Norveški dramski pisac Henrik Ibsen svojim je društveno-kritičkim komadima izazivao skandale razotkrivajući lažnu moralnost društva, a njegov je naturalistički stil dobio nov izričaj u najnovijoj produkciji drame "Nora ili Kuća lutaka" u režiji Saše Božića, premijerno odigranoj u petak navečer u zagrebačkome Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK)
Saša Božić, kazališni redatelj i dramaturg poznat po brojnim suradnjama na polju suvremenog plesa, u taj je projekt uključio koreografkinje Petru Hrašćanec i Kseniju Zec, ovdje odgovornu za scenski pokret.
U suradnji s dramaturginjom Anom Tonković Dolenčić, Ibsenovom su klasičnom dramskom komadu iz druge polovice 19. stoljeća, koji govori o naličju života opterećenog imperativom građanskih moralnih vrijednosti, pristupili kroz suvremeni ples, pritom radikalno skrativši Ibsenov predložak.
Dariji Lorenzi Flatz uloga Nore dala je novu glumačku dimenziju – kroz čitave prve dvije trećine predstave ona svoju ulogu više pleše nego što je govori, a kroz to se kretanje i pokrete na posve nov i inovativan način pokazuju i postaju razvidni njezini odnosi s drugima i sa samom sobom.
Ispisujući plesnim izričajem složene emocionalne odnose likova, tjelesnost izražena kroz ples tu je postavljena kao svojevrsni ispit izdržljivosti zadanih socijalnih okvira i mogućnosti njihove interpretacije.
Ples tako postaje parabola svih odnosa – ljubavnih, prijateljskih, društvenih – kroz čije se "isplesavanje" razvija posve nova interpretacija zadane dramske strukture Ibsenova teksta.
Emocije likova time postaju gotovo opipljive: silina Norine ljubavi prema sinu (Vito Krpan), tjelesni odnos koji ima sa suprugom (Dušan Bućan), potencijal ljubavnog trokuta s doktorom Rankom (Luka Dragić), nelagoda koju osjeća u nazočnosti ucjenjivača Krogstada (Slaven Španović)... dubina svih tih odnosa jasno je interpretirana kroz fizički kontakt u plesu.
Kroz taj niz duela razvija se melodramatski ključ jalovosti njezina zaštićenog građanskog života, silne praznine osjećaja koji vriju ispod površine zadanih društvenih vrijednosti. Vrhunac predstave je Norin ples tarantele, u kojemu u mahnitom repetitivnom obrascu sudjeluju svi likovi i za koji je Lorenci Flatz dobila veliki aplauz publike.
Slijedi faza raspleta u kojoj Nora uviđa lažnost svoje građanske egzistencije i, ne uspijevši prevladati osjećaj da joj ona nameće život stranca u vlastitoj koži, odlučuje napustiti supruga i djecu.
Relativno mali glumački ansambl – ukupno ih je samo sedmero – dopunjuje Lana Barić kao Norina prijateljica iz mladosti gospođa Linde, te Ivana Boban, koja se pojavljuje u dvostrukoj ulozi odgojiteljice Ane Marije i sluškinje Helene, bez i jedne glumačke replike tijekom čitave predstav
