'Ima li boljeg opisa kocke od njezine konstrukcije?' Retoričko je to pitanje arhitekta Lászla Tótha, glavnog lika američke drame 'Brutalist' koja od svoje svjetske premijere na 81. festivalu filmske umjetnosti u Veneciji prošlog rujna ne silazi s mnogobrojnih popisa najboljih filmova godine te popisa nominiranih i nagrađenih za najprestižnije strukovne nagrade.

Uostalom, 'Brutalist' je već na Lidu ovjenčan nagradom Srebrni lav za najbolju režiju koja je pripala Bradyju Corbetu koji je uz svoju suprugu, norvešku filmašicu Monu Fastvold koscenarist filma. Rođen 1988. Corbet je relativno rano odustao od glumačke karijere koju su obilježili filmovi poput 'Funny Games' i 'Melankolije', te nakon njezine plodne završnice 2014., od 2015. isključivo radi iza kamera. Kao redatelj debitirao je upravo u Veneciji u programu Horizonti nagrađenim filmom Djetinjstvo vođe, da bi tri godine kasnije stigao i u glavni program Festivala radom 'Vox Lux'. U njemu je glavnu ulogu povjerio oskarovki Natalie Portman, a zanimljivo je da je dio priče vezan uz Hrvatsku u kojoj se zbiva teroristički čin na plaži, i to uz zvukove pjesme 'Hajde da ludujemo' kojom je Tajči 1990. nastupila na Pjesmi Eurovizije u Zagrebu. Film 'Vox Lux' koncipiran je u dva odvojena čina uz prolog i epilog koji je Corbet ponovio i u 'Brutalistu', no ovoga puta znatno ambicioznije, i što se tiče priče 'veće od života', i što se tiče uvjeta produkcije.

Corbet je nesumnjivo darovit i vizualno iznimno pismen redatelj koji već od prvih kadrova 'Brutalista' potvrđuje da uspješno vlada ne samo filmskim prostorom, nego i metaforama koje provlači kroz cijeli rad. U uvodu filma gledatelj ima osjećaj kao da i sam izlazi iz unutrašnjosti broda kojim središnji junak László Tóth, prije Drugoga svjetskog rata cijenjeni mađarski arhitekt židovskog podrijetla, stiže 1947. godine u njujoršku luku. Ondje prvo ugleda Kip slobode, u kadru u kojem je simbol američkog slobodarstva i društva snimljen naglavce, tako da se od početka priče propituje što uopće znači sloboda. Čak i onda kada ju se željno iščekuje nakon najstrašnijih mogućih iskustava poput preživljavanja holokausta u nacističkom koncentracijskom logoru Buchenwaldu. Premda je film trebao biti sniman još 2020. godine, ali je snimanje odgođeno do proljeća 2023. godine zbog pandemije koronavirusne bolesti, već njegovi prvi kadrovi savršeno opisuju ne samo SAD u godinama nakon najvećeg rata u povijesti čovječanstva, nego i danas kada se u SAD-u Kip slobode kao metafora naginje sve više. U jednom trenutku, puno kasnije u filmu, Lászlóva supruga Erzsébet opisat će sredinu u koju su oboje došli kao 'trulu' jer čak ni židovi koji su u Trećem Reichu i okupiranoj Europi preživjeli genocid, u brojnim dijelovima SAD-a nisu dobrodošli. Tako je jedna od najvažnijih aktualnih tema američke politike i društva - imigracija - ovdje prikazana na snažan i svevremen način.

Imigrantsko iskustvo

Podijeljen u spomenuta četiri dijela, što u ovom trenutku postaje redateljev umjetnički potpis, 'Brutalist' traje više od tri i pol sata, ali ovoliko trajanje nije zamorno, dapače, no sam je film neujednačen. Pritom je koherentniji, pričom i profilacijom likova čvršći te avangardniji u svom prvom činu naslovljenom 'Enigma dolaska', dok drugi dio 'Tvrda jezgra ljepote' gubi na početnoj svježini i razvoju karaktera. U prvom dijelu filma prati se, dakle, dolazak glavnog lika koji u SAD stiže na poziv svog rođaka Attile iz Philadelphije koji je u međuvremenu promijenio, odnosno anglizirao ime, oženio katolkinju Audrey i prešao na katoličanstvo. Attila se bavi prodajom namještaja, a i sam će László iza kojega stoji znanje i estetika Bauhausa, početi osmišljavati vlastite komade stolova i stolica. Presudan će biti njegov susret sa sinom imućnog industrijalca Harrisona Leeja Van Burena koji će isprva agresivno odbiti njegovo ingeniozno preuređenje kućne knjižnice, da bi ga zatim, nakon što to preuređenje izazove oduševljenje Van Burenove okoline i medija, bogataš angažirao za kolosalni projekt multifunkcionalnog zdanja u čast njegove preminule majke. U tim je trenucima László već izgubio nadu o američkom snu radeći godinama kao građevinski radnik ovisan o heroinu te prekinuvši sve veze s Attilom koji ga je optužio i za propast posla s Van Burenom, i za zavođenje prijetvorne supruge. Kada genijalni arhitekt krene u realizaciju bogataševa životnog projekta u stilu brutalističke arhitekture u kojoj je struktura nadređena ljepoti, a robusna cjelina detaljima, odnos dvojice posve različitih ljudi i njihove okoline, dobit će sve dramatičnije konture, dok se istodobno njihov zajednički projekt polako pretvara u nemoguću misiju od probijanja proračuna do izmjena u izvedbi i namjeni.

Drugi dio filma, u kojem će uz oscilacije eskalirati problematični odnos Lászla i njegova mecene, u priču dovodi arhitektovu suprugu te nećakinju Zsófiju koje su također preživjele holokaust u koncentracijskom logoru Dachauu. Erzsébet je pritom završila u invalidskim kolicima, a Zsófia zanijemila. Novi čin počinje od 1953. te isprva djeluje kao da će arhitekt i njegova obitelj napokon doživjeti sve ono što im nudi odlazak iz ratom poharane Europe, od privatne i profesionalne satisfakcije (Erzsébet izvrsno piše) do polaganog uspinjanja u društvu. Međutim, problemi i nesreće koje obilježe Van Burenov projekt, a za koje on odgovornim smatra Lászla, odvest će ovu obitelj u New York, dok će oporavljena Zsófia odlučiti otići u Izrael. Kada se posljednji put spoje putovi Lászla i Van Burena na obnovljenom projektu, njihovo će se zajedničko putovanje u čuveni kamenolom mramora pokraj talijanskog grada Carrare pretvoriti u zločin. A kada se sve zaključi u Veneciji, redatelj daje počast gradu koji ga je proslavio.

Vodeća odlika filma je uporaba arhitekture brutalizma

'Brutalist' i ovako posloženom pričom, a posebice njezinom vizualizacijom u kojoj se naslovni arhitektonski stil koristi za dočaravanje brutalnog preživljavanja ne samo u vihoru rata, nego i u mirnodopskim uvjetima koji u mnogo čemu mogu biti emotivno i fizički nasilniji, ima elemenata filmskog epa. U njemu je sudbina središnjeg pojedinca, imaginarnog, ali nadahnutog stvarnim ljudima, paralelno ispričana s analizom prostora i vremena u kojem se ta sudbina nalazi. Vodeća je odlika filma, uz redateljev osjećaj za sinergiju slike i simbola, uporaba brutalizma koji se kao pravac u arhitekturi pojavio i etablirao upravo u godinama u kojim se odvija radnja filma. Naziv mu potječe od francuske riječi le béton brut što znači neobrađeni beton, a karakterizira niz javnih građevina u Europi i drugdje u svijetu koje su od početka pedesetih do osamdesetih podignute kao masivna, strukturom izražajna zdanja.

U njima grube betonske površine i ogoljena konstrukcija dominiraju prostorom kao simboli nadmoći snage nad skladom, iako je riječ o itekako prepoznatljivom stilu i estetici. Brutalizam se svojim počecima vezuje uz rad glasovitoga francusko-švicarskog arhitekta Le Corbusiera, a bio je veoma popularan u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji. Dovoljno je pogledati Richterove nebodere, popularne Rakete u Zagrebu ili Spomenik na Petrovoj gori Vojina Bakića koji je danas sramotno devastiran. Film Bradyja Corbeta efektno povezuje surovost preživljavanja i ono što brutalizam manifestira ne samo u arhitekturi i urbanizmu, nego i kao određeni svjetonazor. Umjetnik njime, ne samo u filmu, pokušava oživotvoriti graditeljsku silinu ne opterećujući se počesto nefunkcionalnim i larpurlartističkim detaljima. Kako film konkretizira, u njemu je na izvanjski način moguće materijalizirati snagu koja nerijetko nedostaje u nizu životnih trenutaka, poglavito u onima u kojima je na suprotnoj strani nasilnički, zločinački režim ili jednako takav pojedinac.

Film koji iskače iz okvira

Kontekst i koncept čine 'Brutalista' drukčijim i dobrim dijelom iznadprosječnim radom. Usto, redateljeva odluka da se film realizira tehnikom VistaVision koja se u američkoj kinematografiji prestala koristiti prije šezdesetak godina, ali ovdje itekako ima opravdanja u evociranju predmetnog razdoblja, te snimateljski pristup Lola Crawleyja, pretvaraju film u troipolsatni umjetnički doživljaj za sebe, kao da se projicira za potrebe kakve galerije. No, njegova druga polovica u kojoj se uvode novi likovi, a odnosi među postojećima doživljavaju kulminaciju, otkrivaju da je temeljna karakterizacija plošna. Sve se manje-više svodi na klišeje, te se u biti teško emotivno povezati s likovima neovisno o osjećajima koje ih pokreću. Pritom Adrien Brody kao László djeluje kao da reprizira svoju, Oscarom nagrađenu glavnu ulogu u filmu 'Pijanist' Romana Polanskog, mada i njegova 'repriza' djeluje snažno i suvereno.

S druge strane, Guy Pearce kao Harrison Lee Van Buren i Felicity Jones kao Erzsébet imaju manje scenarističke podloge za uvjerljivije izvedbe, a najdojmljiviji su u prizorima bez dijaloga i tumačenja. Film predstojeću 97. dodjelu nagrada Američke filmske akademije u nedjelju 2. ožujka dočekuje s deset nominacija te sa statusom favorita u više oskarovskih kategorija, uključujući one najboljeg filma, režije, glavne muške uloge i snimateljskog rada. Riječ je o filmu koji opravdano iskače iz okvira, ali u onoj kocki s početka teksta nedostaju što istančanije, što brutalnije emocije.