Grof Orlok: 'Ljubav je manje vrijedna od tebe. Rekao sam ti, ti nisi ljudskog roda.'

Ellen: 'Zlikovac si kada tako govoriš.'

Grof Orlok: 'Ne, ja sam samo žudnja, ništa više.'

Mada bi se ovaj dijalog lako mogao povezati s kakvim ljubavnim romanom čuvene engleske spisateljice Barbare Cartland, radnjom smještenim u viktorijansko doba, rečenice pune emocija i strasti izjavljuju likovi u filmu potpuno drukčijeg žanra. Međutim i u njemu je riječ o ljubavi, zapravo o erosu i tanatosu, kakve je u svojoj psihoanalitičkoj teoriji postulirao Sigmund Freud. Ellen Hutter i grof Orlok u središtu su zapleta filma strave 'Nosferatu' američkog redatelja Roberta Eggersa, a on je tako uspostavio ritam da se otprilike svakih pola stoljeća snimi relevantan filmski rad u čijem je naslovu starorumunjski naziv za vampira.

Sve je počelo 1922., kada je jedan od najvećih njemačkih sineasta Friedrich Wilhelm Murnau režirao 'Nosferatu, simfonija strave', realiziravši u eri nijemog filma po mnogočemu stožerni naslov matičnog žanra, čije su snaga i ljepota, kako vidimo, neumrle do danas. Doslovce. Stoga ne čudi da je Murnauovo ostvarenje 1979. nadahnulo drugoga velikog njemačkog redatelja Wernera Herzoga na vlastitu inačicu priče kao istodobno prepravak i posvetu. Uostalom, Herzog je klasično djelo njemačkog ekspresionizma titulirao najznačajnijim njemačkim filmom svih vremena. Unatoč skepsi oko mogućnosti prenošenja takvog djela sedme umjetnosti u novi rad, napravio je izvrstan postao. No prije deset godina, kada je tada tridesetdvogodišnji američki filmaš najavio vlastitu inačicu klasika u kontekstu premijere svoga dugometražnog igranog prvijenca, horora 'Vještica', skepsa je bila znatno veća.

Najambiciozniji Eggersov film dosad

Upitno je bilo može li se danas, u eri digitalnih vizualnih efekata, posebice u žanru filmova strave i užasa, te uz posve drukčija očekivanja publike kada su u pitanju žanrovske odrednice, ne samo u odnosu na Murnauovo vrijeme, nego i na ono Herzogovo, snimiti naslov koji će pomiriti umjetnička i komercijalna očekivanja. Tim više jer je Eggers tek započinjao ozbiljnu redateljsku karijeru. Njegova je dobra odluka bila da u međuvremenu režira još poneki rad koji ga je potvrdio kao prepoznatljivog autora te je 'Nosferatu', koji se u svjetskim i hrvatskim kinima pojavio na prijelazu iz 2024. u 2025., njegov dosad najambiciozniji i najcjelovitiji rad. I to upravo na način na koji je i Herzog pristupio izborniku osmislivši ga te ostvarivši iz kuta vlastita autorskog senzibiliteta i viđenja.

Ako je inicijalni 'Nosferatu' jedno od ključnih filmskih djela nijemog razdoblja, a Herzogov jedan od najvažnijih predstavnika žanra novog horora u 1970-ima, Eggersov rad je svjež, nadahnut te narativno i vizualno dostojan nastavljač spomenutog niza. Ovo je pravi 'Nosferatu' za 21. stoljeće. Premda su izvorna priča, njezino vrijeme radnje te kontekst gotovo isti u sva tri filma, Eggers poštuje prethodnike te donosi novi osjećaj za magično.

Zašto Nosferatu, a ne Drakula?

Zašto je film naslovljen 'Nosferatu', a ne 'Drakula', s obzirom na to da je zaplet gotovo isti kao i u romanu Brama Stokera iz 1897. i čiji je lik već desetljećima jedan od najpopularnijih u literarnim i filmskim iščitavanjima njegove proze? Zato što je i u tome Eggersov, kao i Herzogov film omaž Murnauu. On, naime, nije mogao dobiti autorska prava na ekranizaciju Stokerove priče o notornom transilvanijskom grofu te je promijenio imena i toponime, ali mu je unatoč tomu britanski sud nakon premijere zabranio distribuciju filma. Ipak, vremena su bila drukčija, neke su kopije sačuvane te je usprkos protivljenju Stokerovih nasljednika 'Nosferatu' postao i ostao dijelom filmske povijesti. Sva sreća.

U njemu je naslovnog antijunaka utjelovio briljantni Max Schreck, čija je ispijena pojava bez kose, šiljatih ušiju i noktiju te zastrašujućeg pogleda poslužila i za sličnu interpretaciju Klausa Kinskog u Herzogovu radu. Kinski je ipak djelovao nešto ljudskije, a takav je bio i razvoj njegova lika te je središnja ljubavna priča, uvjetno rečeno, njega i Isabelle Adjani kao Lucy imala elemente proklete romance, s njegove strane neizbježne, s njezine žrtvujuće. Oba su filma majstorski iskoristila kontrast svjetla i sjene, stvarnog i natprirodnog, kao i relativnost ljudskog, jer u konačnici i čudovišta mogu biti humanija od ljudi.

Strava u srcu ljubavne priče

Što se tiče ljudi, u žarištu su mladi, novopečeni supružnici Ellen i Thomas Hutter koji 1838. žive u njemačkom gradu Wisburgu. I dok brižni Thomas priželjkuje unaprjeđenje u odvjetničkom uredu u kojem radi, Ellen sustavno muče priviđenja o zloslutnom stvorenju povezana s njezinim seksualnim sazrijevanjem u ranoj mladosti. Kada Thomas dobije poslovni zadatak koji bi im napokon mogao promijeniti svakodnevicu, Ellen je uznemirena. Pokazat će se s razlogom. Thomas mora posjetiti zagonetnog grofa Orloka, koji živi u transilvanijskom dvorcu, a čiji je plan kupiti napuštenu nekretninu na zapadu kako bi otpočeo novi život. Thomasa odmah pri dolasku na Balkan mjesno stanovništvo upozori na strašnog grofa koji donosi smrt pijući krv svojim žrtvama.

Isprva skeptičan prema onom što čuje, mladić je nakon susreta s grofom sve više uvjeren da u pitanju nije ljudsko biće. Grof ga nakon potpisanog ugovora zatoči u dvorcu te sam krene prema Wisburgu. Namjera mu je ondje učiniti Ellen svojom ženom jer upravo opsjednuta djevojka krije tajnu njegove besmrtnosti... Izvorni je zaplet iz Stokerova romana i u novom 'Nosferatuu' pažljivo promijenjen i proširen. Poglavito na utjecaj naslovnog lika ne samo na konkretnu okolinu, nego i na cijelo društvo. Tako grof Orlok u novu sredinu donosi prokletstvo uništenja kugom cijelog grada dok god mu se Ellen ne podčini. Pritom pojedini stanovnici pred ugrozom koju ne razumiju i sami počnu djelovati bešćutno, pa i čudovišno, dok je dijabolični grof esencijalno vođen očajničkom potrebom za ljubavlju i pripadanjem. Redatelj i ujedno scenarist od prvih kadrova vješto balansira među različitim žanrovima, iako je onaj filma strave dominantan. No ovo je i ljubavna priča o trokutu koji čine Ellen, njezin vjerni suprug te strašni grof, a koja će se morati razriješiti nečijom žrtvom.

Metafora za katastrofu u svakom vremenu

Film kao i istoimeni prethodnici predstavlja suptilnu analizu društva suočenoga s nepoznatim i uništavajućim te je Nosferatu kao lik metafora za svaku katastrofu s kojom se može suočiti određena sredina. Kao parafraza jahača apokalipse, on je itekako asocijativan u vremenima rata, bolesti i beznađa. Mora li se istaknuti da su sve to bila iskušenja i prije stotinjak godina, i prije pola stoljeća, i dandanas? U likovnom smislu Eggers poštuje datosti koje je postavio Murnauov rad s antologijskim prizorima grofove siluete te sjenama njegovih ruku i noktiju. Posrijedi je redatelj koji je i u svojim ranijim radovima, posebice 'Svjetioniku' iz 2019., minuciozno ugodio snimateljski rad Jarina Blaschkea, nominiranog za Oscara, ozračje iščekivanja i očajanja te emotivno naglašene odnose među pojedinim likovima.

Ovo nije crno-bijeli film kao izvornik, ali njegove zagasite nijanse, igra svjetla i sjene te stalno stvaranje osjećaja komornog i neizbježnog sugestivno uvlače gledatelja u priču koja od prvog trenutka djeluje sudbinski. Umjesto Nosferatuovih lica bez kose, brkova i brade u spomenuta dva filma, prvog nijemog zbog tehničkih razloga, a drugog suzdržanog, redatelj je svog antagonista osmislio veoma balkanski: i on ima obrijanu glavu, ali je fizički golem, nosi brčine te galami kao da je u balkanskoj krčmi s teškim naglaskom. Mada je ovakvo profiliranje moglo otklizati u parodiju jer je velik broj tumača grofa Drakule najčešće evocirao eleganciju izvedbe te gracioznu pojavu glumca Christophera Leeja u filmovima u produkciji tvrtke Hammer, kao i nastup Garyja Oldmana u ekranizaciji Stokerova romana u režiji Francisa Forda Coppole, Eggersov izbor funkcionira.

Možda baš zbog ustrajavanja na podrijetlu legende o grofu krvopijcu s područja današnje Rumunjske. Zato se u filmu čuje i dakijski jezik te on u konačnici donosi kontriranje zaostalog i suvremenog, pri čemu ovo potonje počesto ne zna preživjeti ono na što je prvo odavno naučeno. Nosferatua uvjerljivo glumi Bill Skarsgård, uz tešku masku i šminku, ostvarujući uistinu originalan lik te se odmičući od slabog odjeka svog nastupa u još jednom recentnom prepravku, 'Vrani'.

Izvrsna je i Lily Rose-Depp, kći Johnnyja Deppa i Vanesse Paradis, također pazeći da njezina izvedba ne poprimi elemente parodiranja histeričnih napada jer je njezina Ellen najbliža ostavštini Sigmunda Freuda. Thomas je pouzdani Nicholas Hoult, a glume i Aaron Tylor-Johnson u ulozi Thomasova prijatelja, kojemu ni veliko bogatstvo ne može priskrbiti veliku čovječnost, te redateljev interpret iz 'Svjetionika' Willem Dafoe, koji kao profesor specijaliziran za onostrano jedini shvaća s čime su svi suočeni. Novi 'Nosferatu' tako znalački polazi od svevremene ostavštine, ali je i djelo vlastitog vremena. Jednom riječju - zloslutno.