane revolucionarne stavove. Mnogi bi rekli da je ovaj film doašo u pravi trenutak, da u doba ubojstva Georgea Floyda i u doba pokreta Black Lives Matter podsjeti na obespravljen položaj rasnih manjina u Americi. Tragedija je u tome što bi svaki trenutak otkad postoji film i kinematografija bio jednako aktualan za ovakvu priču. I to je ono što je vrlo potresno u ovome filmu.