Slovenac Horvat nije pristaša klasičnog kazališta, u svojim predstavama izbjegava hermetičnost, nastoji "otvoriti" problematiku kojom se bavi kritičnoj misli modernog teatra i njegove publike.

S time na umu Horvat i autor dramatizacije Milan Marković Matis pristupili su i Krležinu predlošku, želeći ga s jedne strane osuvremeniti i kroz to približavanje iskoristiti kao kritičku podlogu za bavljenje aktualnim temama, dok su s druge željeli sačuvati motive Krležina teksta.

Njihova predstava Krležinu misao interpretira kao spoj dviju epoha – one koja pripada vremenu Prvoga svjetskog rata, i ove moderne. Spaja ih sveprisutan "mali čovjek" u raljama društvenih mehanizama – on je središnji motiv koji se kreće kroz zadani okvir priče.

Tog je "malog čovjeka" utjelovio Amar Bukvić, koji čitavo vrijeme alternira između Ivana, zaposlenika neke suvremene korporacije kojemu je izmakao financijski bonus za dobro odrađen posao i koji upravo prolazi proces tzv. auditinga, i Vida Trdaka, zagorskog seljaka regrutiranog u austro-ugarsku vojsku za vrijeme Prvog svjetskog rata.

Predstava počinje kao razgovor Ivana s auditoricom (Bojana Gregorić Vejzović), u kojemu ona mora utvrditi koliki je stupanj njegove traume kako bi mu mogla dati zeleno svjetlo za daljnji rad. No, taj se razgovor vrlo brzo razvija u dijalog na rubu klasične psihoterapije, u kojemu Ivan i Vid neprekidno mijenjaju mjesta, a prisjećanja na traumatični događaj sve se više tiču trauma s bojišnice Prvoga svjetskog rata.

Iz toga se rađa čitava predstava, gdje Ivan/Vid postaje prvo vojnik pred odlazak u rat, a potom vojnik koji je na bojnom polju ostao bez obje noge te je hospitaliziran. On se u 'flashbackovima' vraća u današnje vrijeme i problematizira sadašnju stvarnost u kojoj se imperijalistički rat od prije stotinu godina nastavlja na nekim drugim razinama.

Pritom glatko prelazi s Ivanovog modernog književnog hrvatskog jezika na Vidov zagorski dijalekt. Isto čine i ostali likovi u predstavi - Sven Medvešek, Hrvoje Klobučar, Nenad Cvetko, Đorđe Kukuljica, Ana Kvrgić, Pavle Vrkljan, Ivan Grčić i Franjo Dijak.

Iako tematizira rat, Krleža svojeg malog čovjeka ne smješta na bojišnicu već u zatvorene prostore, poput bolnice, vojarne i vlaka. U predstavi je to scenografski riješio Nijemac Juergen Kirner, koji je inače poznat po scenografijama za opere.

Šaroliku simbologiju protekloga stoljeća na ovim prostorima u Kirnerovoj viziji čine Julije Knifer, maketa zagrebačke džamije iz doba NDH, spomenik u Jasenovcu, slike Franje Tuđmana, Ante Gotovine, Ante Pavelića i Tita, križevi, zastave i slično.

Glazba koju potpisuje Drago Ivanuša također evocira mješavinu stilova – korišteni su, primjerice, dijelovi pjesama "Meksiko", u izvedbi Ive Robića, "Hrvatska pjesma mira", u izvedbi Dražena Žanka, kao i Klavirski koncert br. 21 - Andante, W. A. Mozarta.

Horvat i Marković napravili su iz Krležinog predloška posve novu predstavu, koja zapravo nema nikakve veze s Krležom, već je to autorski projekt koji se bavi propitivanjem odnosa suvremenog društva prema pojedincu, čiji je život u imperijalističkim ratovima današnjice i dalje sporedan, ali danas mu primat u svijetu ne oduzimaju car ili domovina već novac, koji je ujedno postao jedina vrijednost.