Prije nego što mu je dijagnosticiran rak jednjaka, britansko-američki intelektualac, pisac i esejist Christopher Hitchens napisao je u svojim memoarima nazvanim 'Hitch-22': 'Želim pogledati smrti u oči.' U svojoj sljedećoj knjizi 'Mortality' bavio se upravo tim iskustvom.

U lipnju 2010., dok je bio na turneji predstavljanja memoara, doživio je probadajuću bol u plućima. Kako je kasnije napisao u seriji nagrađivanih kolumni u Vanity Fairu, 'odjednom se našao deportiran iz svijeta blagostanja preko granice koja označava svijet bolesti'. U sljedećih 18 mjeseci, sve do smrti u Houstonu, 2011. u 62. godini, pisao je bez prestanka komentare o politici, kulturi i impresionirao čitatelje vrhunskim djelima, napisanim u ekstremnim stanjima.

Hitchens je zapamćen kao uvjereni antiteist, čime se bavio i u bestseleru 'Bog nije velik: Kako religija truje sve što dotakne'. Također je bio i zagovornik vojne intervencije u Iraku nakon 11. rujna 2001, zbog oslobođenja Iraka od 'psihopatske diktature Saddama Husseina', ali i borbe protiv 'fašizma s islamskim licem'.

U borbi protiv raka jednjaka, Hitchens se pišući 'Mortality' odlučio suočiti sa smrću širom otvorenih očiju i uma.

U knjizi 'čita' smrt izbliza, istražuje njezin vokabular, kritizira njezine klišeje. Otvoreno se bavi opisima muke bolesti, raspravlja o njezinim tabuima te naglašava kako bolest transformira naše iskustvo i doživljaj svijeta oko nas. Tu su i neizbježne refleksije o religiji, potaknute njegovom odbojnošću o pomisli pokajanja prije smrti ili ispovijedi u 'pomazaničkoj  postelji'. U tom kontekstu prisjetio se Voltairea, koji je, upitan da se prije smrti odrekne Sotone, ironično odgovorio da 'nije pravo vrijeme za stjecanje nepotrebnih neprijateljstava'.

Druga tema je osvrt na učestalu izreku 'što vas ne ubije, to vas ojača', često pripisivana Nietzscheu. Hitchens obrazlaže svoju deziluzioniranost spomenutim aksiomom: 'U okrutnom fizičkom svijetu, onom obuhvaćenom medicinom, postoji previše stvari koje vas mogu ubiti, ali vas ne ubiju, nego samo ostave znatno slabijima.' Umjesto toga opisuje svijet u kojem se svaka nesreća nastavlja na drugu gradeći kumulativni efekt jednim jedinim neizbježnim ishodom.

Jedna od iznimnih stvari u kolekciji koju je nazvao 'življenjem umiranja' činjenica je da nije pribjegao karizmatičnom engleskom humoru kao načinu izbjegavanja težine priče, što ne znači da nije duhovit ili da nema dubokih uvida, ali ipak ne dopušta ironiji ili humoru da zasjene iskrenost napisanog. Prigrlio je cijeli spektar emocija koje su se pojavljivale dok je mu rak napadao tijelo i prisiljavao ga da se bavi enigmom smrti.

Snaga knjige leži i u bolnoj neposrednosti i opsežnoj dokumentaciji, uz uporno odbijanje melodramatičnosti ili uzdizanja veličine samog događaja što je krajnje neuobičajeno za memoare o umiranju. Ne dopušta si intelektualnu indolentnost, samosažaljenje ili grandioznost. Napisao je nakon što je čuo dijagnozu: 'Na glupo pitanje 'Zašto se ovo događa baš meni', svemir se jedva udostojio uzvratiti odgovor: 'A zašto ne?''.

'U knjizi 'Mortality' Hitchens koristi samog sebe kako bi pisao o smrti, a ne koristi smrt kao način da piše o sebi', napisala je Katie Roiphe u Slateu

O gubitku svog glasa piše s istom fascinacijom i preciznošću kojima bi pisao i o drugim temama. Govori izravno o svom osjećaju gubitka, bez gubljenja u jadikovkama. Pisao je kako je ozlojeđen što će propustiti nećakinjino vjenčanje u Engleskoj, na što mu je prijatelj pojasnio da ga zapravo u tome uzrujava činjenica da više nikada neće vidjeti Englesku.

Zadnje poglavlje, sastavljeno od zabilježaka i poluformiranih misli, najtužnije je za čitanje, ali u cjelini, 'Mortality' je hrabro i lucidno literarno djelo, potvrda Hitchensova dostojanstva i intelektualnog integriteta koji je zadržao do zadnjeg sata svoga života.