Sudbina hrvatskih romana na domaćim pozornicama u cijelom stoljeću velika je tema koju je trebalo strpljivo i iscrpno obraditi, sa stanovitim odmakom. U rasponu od 'Zlatarovog zlata' Augusta Šenoe u dramatizaciji Milivoja Dežmana, premijerno izvedenog 1901. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, pa do 'Vukova' Milutina Cihlara Nehajeva u obradi Darka Gašparovića i režiji Želimira Mesarića u riječkom HNK Ivana pl. Zajca 1992, knjiga nije samo detaljan pregled predstava nastalih po romanima.

Naprotiv, bavi se i detaljnim razlikovnim analizama pojmova adaptacija i dramatizacija, koji, iako su slični, nisu istoznačni. Koliko je duboko Botić zaorao, govori i popis svih domaćih romana izvedenih u domaćem kazalištu u tih devedeset godina te opsežna i iscrpna bibliografija, ali i svojevrsni dodatak u vidu razgovora s istaknutim praktičarima poput Georgija Para, Miroslava Međimorca, Želimira Mesarića, Darka Lukića i Ozrena Prohića.

'Igranje proze, pisanje kazališta' nudi i neke zaključke. Akademik Boris Senker, kod kojeg je autor i obranio svoj doktorski rad, kao zanimljivost ističe činjenicu da tek ovakav sustavni pregled jasno pokazuje kako kazalište ima svoj izbor romana i romanopisaca koji se ne podudara s ocjenama povijesti književnosti – nekih autora ima više na sceni, a nekih uopće nema. Na primjer, u predgovoru Senker spominje kako 'Šenoina i Zagorkina djela jesu u kanonu, a djela Ante Kovačića i Vjenceslava Novaka nisu. Proze Ksavera Šandora Gjalskog i Ivana Kozarca privukle su kazalište, a proze Milana Begovića i profinjena pripovjedača Ive Kozarčanina nisu'. No unatoč drukčijem izboru vrhunaca, kazalište je nesumnjivo sudjelovalo u popularizaciji i kanonizaciji hrvatske proze jer ju je uspjelo približiti gledateljima na obostranu korist.

Koliko je hrvatsko kazalište 'držalo stranu' domaće proze, Senker dokazuje i vlastitim primjerom, jer su neke od najvažnijih predstava za njegovu generaciju upravo bile uspješne dramatizacije vrhunaca domaće proze. Među njima su 'Kiklop' Ranka Marinkovića u režiji Koste Spaića iz zagrebačkog HNK i legendarni &TD-ovi 'Mirisi, zlato i tamjan' Slobodana Novaka u režiji Božidara Violića. Koliko je ova posljednja važna i nešto mlađima poput Matka Botića, svjedoči i naslovnica knjige s fotografijama Marije Braut iz Teatru &TD 1974. godine.

'Igranje proze, pisanje kazališta' nije samo povijena razglednica jer, prema Boris Senkeru, 'Matko Botić kroz sudbinu hrvatskog romana na hrvatskim pozornicama prati i ključno teatrološko pitanje posljednjih desetljeća – odnos pisanog teksta i izvedbe, njihove hijerarhije i dijaloga'. Već i spomenuti primjeri pokazuju kako se tijekom jednog stoljeća mijenjala paradigma kazališta i njegovog pristupa prozi, pa knjiga prati postupno oslobađanje predstave od književnog predloška, od prepričavanja do autorskog čitanja, pa čak i nadopisivanja, ili 'od neosviještenog modernizma do onoga što još uvijek nazivamo postmodernizmom'.

Iako strogo teatrološka, ova knjiga nije mogla zaobići niti sve što se s domaćom prozom i kazalištem, ali i 'nacionalnim bićem' događalo u opisanom periodu. 'Hrvatska proza je uvijek vezana uz politiku, a takvo je (bilo) i kazalište. Nitko nikada nije hrvatski roman dramatizirao u hrvatskom teatru dvadesetog stoljeća a da nije postojala neka barem implicitna politička agenda u pozadini tog čina', tvrdi Botić koji detaljno praćenje političkih i društvenih silnica oko svake od opisanih predstava ostavlja čitatelju. Njih bi trebalo biti i više nego što je uobičajeno za stručnu literaturu, s obzirom da je, prema riječima urednice Biblioteke Mansioni Željke Turčinović, ovo 'teška knjiga gustog tkanja, no ipak mladenačka i pitka'. Za kazališnog kritičara i publicista Bojana Munjina 'Igranje proze, pisanje kazališta' Matka Botića je plod 'mravlje marljivosti' i 'otvoreni udžbenik za svakog studenta teatrologije ili književnosti, ali i nezaobilazna lektira za kazališne praktičare koji se upuštaju u prevođenje na liniji književnost – kazalište'.