Minari je vrsta celera koja potječe iz istočne Azije, ali može se uzgojiti i u drugim dijelovima svijeta. U korejskoj se kuhinji koristi za salate i jela od povrća, a uvrštava se u skupinu povrća za koje se vjeruje da ga za hladnijih mjeseci treba jesti što više jer će ono tijelu dati snagu da podnese teške ljetne žege. Minari je i biljka koju u filmu 'Minari' donosi baka koja stiže iz Koreje u Ameriku, da bi živjela sa svojom kćeri, njezinim mužem i djecom. Mlada obitelj živi u kamp-kućici nasred velike parcele u Arkansasu, na kojoj je otac obitelji naumio zasaditi golemu farmu na kojoj će uzgajati korejsko povrće i prodavati ga svojim sunarodnjacima koji su doselili u SAD. Baka nema tako velike poljoprivredne planove. Ona minari sadi u divljini, tik uz šumski potok nedaleko od farme i ondje joj ta biljka uspijeva s lakoćom.

Film 'Minari' korejsko-američkog redatelja Leeja Isaaca Chunga ove je godine naprosto pomeo publiku na festivalu u Sundanceu svojom tihom, suptilnom, ali dojmljivom pričom o obitelji korejskih doseljenika koji pokušavaju ostvariti svoju varijantu 'američkog sna', pritom vrludajući relativnim siromaštvom, fizičkom i kulturnom izolacijom, ali najviše od svega - obiteljskim i bračnim odnosima. Monica i Jacob Yi bračni su par koji umnogome nalikuje bilo kojem drugom mladom bračnom paru u Americi osamdesetih: utrpali su djecu i sve što posjeduju u jedan stari karavan te trbuhom za kruhom potegnuli iz Kalifornije u Arkanas, nose traperice i tenisice, Jacob hoda i puši kao moderni kauboj, Monica njihov skromni dom u prikolici uređuje na tipično američki način, djeca piju gazirana američka pića i žele gledati crtiće na televiziji. No oni su i doseljenici. Izolirani su i fizički i kulturno u novome svijetu u kojemu se tek pokušavaju snaći. Žive podalje od svih naseljenih mjesta, a kada se i upute u obližnje selo na misu, razlikuju se od svih ostalih po izgledu, govoru i ponašanju. Oni su i nalik većini obitelji na cijelom svijetu; njihove su svakodnevne brige i navike univerzalni. Svađaju se zbog novca i ostvarivosti planova za budućnost i brinu zbog toga što im mlađi sin ima šum na srcu.

Dodatnu varijablu u život Monice, Jacoba i njihove djece Anne i Davida unosi dolazak Monicine majke Soon-ja iz Koreje. Soon-ja dolazi iz Koreje zato što Jacob zaključuje da je Monica suviše usamljena te zbog toga nezaodovoljna i neraspoložena, zbog toga da bi se svi osjećali povezanijima u obitelj. Soon-ja, međutim, postaje i nepredvidljiva te neočekivana varijabla, ponajprije iz perspektive najmlađeg člana obitelji, simpatičnog i nestašnog Davida. Ti nisi prava baka! - dovikuje joj ubrzo nakon dolaska maleni David i doista, Soon-ja nije ono što bi čovjek očekivao od tradicionalne američke pa ni korejske bake. Iako sa sobom iz Koreje donosi neke namirnice i začine koji oduševljavaju Monicu te joj daju dašak doma, Soon-ja ne zna kuhati ni peći kolače, više je zainteresirana za uživanje u životu negoli za kućanske poslove, a za djecu se brine na jedan poprilično slobodan, razigran način, što između ostalog uključuje i to da ih uči korejsku kartašku igru uz koje se podrazumijeva sočno psovanje.

I dok se Soon-ja i djeca polako i tegobno zbližavaju, Monica i Jacob jednako polako i postupno prolaze kroz sve veće poteškoće, kako s farmom, tako i s brakom. Njihovo će nezadovoljstvo, baš kao i prirodni događaji oko njih polako eskalirati sve dok ne dođe do dva dramatična i negativna događaja koji će im pokazati što je u životu doista važno i za što se vrijedi boriti.

'Minari' je sporogorući i suptilan film koji mnogo više od tipičnih američkih filmova odrastanja poštuje maksimu o tome da u filmu više toga treba pokazati, a ne kazati. Svojom organskom povezanošću s prirodom, koja se očituje i u naslovu filma, on daje brojne prilike za vizualno efektne i dojmljive prizore, ali jednako je slikovit i u prikazu kulturnog okruženja u kojem žive likovi. Kraće epizode odlaska obitelji Yi u crkvu savršeno ilustriraju njihovu izdvojenost, mada ne nužno i diskriminiranost u ruralnom Arkansasu, gdje scena u kojoj bijeli američki dječak u jednom trenutku pita Davida zašto mu je lice tako spljošteno, a drugom ga već poziva da dođe k njemu doma prespavati jako dobro ilustrira njihov položaj. Odnos polagane prilagodbe i prihvaćanja, iako ne i razumijevanja očituje se i u Jacobovu odnosu s radnikom koji mu pomaže na farmi, a koji je pomalo pomaknuti američki Jesus freak.

Mudrost bake Soon-ja i nevinost nestašnog Davida, međutim, u filmu su najdirljivija, najmudrija i najmirnija protuteža borbi Monice i Jacoba - kako međusobnoj, tako i onoj u kojoj nastoje ostvariti svoj 'američki san'. Oni su minari - rezilijentna biljčica koja buja uz obalu potoka, sasvim nježno kultivirana, prirodna i prekrasna. Do kraja filma minari će uspjeti u srcima svih likova, a u srce gledatelja unijet će toplinu koju neće tako skoro zaboraviti.

'Minari' nije bombastičan, ali je velik film, film koji zadire u duboke slojeve ljudske povezanosti tamo gdje se čini da ona jedva jedvice uspijeva. Lee Isaac Chung pritom je uspio i proizvesti postupan rast emocija koje na početku tek trepere da bi se na kraju pretvorile u nezaustavljivi cunami, a da pritom nema nimalo patetike. Njegova će vas mudrost i osjećajnost preplaviti, ali ne i utopiti. Prijeći će preko vas kao nježan šum krošanja i travki na Jacobovoj poljani, kao Davidov smijeh kada napokon počne slobodno trčati, kao ljubav Monice i Jacoba kada napokon otkriju da ona ipak postoji i kao bakin celer koji se zeleni uz žubor potoka. Znam, zvuči kao pjesmica o prirodi koju smo morali učiti napamet u trećem osnovne, ali život u 'Minariju' doista šumi svim tim zvukovima i zbog toga je to velik film.