Olmo Omerzu rođen je u Ljubljani no redateljsku karijeru ostvario je u Češkoj gdje se prometnuo u jednog od najzanimljivijih mladih filmaša. Na ZFF se vraća nakon 'Obiteljskog filma' (2015.), spoja crne komedije i obiteljske drame, koji je premijerno prikazan na San Sebastiánu 2015. 'Zimske mušice' donijele su mu nagradu za najboljeg redatelja na ovogodišnjem festivalu u Karlovim Varima, a prikazane su i u Torontu. Priča prati dvojicu maloljetnika, nestašnog i samouvjerenog Máru i pomalo ekscentričnog Heduša koji kreću na put kroz smrznutu pustoš u potrazi za pustolovinom – naravno, automobilom. 'Ovaj film ceste o muhama koje ponekad zuje i zimi možda će i završiti u policijskoj postaji, ali usput će nam ispričati dirljivu priču o dječačkom prijateljstvu i neodoljivoj želji da se doživi nešto, čak i kad ne znamo točno što', stoji u najavi filma koji se na ZFF-u prikazuje 13. i 15. studenog.

Dosad ste režirali tri igrana filma, 'Prilično mlada noć', 'Obiteljski film' i 'Zimske mušice', i sva tri portretiraju djecu koja završe u svijetu odraslih. Možete li nam pobliže objasniti zašto se ova tema stalno ponavlja?

U prva dva filma zapravo sam preispitivao obitelj kao takvu – koja je njezina uloga u današnjem društvu. Zanimalo me promatrati obitelj iz dječje perspektive jer se njihova pozicija u odnosu na roditelje tijekom procesa odrastanja konstantno mijenja. Privlači me neminovnost i istovremena neopipljivost obiteljskih odnosa, a u 'Zimskim mušicama' taj odnos s roditeljima uglavnom promatramo u njihovoj odsutnosti.

Film vješto izbjegava pretjeranu sentimentalnost koja je svojstvena sličnim pričama o odrastanju. Je li bilo teško zaobići žanrovske klišeje tijekom snimanja?

Djelomice sam ih svjesno izbjegavao. Kako je ovo bio prvi film koji sam radio prema tuđem scenariju bilo mi je lakše održati distancu prema radnji i likovima. Sentimentalnost u žanrovskim klasicima obično proizlazi iz samog scenarija – pisac piše o suvremenom životu mladih no istovremeno se prisjeća i inspirira vlastitim iskustvima i uspomenama iz djetinjstva. Tu se stvara opasnost da se određena doza nostalgije prikrade u materijal, što ne odgovara stvarnoj slici današnje mladeži. U 'Zimskim mušicama' mnogo sam vremena posvetio pripremama i improvizaciji s glavnim glumcima koji su naturščici. Time sam htio u što većoj mjeri postići autentičnost njihove ekspresije.

Koji je vaš omiljeni film ceste?

'Noć lovca' (1955.) u režiji Charlesa Laughtona. Film ceste u kojem nema auta.

'Zimske mušice' uvelike se oslanjaju na sjajne Tomáša Mrvíka i Jana Františeka Uhera koji glume mlade bjegunce Máru i Heduša. Koji je vaš savjet za rad s dječjim glumcima?

Pri radu s djecom i naturščicima jako je važan casting, a još važnije su pripreme prije snimanja. Tomáš i Jan pripremali su se za svoje uloge nekoliko mjeseci a pomagala im je Eliška Křenkova koja glumi i u 'Zimskim mušicama' i u prethodnom 'Obiteljskom filmu'. Smatram kako svaki čovjek, ako mu posvetite dovoljno vremena i pažnje u pripremama, može odlično interpretirati vlastitu ulogu.

Jesu li scene pomno isplanirane unaprijed ili je u igri bilo puno spontanosti i improvizacije?

Tijekom snimanja kombinirali smo scenarij i improvizaciju. Scenarij je okosnica filma, njegova struktura, koju sam tijekom snimanja mjestimice izmijenio jer me je improvizacija odvela na nepredvidljiva mjesta. Pri takvom načinu rada prepuštate se intuiciji kako biste ulovili što više autentičnih trenutaka, ali istovremeno morate paziti da ne izgubite iz vida cjelinu i da ne odstupite previše od zacrtane priče.

Filmovi ceste obično se odvijaju tijekom ljeta, međutim u 'Zimskim mušicama' Mára i Heduš probijaju se autom kroz zaleđene i puste zimske krajolike. Što zima unosi u priču?

Zima sama po sebi stvara napetost. Ima nešto dramatično u tome da gledamo dva dječaka usred smrznute pustoši iza volana ukradenog auta. Doživjeti i preživjeti slobodu u zimskom kontekstu poprima potpuno drugačiji aspekt. Iza bijega krije se neka nužnost i rizičnost, instinkt za preživljavanjem. Istovremeno auto zadobiva metaforičko značenje u filmu – on predstavlja jedino toplo utočište i zamjenjuje toplinu doma od kojeg dječaci bježe.

Mladi bjegunci kolebaju se između nevinosti i ciničnosti. Je li bilo teško postići ravnotežu između to dvoje?

Mislim da upravo ova granica između nevinosti i ciničnosti definira princip imitacije koji je na neki način glavni refren, pogon filma. Imitacija svijeta odraslih odražava se već u samom činu vožnje auta a pogotovo u jeziku, vulgarnostima, vokabularu i frazama čije značenje dječaci ne razumiju. Često nešto kažu samo zato jer misle da dobro zvuči. Djeca upijaju i pokušavaju asimilirati one aspekte odraslosti u vezi kojih se nameću moralni zakoni kako bi ih zaštitili od tog istog svijeta odraslih. Međutim, moj cilj nije šokirati gledatelje, već pokazati apsurdnost puberteta tijekom kojeg imitiranje uloga često može kritički razotkriti razne anomalije odnosa u svijetu odraslih.

U jednom prethodnom intervjuu izjavili ste kako su 'Zimske mušice' u suštini film o pripovijedanju priča. Pritom je Mára definitivno nepouzdani pripovjedač sklon preuveličavanju.

Tako je. Zanimljiv mi je taj aspekt nepouzdanog pripovjedača koji upravlja cjelokupnom naracijom filma. Htio sam ispričati priču na način na koji ju je Mára internalizirao tako da ne možemo jasno razgraničiti istinu od izmišljotine. Htio sam da se gledatelji prepuste fantaziji u kojoj laž i istina čine neodvojivu cjelinu.

Studirali ste na praškom FAMU-u, jednoj od najstarijih filmskih škola u Europi, gdje vam je mentorica bila heroina češkog novog vala Věra Chytilová. Je li ostvarila velik utjecaj na vas?

U mnogo pogleda… s vremenom sve više cijenim i razumijem njezinu opsjednutost razotkrivanjem stvarnosti putem filma. Kao redateljica i osoba bila je iznimno hrabra, neiscrpan izvor energije, beskompromisna autorica i odlična pedagoginja.

Mislite li da se nešto zanimljivo počinje događati u suvremenom češkom filmu? Osim vas, na koje mlade autore treba obratiti pažnju?

Živim u Pragu sa svojom djevojkom Monikom Midriakovom (montažerka i autorica glazbe za 'Zimske mušice'). U istoj kući stan iznad nas živi Jan Gebert koji je napravio odličan dokumentarac 'When the War Comes' koji je ove godine otvorio berlinsku Panoramu. Kat iznad Jana, stanuje redatelj Michal Hogenauer koji trenutačno završava svoj dugometražni prvijenac 'Certain Kind of Silence' u kojem glavnu ulogu ima Eliško Křenkovo. Tom se filmu izrazito veselim. Petr Pýcha i ja završavamo scenarij za naš sljedeći zajednički film 'Admin' koji bismo voljeli početi snimati naredne godine. Tako da se u kući u kojoj stanujem mnogo toga događa u filmskom smislu.

Za kraj, može li se stvarno muhu spasiti od utapanja ako je pokrijemo pepelom cigareta?

To je stari birtijski mit koji se prenosio u mojoj obitelji s djeda na oca pa na mene. Mada, moram priznati da sam u jednom trenutku počeo sumnjati jesam li to stvarno vidio i doživio u djetinjstvu ili sam to samo izmislio.