U četvrtak 23. listopada održano je predstavljanje zbirke priča 'Nema slonova u Meksiku' Zorana Pilića. Knjigu je izdala Fraktura, uredio Roman Simić Bodrožić, a promocija je održana u Knjižnici Bogdan Ogrizović.

Zoran Pilić se na književnoj sceni pojavio 2007. s dobro prihvaćenom zbirkom 'Doggiestyle', nakon čega su uslijedila dva romana – 'Krimskrams' iz 2009. i 'Đavli od papira' iz 2011. – i zbirka pjesama. 'Nema slonova u Meksiku' autorov je povratak među kratkopričaše, pa je stoga to i bilo prvo pitanje našeg intervjua.

Što se to može s kratkom pričom a da se ne može s romanom (i obratno)? Kako odlučujete o tome je li neka ideja koju imate materijal za priču ili roman?

Roman je po nekim definicijama djelo ne kraće od 40 tisuća riječi i vrlo često je strukturiran kao niz povezanih, ulančanih pripovijesti koje mogu funkcionirati i kao zasebne priče. Najbolji su primjeri dva romana novijeg datuma, oba nagrađena Pulitzerom: 'Vrijeme je opak igrač' Jennifer Egan i 'Olive Kitteridge' Elizabeth Strout. I jedan i drugi načinjeni su od po 13 kratkih priča. Za razliku od romana koji se može prostirati i na više tisuća stranica, kratka priča ograničena je, nema vremena za 'razgibavanje' i velike uvode, ono što kanite ispričati mora početi odmah – od prve rečenice. S obzirom na navedene razlike, obično je već u začetku jasno hoćete li određenu ideju razraditi u formi romana ili kratke priče.

Verbalni humor, ali i velike scene životnog apsurda i smiješnog ludila često usred vrlo ozbiljnih, pa i tragičnih životnih situacija prisutni su u svim vašim proznim djelima, a dobrim dijelom i u novoj zbirci 'Nema slonova u Meksiku'. Je li taj humor vaš pogled na svijet ili odraz onoga čemu svjedočite u svakodnevnom životu?

Svijet u kojem živimo posve sigurno nije najbolji mogući svijet. Netrpeljivost, sukobi, mržnja, glad, bolesti i nevjerojatni prizori nasilja na svim razinama društva naša su svakodnevica. Odatle onda i potreba čovjeka da se s vremena na vrijeme skloni u neki od izmaštanih, paralelnih svjetova. Zato gledamo filmove, čitamo knjige ili se uživljavamo u razna sportska nadmetanja. Sve su to načini kojima barem donekle uspijevamo preživjeti zbilju. U svakodnevnim kontaktima, druženjima, pribjegavamo komediji. Ljudi se ne druže da bi vodili isključivo smrtno ozbiljne rasprave, već instinktivno humorom pokušavaju nadvladati sve ono loše i mračno oko nas i u nama samima. Nije nikakva tajna to da su neki od najvećih komičara u stvarnom životu tjeskobni, depresivni ljudi. Moći nasmijati se usred svega ovog znači opstati, zadržati glavu pedalj iznad vode. U tom smislu ono o čemu pišem odraz je svakodnevnog života.

Kako ste se odlučili za naslov 'Nema slonova u Meksiku'?

Ovo je mi je jedina knjiga u kojoj je onaj prvi, radni naslov preživio do samog kraja. Razmišljali smo i o drugim naslovima, ali 'Nema slonova u Meksiku' uvijek je nekako prevagnuo. Naslov je preuzet iz priče 'Mišolovka'. Svidjelo mi se kako ta rečenica zvuči istrgnuta iz konteksta. Djeluje u isti mah kao nešto što ne bi trebalo osobito naglašavati, da – nema slonova u Meksiku, ali onda se učini pomalo i tužnom ta činjenica. Pa zašto ih nema, možda bi im bilo baš lijepo u Meksiku. Na kraju, to vjerojatno i nije u potpunosti točno. Izvjestan broj slonova sigurno živi ondje, ako nigdje drugdje, onda u zoološkim vrtovima. Uglavnom, riječ je o osjećaju koji ta jednostavna rečenica može izazvati, a čini mi se da se taj osjećaj provlači kroz cijelu zbirku.

U jednom intervjuu ste izjavili da je u zbirci ostalo devet od petnaest napisanih priča. Kako ste proveli taj proces eliminacije? Odnosno, na koji način uopće pristupate strukturiranju zbirke priča? Hoće li čitatelj pogriješiti ako čita priče drugačijim redoslijedom nego što je u knjizi?

Nikad nisi siguran koliko će priča preživjeti. Kao prvo, da sam uvrstio sve priče, knjiga bi zauzela preko 300 stranica, što je mrvu pretjerano za zbirku priča. Važnije je ipak bilo uvrstiti priče koje prirodno idu jedna uz drugu. Nema formule kojom to možemo odrediti, riječ je opet o osjećaju. U jednom trenutku postaje jasno da je zbirka zatvorena i svako daljnje naguravanje novih priča vjerojatno bi samo narušilo ravnotežu. Mislim da je u strukturiranju zbirke priča, kao na glazbenom albumu, nekako najvažnije imati priču za otvaranje i zatvaranje. Često to i nisu najbolje priče, ali imaju ono nešto što ih čini dobrim pričama za početak i kraj. Tim dvjema pričama postavili smo granice između kojih onda bez većih problema odredimo redoslijed preostalih priča. Osobno, najdražu priču ostavim za kraj, a tako je bilo i s pričom 'Stari' u prvoj zbirci i s 'Neće nam oni ništa' u 'Slonovima'. Mojih šest do 15 čitatelja znaju da neće pogriješiti kojim god redoslijedom odluče čitati knjigu.

U priči 'Vukojarac' kao likovi pojavljuju se stvarni pisci, naša Tanja Mravak, izraelski kratkopričaš Etgar Keret i Amerikanac Wells Tower. Znaju li oni da su postali književni likovi i, ako znaju, kako su reagirali? Je li, među ostalim, 'Vukojarac' referenca na Manbearpig iz 'South Parka'?

Priča 'Vukojarac' moja je skromna posveta svim usamljenim filmskim i literarnim čudovištima. Tim slavnim čudovištima zajedničko je upravo to što su usamljeni - tako je i s vukojarcem koji živi na Velebitu. Od šest pisaca koji kreću na izlet u divljinu, troje su stvarnih, a troje fiktivnih likova. Kad vukojarac otme slovensku pjesnikinju, preostali pisci kreću u potjeru za čudovištem, iako nisu baš svi oduševljeni tom idejom. Tanja Mravak bila je logičan izbor za vođu ekspedicije jer je ona i u stvarnom životu iskusna planinarka. Keret mi se učinio kao netko tko bi mogao biti vješt u praćenju tragova, ali i osoba koja nipošto ne bi ni u tako suludoj situaciji ostavila prijatelja na cjedilu. Wellsa Towera ne poznajem osobno, ali kako je i on majstor kratke priče, odlučio sam ga pridružiti ekspediciji. Osim toga, kakva bi to velika avantura bila bez ijednog Amerikanca. Tanja je čitala priču i kaže da joj se jako sviđa njezina uloga vlaške Lare Croft u priči. Kad mi naš dobri prevoditelj Kuzma jednog dana prevede priču na engleski, poslat ću je Keretu i Toweru. Za vukojarca sam prvi put čuo u našoj seriji 'Prosjaci i sinovi', ali definitivno u priči ima i southparkovskog ugođaja.

Kao veliki ljubitelj sedme umjetnosti, za kraj preporučite nekoliko naslova koji su prošli nezapaženo a itekako ih vrijedi pogledati. Dakle ne može nikakav blockbuster!

Evo nekoliko dobrih filmova koje sam pogledao u posljednje vrijeme: 'Svi u našoj obitelji' Radua Judea, 'Reality' Mattea Garronea, 'Nebraska' Alexandera Paynea, 'La grande bellezza' Paola Sorrentina, 'Después de Lucía' Michela Franca…