Nijedne jedine sekunde i nijednom jedinom mišlju ne sumnjam u to da su ustaše u Jasenovcu činili zvjerstva kakva si normalan čovjek ne može i ne želi zamisliti. Ne sumnjam ni u to da su se u Jasenovcu događali užasi kakve prikazuje film 'Dara iz Jasenovca'. Teško je takvo što gledati čak i u filmu jer ne možete ostati ravnodušni na prizore u kojima Ante Vrban, upravitelj logora Jasenovac - Stara Gradiška, 'srbosjekom' kolje logoraše koje je natjerao da 'plešu' oko stolaca dok on večera s uglednim gostima iz Njemačke. I naravno da je tužno gledati kako u svem tom nasilju i užasu desetogodišnja djevojčica pokušava preživjeti te uz to spasiti svojeg dvogodišnjeg brata.

No unatoč toj potresnoj priči i unatoč povijesnoj tragediji koje te ne mogu ostaviti ravnodušnima, 'Dara iz Jasenovca' jednostavno je loš film. Osim što je u njega nabacana hrpa novca pa se to s tehničke strane i vidi - raskošne panoramske snimke, hrpetina statista i glumaca - film je loše režiran, izrazito je tanak s pričom, većini se likova ne posvećuje dovoljno da bismo ih upoznali pa oni ostaju izrazito plošni, a iznad svega - vidi se da nije smišljen ni snimljen s dobrom namjerom.

Ako se prisjetimo nekih drugih filmova koji govore o Holokaustu ili o najvećim nacističkim i fašističkim zločincima Drugog svjetskog rata, odmah će nam biti jasno zbog čega su ti filmovi dobri, a 'Dara' nije. Primjerice, u 'Schindlerovoj listi' imamo izrazito potresan prikaz stradanja Židova u Holokaustu, ali se on ne sastoji samo od beskrajnog sadističkog niza scena patnji i nasilja, nego je sve upleteno u priču o čovjeku koji je, najprije igrom slučaja, a zatim zbog toga što je shvatio koliko je užasno ono što se događa, spasio velik broj židovskih logoraša. Taj je čovjek portretiran kao osoba s raznim osobinama, situacije u koje je upadao nisu uvijek bile jednoznačne, ljudi koje je spasio su - barem neki - portretirani kao osobe s različitim osobinama i njihovo ponašanje nije uvijek bilo jednoznačno, čak je i najgori gad u filmu - nacistički zločinac Amon Goeth - prikazan kao osoba. Užasna osoba, ali osoba - film nam je i o njemu ispričao priču, vidjeli smo njegove idiosinkrazije, način na koji se ponašao u različitim situacijama i zbog toga je njegova okrutnost bila još strašnija, još uvjerljivija.

Likovi u 'Dari iz Jasenovca' nemaju nikakvog portreta. Ili su zlikovci ocrtani kao stripovska čudovišta ili je njihova jedina osobina to što su žrtve. Daleko od toga da Luburić, Vrban ili Šakić zaslužuju bilo kakvo ljudsko suosjećanje, ali kada se kao likovi prikažu samo kroz to kako kolju, strijeljaju, bacaju plin na nedužnu dječicu - onda djeluju kao neka zla rasa izvanzemaljaca koja je sletjela na Zemlju i radi zvjerstva, no mnogo je strašnija istina to da su bili ljudi. Logoraši su pak, s možebitnom iznimkom same Dare, svedeni na generičku masu sirotih seljanki koje redom odlaze u smrt a da im nismo uspjeli ni zapamtiti imena, kamoli bilo kakvu crtu ličnosti.

Kroz takvo se plošno tretiranje likova i podjelu na tipove žrtve i zvijeri zapravo vidi da film nije čista srca htio ispričati priču o stradanju logoraša u Jasenovcu, pa čak ni o stradanju Srba u Jasenovcu, nego mu je namjena podosta manipulativna, da ne kažem propagandna. Uza sve to, priča je izvučena iz bilo kakvog osobnog i povijesnog konteksta - jedva da ima ikakvog spomena o tome što se u to doba zbivalo na tom području osim Luburićeva i Vrbanova klanja Srba, pa se stvara dojam da su u to doba u Hrvatskoj jedino postojale ustaške zvijeri i srpske žrtve. Tu i tamo bi se iz polja zatrčala koja naivna Hrvatica koja bi spasila srpsku bebu iz majčina naručja, Diana Budisavljević pojavljuje se kao deus ex machina bez ikakvog objašnjenja tko je i što je, partizani se spominju samo u jednoj jedinoj rečenici, kada demonski zla časna sestra govori o njima kao o 'tim vašim partizanima' - sve u svemu, ništa pokret otpora ustašama, ništa partizanski pokret, nitko drugi četrdesetih po ovom filmu nije postojao na tom području.

Mnogo se radilo na promociji ovoga filma u Srbiji i u inozemstvu - čak je bio predložen za nominaciju za najbolji film na stranom jeziku, što nije uspjelo i što je jako razljutilo ne samo filmaše koji su radili na 'Dari', nego čak i neke pripadnike te čuvare režima. Krajnje je bio neobičan i potez zbog kojeg je film u subotu prikazan na RTS-u u udarnom terminu, prije nego što je uspio odigrati svoje u kinodistribuciji, ali je to ipak polučilo željen uspjeh jer su nakon filma na internetu tviteraši, forumaši i ini raspravljači počeli prebrojavati je li više onih koji plaču zbog filma ili onih koji plaču zbog Balaševićeve smrti. Tako plošno prikazana priča naime kod mnogih je izazvala šok-efekt jer, kao što rekoh na početku teksta, teško je ostati ravnodušan na neprekidan niz zvjerstava koja mora promatrati nevina djevojčica. No nije teško vidjeti kako se iza toga krije poprilično manipulativna namjera.

Jedan od najmračnijih manipulativnih trenutaka u filmu jest onaj u kojem Maks Luburić drži govor djeci koju časne sestre u logoru nastoje preobratiti u mlade ustaše. Pozivajući se na 'stare vrednote hrvatskog naroda' i potrebu da se djecu i mladež odgaja u njihovu duhu, Luburić barem dvaput ponavlja da 'trebamo raditi na tome da naša Hrvatska bude ovakva i sada i 2000. godine!', čime ovaj film čak prelazi okvire paušalnog prikazivanja svih Hrvata u NDH kao ustaša te taj okvir širi na budućnost. Dolazi tako i do točke u kojoj se svaki suvremeni gledatelj koji gleda ovaj film u Hrvatskoj osjeća podosta defanzivno. Kao što je napisao kritičar Varietyja, koji je zbog svoje negativne kritike ovoga filma postao jedan od državnih neprijatelja u Srbiji, da je netko snimio film o Holokaustu u kojem bi tako paušalno bacio mračnu sjenu na sve Nijemce i njihovu budućnost, to ne bi prošlo nezapaženo kao u najmanju ruku pristran i nepošten prikaz.

Zanimljiva je i usporedba koju je na svojem profilu na Facebooku objavila srpska dramatičarka Biljana Srbljanović. Ona je naime pogledala 'Daru iz Jasenovca' i usporedila je sa scenarijem za nikad realizirani film 'Djeca Kozare', koji je napisao ugledni pisac i scenarist Arsen Diklić, a trebao ga je režirati Lordan Zafranović. Autori 'Dare iz Jasenovca' vrlo su očito preuzeli neke glavne točke fabule sve do jedne točke. U nerealiziranom filmu Diklića i Zafranovića djevojčica Rada - a ne Dara - završava u logoru s mlađim bratom, kojega, doduše, ne spašava Diana Budisavljević, već ga ustaše daju na usvajanje ustaškoj obitelji u Zagrebu te ga Rada nalazi nakon što izađe iz logora. Ta razlika u priči ujedno je produbljenje priče - Radin mlađi brat pati za jedinom obitelji i ocem kojeg je znao, a Rada ga svejedno odvodi kući i pitanje je kako će to dvoje djece živjeti nakon onoga kroz što su prošli i nakon različitog 'odgoja'. Riječ je dakle o mnogo dubljoj razradi priče, likova, pa i povijesnih okolnosti koje su utjecale na tragediju brata i sestre u vrtlogu rata i bratoubilačke mržnje.

'Dara iz Jasenovca' mogla je poći sličnim putem, slojevitije razraditi i svoje likove, svoju priču i povijesni kontekst u kojem su se odvili svi ti užasi i tragedije. To nije učinjeno, a nakon gledanja ovoga filma stječe se dojam da se to i nije željelo učiniti. Važnije je očito bilo izazvati šok i muku te neugodan dojam da se neke stvari i Luburićeve vrednote 'neće promijeniti ni u 2000. godini'.