'Kakav glazbenik želiš biti', upita Sylvie Boba. 'Onaj koji jede', odgovori joj on. Iako su ovo pitanje i odgovor karakteristični za početke karijera mnogobrojnih glazbenika diljem svijeta, 'glazbenikom koji jede' poželio je na početku 1960-ih biti jedan od kantautora koji će sljedećih nekoliko desetljeća uvelike obilježiti američku i svjetsku glazbenu umjetnost. To je Bob Dylan te navedenu namjeru otkriva svojoj budućoj djevojci. U glazbenoj biografskoj drami 'Bob Dylan: Potpuni neznanac' u režiji Jamesa Mangolda, njegova je djevojka Sylvie Russo jedan od rijetkih likova kojima je promijenjeno ime.

Naime Dylan je zatražio da se ne koristi ime njegove tadašnje djevojke Suze Rotolo, ali je u priči veoma lako prepoznati svakoga od ključnih protagonista i okolnosti njegova ranog uspona prema statusu ikone najprije američke folk glazbe, a zatim i ostalih glazbenih žanrova kojima se posvetio. Ne samo jedno od najvećih glazbenih imena otkako je u New Yorku 1961. započeo profesionalnu karijeru, Dylan je i jedan od karakterno najkompleksnijih glazbenika svog vremena. Sarkastičan, introvertiran, ne osobito empatičan i uvijek okrenut onomu što njega osobno zanima, takav je zaživio u aktualnom filmu. Američka filmska akademija nominirala ga je za svoju godišnju nagradu Oscar u osam kategorija, uključujući kategorije najboljeg filma, režije, glavne muške uloge, sporedne muške i ženske uloge te scenarija prema predlošku.

Od New Yorka do Newporta

Što se tiče predloška za koji su redatelj Mangold i njegov kolega Jay Cocks zavrijedili oskarovsku nominaciju, riječ je o knjizi 'Dylan Goes Electric!' iz 2015., a koju je napisao Elijah Wald. S obzirom na to da je o ljudima i umjetnicima poput Dylana poprilično teško snimiti koherentan film jer su im i životi i karijere prepuni zbivanja koja se mogu ekranizirati, ali i međusobno konkurirati za fokus priče, autori su napravili prvi dobar korak odlučivši se za zacijelo presudne godine u formiranju Dylana kao prepoznatljivog skladatelja i izvođača svojih pjesama. Te su se godine, sukladno knjizi, i našle u filmu te je u njegovu žarištu prva polovica 1960-ih, konkretno godine od 1961., kada je stigao u New York, do 1965., kada je nastupio na poznatom Newport Folk Festivalu te iz akustičnih voda krenuo u one električne, što je i dovelo do prvih većih kontroverzija u njegovoj percepciji kao umjetničke ličnosti.

Film apstrahira ono što je prethodilo Dylanovu dolasku u najveći američki grad i središte glazbene industrije, a što je i podcrtano njegovom nespremnošću da čak i djevojci Sylvie, tj. Suze, otkrije bilo kakve pojedinosti o svojoj prošlosti, osim eventualno toga da je radio na vašaru prehranjujući se kikirikijem te da ga je glazbeno odredio njegov idol Woody Guthrie, također amblematsko ime američkog folka. Dylanovom posjetom teško bolesnom Guthrieju u bolnici film počinje i završava te u tim kadrovima inače poprilično nesimpatičan središnji lik pokazuje ljudskost i sućutnost koje je cijelo vrijeme prikrivao ili ih nije ni imao kome manifestirati. Naslov mu je pak dio refrena velikog hita iz 1965. 'Like a Rolling Stone' s albuma 'Highway 61 Revisited'.

Pisac koji pjeva

Dylan je rođen 1941. u Minnesoti kao Robert Allen Zimmermann, a odrastao je u rudarskom gradiću Hibbingu, naučio svirati gitaru i usnu harmoniku slušajući među ostalima pjesme Elvisa Presleyja te se s nepunih dvadeset godina, kako opisuje film, uputio u New York. Promijenivši ime te veoma brzo počevši nastupati na folk sceni njujorške četvrti Greenwich Village, svojim izvedbama klasika američke tradicionalne glazbe, kao i vlastitih pjesama prožetih britkim kritikama američkog društva i politike, nametnuo se ne samo oduševljenoj publici, nego i glazbenim producentima. Potpisao je ugovor za diskografsku kuću Columbia Records, objavio nastupni album 'Bob Dylan', a zatim i 'The Freewheelin’ Bob Dylan' s velikim hitom 'Blowin’ in the Wind' te s angažiranim pjesmama 'Masters of War' i 'A Hard Rain’s A-Gonna Fall'. Tako je nepoznati glazbenik iz provincije u samo nekoliko godina postao vodećim umjetničkim glasom mlade i buntovne Amerike koja je u burnom desetljeću nacionalne emancipacije trebala upravo nekoga poput njega: autentičnog, beskompromisnog, a opet autohtonog u onom što Amerika jest.

Film tako generira svoju priču i njezinu dinamiku nastojeći objasniti zašto je baš njegov naslovni junak iskočio ne samo u glazbenom i glazbeničkom, nego i u fenomenološkom smislu. Dylan je, ukratko, bio i ostao 'pisac koji pjeva', odnosno 'pjesnik koji svira', i to uz naoko nehajan, a u biti promišljen i prodoran imidž nadahnut beatničkim pjesništvom. Poluraščupana kosa, kapa i sunčane naočale te uvijek pripaljena cigareta taj su imidž sustavno dočaravale fizički i na pozornici i izvan nje. Iako je usredotočen na samo nekoliko formativnih godina Dylanove karijere, film obiluje njegovim odnosima s ključnim ljudima u privatnom i profesionalnom životu u to vrijeme. Posebice s dvije žene.

Ljudi (i žene) koji su ga odredili

I upravo u odnosima s njima razotkriva se Dylanovo, najblaže rečeno, zanemarivanje osjećaja drugih. Njegova je prva njujorška romanca vezana uz alter ego Suze Rotolo, u filmu spomenute kao Sylvie Russo, koja mu je uvelike pomogla snaći se u novoj sredini pružajući mu ključan oslonac u inicijalnim socijalnim interakcijama. No Dylan ju je prevario s drugom velikom zvijezdom američkog folka Joan Baez, a ona je već bila omiljeno ime publike i kritike. Kao što mu je Suze/Sylvie bila potpora u privatnom smislu, Joan ga je podržala profesionalno te su njihovi dueti postali atrakcije same za sebe. Međutim Dylan se s vremenom i od nje udaljio i ulazio u nove kratke veze te ju je znao podbadati izjavama poput one da joj 'stihovi zvuče kao slike u zubarskoj ordinaciji'.

Sličnu putanju imao je i njegov odnos s Peteom Seegerom, još jednim znanim folk glazbenikom. On mu je pomogao na počecima karijere čvrsto vjerujući da je novi i mladi kantautor sa svježim i provokativnim pjesmama prijeko potreban žanru koji se u tim godinama našao na udaru popa i rocka. Dylan je, dok god mu je to rezoniralo s vlastitim planovima i senzibilitetom, prihvaćao Seegerovu pomoć, ali je kasnije krenuo svojim putem, poglavito u kontekstu prijelomnoga Newport Folk Festivala, na kojem je akustični zvuk drsko zamijenio električnim te tako izgubio pola dotadašnje publike. No podržao ga je Johnny Cash, u filmu kao epizodni protagonist, o kojem je redatelj Mangold također snimio film - 'Hod po rubu' iz 2005. s Joaquinom Phoenixom.

Smisao je - glazba

Mangoldova režija i scenarij pritom koncentrirano balansiraju među nekoliko stupova filma. Prvi je, naravno, prikaz Dylanova života i stvaralaštva, drugi je tumačenje američkog folka kao glazbenog žanra u kojem je naglasak stavljen na bogatu naraciju i akustiku, a treći je kontekst vremena u kojem je gotovo svaka važna dionica protagonistova uspinjanja prema statusu glazbene ikone uokvirena političkim i društvenim zbivanjima u SAD-u i svijetu. Tako se u pozadini čuju vijesti i komentari o, primjerice, Kubanskoj krizi 1962., borbi Afroamerikanaca za prava čovjeka i građanina te o atentatu na američkog predsjednika Johna F. Kennedyja 1963. u Dallasu.

Ovo svakako daje na dramatičnosti samoga Dylanova stvaranja i sazrijevanja, ali redatelj sve to radi više kao da u nečemu ne želi pogriješiti, a manje kao da režira film u kojem ima prostora i za poneko iznenađenje te usputnu improvizaciju koja bi omekšala cjelinu. U tome je posve različit u odnosu na eksperimentalni pristup priči o Dylanu u filmu 'Nema me' iz 2007. redatelja Todda Haynesa. Tu određenu krutost filma, srećom, u drugi plan stavlja ono zbog čega je on i primarno snimljen: zbog Dylanove briljantne glazbe te uistinu vrhunskih glumačkih interpretacija. U njemu su besprijekorno uklopljene sve najvažnije kantautorove skladbe tog vremena, kao i one tradicionalne koje je izvodio, i to tako da je baš svaka od njih – što stihovima, što melodijom – logičan dio pojedinih prizora. Iako ovo nije mjuzikl, film djeluje poput svojevrsnog metamjuzikla sa songovima kao dijelom priče.

U konačnici, sve je ovisilo i o tome kako će se snaći tumač središnjeg lika. To je Timothée Chalamet, zvijezda serijala 'Dina' te ranije nominiran za Oscara za 'Skrivenu ljubav', koji fizički nimalo ne sliči Dylanu, ali je izvedbom nedvojbeno zaslužio redateljevo povjerenje mjesecima se pripremajući za ulogu, uključujući sviranje gitare i usne harmonike. Napokon, svojim pjevanjem u stilu Dylanova reskoga nazalnog timbra i sam zvuči poput genijalnoga distanciranog glazbenika. Podjednako su, i u glumi i u pjevanju, uvjerljivi Edward Norton kao Pete Seeger i Monica Barbaro kao Joan Baez, a Elle Fanning tumači Sylvie. Njihovi su sugestivni nastupi vodeći dijelovi filma koji možda ne donosi ništa iznenađujuće kada je posrijedi Dylan, ali uvijek iznenadi time koliko ovaj američki glazbenik nadahnjuje svojom glazbom i pojavom. I to kao odavno sit.