Početkom srpnja, pri kraju ramazana, u bagdadskoj Karadi, jednoj od najposjećenijih gradskih četvrti s mnogim restoranima i trgovinama, u eksploziji auto bombe poginulo je preko 290 osoba. Nekoliko dana poslije tog napada dvojica bombaša samoubojica raznijela su se u šijitskom svetištu u pokrajini Saladin ubivši 35 i ranivši 80-ak osoba.

Nekoliko pak dana prije Karade, u napadu u džamiji obližnjega gradića bilo je 12 poginulih. U svibnju, u jednom je danu u eksplozijama auto bombi u Bagdadu ubijeno 90-ak osoba; drugi dan njih 15-ak izrešetano je po gradskim kafićima. Prema procjenama u prvoj polovini 2016. u Iraku je bilo preko 50 napada u kojima je stradalo više stotina ljudi. Po mišljenju analitičara koji se uspiju probiti do zapadne javnosti – jer mnogi zapadni mediji ignoriraju činjenicu da se terorizam događa i u Europi i u Aziji i Africi, i nama i drugima – 'Irak je ključno bojno polje regionalnih i međunarodnih sila i to je jedna od najkritičnijih posljedica invazije 2003.'

Zatvoreni krug nasilja

Ubijanje, nasilje, kaos i strah iračka su svakodnevica. Napadi ISIL-a i nesposobnost aktualne iračke vlasti; prije toga, kaos američke uprave i sukobi frakcija; pa razaranja i invazija koalicijskih snaga; još ranije teror Sadama Huseina i Baatha. I tako iz tjedna u tjedan, godinama, desetljećima. Godine opasnog življenja za mnoge Iračane traju cijeli njihov život. Ratno stanje već dugo je normalno stanje. Nasilje, brutalnosti i razaranje uobičajeni su začini dana, a nada u bijeg i azil u nekoj zapadnoj zemlji slamka spasa koja mnoge drži na životu.

Taj irački inferno, svijet nasilja, ruševina, lakoće umiranja i raspada humanih vrijednosti, izvanredno prikazuje Hassan Blasim u svojoj zbirci kratkih priča 'Irački Krist'. I Blasimov se život odvijao po crnoj matrici koju otiskuju diktature, politika, terorizam i ljudske opscenosti.

Kada je sa šest godina krenuo u školu, počeo je iračko-iranski rat i, kako kaže u jednom intervjuu, u školi su učili kako voziti tenk i ubiti protivnika dok su svakodnevno gledali masakrirana tijela koja su donosili na livadu gdje su djeca igrala nogomet. Nakon rata, došao je režim Sadama Huseina pa je zbog svojih filmova morao pobjeći u Kurdistan i promijeniti ime.

Zatim je uslijedio novi irački rat, Bush-Blaireova invazija i godine zapadne prisutnosti, bezvlašća i rasta islamskog terorizma. Blasim je 2003. pobjegao u Europu, a iskustvo dugog ilegalnog putovanja na kojem je doživio premlaćivanje graničnih policajaca i razna druga poniženja uvjerilo ga je da 'ilegalna migracija znači potpunu ljudsku degradaciju'. Danas živi u Finskoj, snima filmove za finsku televiziju i piše priče na arapskome koje se zatim prevode i objavljuju na engleskome. Manji dio njih objavljen je u nekim bliskoistočnim zemljama, i to u cenzuriranim verzijama.

Bez sumnje, Blasim je dijelom fikcionalizirao vlastita iskustva, a moguće da mu upravo pisanje omogućava da živi s ratnim i izbjegličkim traumama. Kako god, terapeutska intencija nimalo ne ugrožava visoku književnu vrijednost njegovih priča. Zapravo, te priče pripadaju onim književnim raritetima koji svjedoče o moći književnosti da ispripovijeda, prikaže i protumači ono što ne može obuhvatiti nikakav izvještaj, reportaža ili snimka i ono što se ne da izreći niti jednim drugim jezikom: ni onim politike, ni medija, ni znanosti.

Pisati o svijetu koji je toliko zamračen i ogoljen da se čini kako pripada onoj drugoj strani, iznimno je teško; uostalom, zato je, nakon europskog iskustva koncentracijskih logora, Adorno umjetniku i preporučio šutnju. Pa ipak, vrhunska književnost uspijeva iznaći način na koji će pokazati neiskazivo, dočarati nezamislivo i sažeti sav užas postojanja u zrncu prašine: u jeziku, u priči i pojedinačnoj sudbini.

I realnost i fantazmagorija

Blasimova proza ostavlja iznimno snažan dojam i usisava čitatelja u novi, mučni svijet koji je istovremeno i nadrealan i hiperrealan, i nezamislivo užasan i opipljivo stvaran i nama blizak. Povremeno njegova proza uzlijeće prema fantastici i groteski da bi se zatim prizemljila u konkretnom vremenu i prostoru, u naturalizmu i prljavim kadrovima stvarnosti. Kadrovima koji djeluju sirovo, nenamješteno, izvorno, kao da su dokumentarni i da ih je neki svjedok u bijegu snimio iz ruke.

Riječ je o pričama koje nisu pisane po diktatu kratkopričaških suvremenih trendova pa su oslobođene i artificijelnih trikova, i beskrvnog perfekcionizma, i banalnih težnji da se u mrežu priče uhvati svakodnevica. Na književnoj pozornici je novi autentični glas u kome odzvanja i emotivnost i brutalnost, i usredotočenost i fantazija, i strah od praznine i nastojanje da se tu prazninu ispuni imaginacijom, nadom i brigom za druge, tim dragocjenostima zagubljenima u svijetu permanentnog ratnog stanja. Srećom, autentičnost, snagu i imaginativnost ove proze prepoznao je žiri Independent Foreign Fiction, pa je 2014. nagradio 'Iračkog Krista', što mu je osiguralo dalje prevođenje i širenje čitateljskoga kruga.

Blasimovo pripovijedanje dijelom se naslanja na zapadnu tradiciju i opažaju se utjecaji Kafke, Williama Burroughsa i njihovih začudnih svjetova. Neki su ga kritičari pak prozvali iračkim Irvinom Welshom, dok osobno u kreaciji graničnog, fantastično-naturalističkog svijeta vidim bliskost s nekim suvremenim ruskim piscima. Smatrajući da stvarnost više ne mogu u tekstu prikazati prokušanim (post)modernističkim postupcima, i oni, poput Blasima, demonstriraju sličnu oslobođenost od narativnih kanona, pa euforičnom gestom ubacuju u višu pripovjednu brzini i izvode prave literarne eskapade prelazeći iz trake realnoga u onu irealnoga, iz emotivnosti i furioznosti u tugu i osamljenost.

Smjer zločina i pjesma koza

Pišući o Iraku Blasim, naravno, piše i o univerzalnom paklu rata i trajnog izvanrednog stanja, ali i univerzalnoj ravnodušnosti i nedostatku suosjećanja za tuđa stradanja. Svaka priča u 'Iračkom Kristu' čini zaseban krug tog pakla u kojem se sreću bombaši samoubojice, vjerski fanatici, delinkventi, bjegunci, poludjeli pjesnici režima, djeca i obični ljudi koji pokušavaju preživjeti. Pri tome žrtve nekad postaju nasilnici, tj. mnogi postaju nasilnici da ne bi bili žrtve, jer, kako kaže lik u priči Ubojica i kompas, 'svijet je postao nerazumljiva mitska životinja' i da bi preživio, 'moraš naučiti kako sebe učiniti Bogom'. Djeca tu nisu uvijek nevina, već su nekad opijena brutalnim igrama odraslih; majke nisu uvijek pune ljubavi za svoje sinove, već ih nekad hrane i izmetom. Sve je pomaknuto i poremećeno, jer rat i nasilje mijenjaju dubinski ljudska osjećanja pa se opačina – ali i dobrota! – susreću tamo gdje se u uređenom okruženju ne bi očekivali.

Kako onda preživjeti stvarnost, 'kako svoj privatni život pomiriti sa spoznajom da ti se svijet urušava pred očima'? Mogući trag koji u tom predapokaliptičnom svijetu vodi prema odgovoru mjestimično se nazire u bljeskovima humanosti, suosjećanja, vjerovanja i impulsa za životom. U svakoj noćnoj mori, u psihotičnom vremenu i makabrističnom prostoru može tako zasvijetli kakav irački Krist, poput obična, siromašna mladića iz istoimene priče koji njeguje svoju bolesnu majku u ratnom užasu Bagdada i čija se svetost ne iskazuje u zakletvama, ritualima i razmetljivim čudima. Ili pak poput obične, a tako božanske 'pjesme koza' koju čuje glavni lik iz izvanredne istoimene priče, i s kojom on zaključuje pripovijedanje o svome život pod diktaturom na radiju 'Sjećanje' osnovanom nakon Sadamova pada.

Život drugih

Irački pakao tema je središnjeg dijela zbirke, dok prva i posljednja priča prikazuju život izvan njega, točnije 'ljudsku degradaciju u migraciji': unutarnje lomove i fluidne identitete izbjeglica te stereotipove i očekivanja koja prema njima imaju neki Europljani. Posljednja priča 'Noćne more Carlosa Fuentesa', iako dijelom citatna, toliko je dobro komponirana da ju je šteta razotkrivati. Prva priča, 'Stvarnost i službeni zapis' odvija se pak u uredu za useljenje; izbjeglica priča službeniku o svome putu do zidova Europe, o teroru islamističkih skupina koje su ga uhvatile pa nekoliko puta preprodavale i prisiljavale da na raznim snimkama glumi teroristu i izgovara prijeteće poruke Zapadu. On bi želio govoriti i o nadi i božjoj prisutnosti, o tome što ga je održalo na životu i o sebi kao čovjeku, a ne samo izbjeglici iz Iraka. No zna da je za azil važan samo užas, da ga jedino dovoljna količina patnje može spasiti od nove patnje, proživljeno nasilje od nasilja u budućnosti.

Ta izbjeglička optika u priči u kojoj smo (ovog puta) 'mi' – kao Europljani i oni koji svojim djelovanjem manje ili više podržavaju politiku što svakodnevno po uredima za useljenje i na granicama važe izbjegličke nedaće i po njihovoj težini donosi svoj odluke: spašava ili vraća ljude u pakao – iznimno je važna. Taj pogled s druge obale na konformističko procjenjivanje tuđih patnji i na moć instrumentalizacije tuđeg života u ime borbe protiv terorizma, može biti otrežnjavajući. Prava književnost, ponovit ću, ima moć da govori o onome o čemu i politika i društvo šute; ona nam omogućava da vidimo sebe očima drugoga. Blasimova proza je upravo od te vrste.

Hassan Blasim: Irački Krist i druge priče, prevela s engleskoga Mihaela Velina, Fraktura, Zagreb, 2016.