"Legenda" je 1914. bila prvi objavljeni dramski tekst Miroslava Krleže. U 1930-ima je izašla nova, bitno prerađena verzija komada, a drama je praizvedena tek krajem 1970-ih u scenskoj viziji Slobodana Unkovskog. Svoju prvu izvedbu u Hrvatskoj čekala je do nedavno: 2015. godine u scenskom ju je čitanju na Festivalu Miroslav Krleža postavio Georgij Paro.

Razlog(e) tako malobrojnih uprizorenja "Legende" vjerojatno treba potražiti u njezinoj scenskoj zahtjevnosti, ali i u činjenici da je posrijedi ekspresionistički teatar ideja, sinestezijskih nagnuća, slike, atmosfere, ističu iz Gavelle. Zamisliti je zato u teatarskoj dvorani čini se manje prikladnim, nego potražiti joj specifično prizorište izvan kazališne kutije, napominju.

Upravo u tom smislu Tunel Grič doima se kao kreativno mjesto za razigravanje ove Krležine drame, za oživljavanje njezine sugestivne atmosfere te uspostavljanje dijaloga prostora i svih sastavnica žive teatarske izvedbe: glume, scenografsko-kostimografskog pristupa, oblikovanja svjetla, glazbe i zvučne kulise, pokreta.

Pritom i značenjski Tunel svojom topografijom i "utisnutošću u grad" doprinosi slojevitosti značenja upisanih u Krležin predložak, jer ranokršćanske katakombe asocijacija su koja se nameće sama po sebi, spremna pretopiti se s likovima Isusa, Marije, Sjene, Jude...

U predstavi glume Nikola Baće, Nataša Janjić Medančić, Franjo Dijak, Domagoj Janković, Sven Medvešek, Tara Rosandić, Antonija Stanišić Šperanda, Ana Kvrgić, Ivana Bolanča, Ivan Grčić i Filip Šovagović.

S redateljem razgovaramo o predstavi, ranim Krležinim dramama, svjetonazorskim podjelama i dilemama te njegovom radu na nezavisnoj kazališnoj sceni.

Ovo nije prvi put da se bavite “ranim Krležom”; 2020. godine postavili ste u varaždinskom HNK “Maskeratu”, jednočinku koju je Krleža originalno napisao 1914. godine. Što vas je privuklo ranim Krležinim danima?

Rane Krležine drame ili "Legende", kako ih poznajemo po zbirci u kojoj su kasnije objavljene, u trenutku svog nastajanja cjelovit su izraz tada suvremenog europskog dramskog pisma i zato nas trajno podsjećaju kako vlastitu kulturu ne moramo nužno promatrati pogledom s civilizacijske periferije s koje, btw, nikako da se maknemo ili se toliko sporo odmičemo da je to nevidljivo. Radi se dramskim tekstovima koji ne grade realističnu sliku stvarnosti, nego izmaknutu sliku koja traži svoje utočište u mitovima i snoviđenjima. Iako stvarnost koju nam Krleža opisuje u legendama nimalo ne nalikuje “pravoj” stvarnosti, teme kojima se bavi itekako su stvarne. Kršćanstvo, revolucija, umjetnost, ljubav, malograđanština.

"Maskerata" se uklapa u tzv. mladenačko Krležino dramsko stvaralaštvo (Legenda, Michelangelo Buonarroti, Kristofor Kolumbo,, Kraljevo, Adam i Eva, Saloma..) Kako uspoređujete Krležu iz tih ranijih radova, s onime kakvog poznajemo kasnije?

Budući da tadašnja hrvatska provincija nije znala prepoznati potencijal ranih Krleženih radova zbog čega ih se i odbijalo postavljati na pozornicu, Krleža reterira i piše ciklus o Glembajevima koji je u stilskom smislu namjeran korak unatrag, povratak u realizam devetnaestog stoljeća. Dakle, da bi ga se uzelo u obzir kao dramatičara, Krleža je bio primoran na stilski anakronizam i manje-više od tada u budućnost, u kulturnom i političkom smislu, putujemo s istim tim zakašnjenjem od 30, 40 godina, kako i on sam puno kasnije kaže.

Predstavu postavljate u Gavellinoj produkciji, na zanimljivoj lokaciji Tunela Grič. Kako je došlo do suradnje s Gavellom, a zatim i do odabira Tunela kao mjesta izvedbe?

Na Gavellinu inicijativu počeli smo razgovore o odabiru teksta s ograničenjem da ne možemo raditi u matičnom prostoru koji će uskoro biti u uporabi nakon obnove zbog potresa. Budući da su jednu produkciju već realizirali u tunelu Grič, spoj tog prostora i ovog Krležinog teksta, kojeg već dugo želim raditi, pokazao se kao dobitna kombinacija. Gavellina tehnika dala je sve od sebe da od tunela napravimo kazalište i mislim da smo zajedno u tome uspjeli.

Iako originalno napisana još 1914. godine, "Legenda" je praizvedena tek krajem 1970-ih u režiji Slobodana Unkovskog u zeničkom Narodnom pozorištu. Svoju prvu izvedbu u Hrvatskoj doživjela je tek 2015. godine., u režiji Georgija Paro. Zašto su redatelji toliko dugo izbjegavali raditi s tim tekstom?

Rad na Legendama zahtijeva puno jači autorski ulaz jer se radi o hibridnoj formi koja sadrži elemente drame, poezije i esejistike. Tekstovi su prilično tezični i na prvi pogled čine se teškima za postavljanje. To nisu dramski komadi koji su gotovi za postavljanje jer traže prethodnu adaptaciju da bi se sav njihov potencijal ostvario, ali u tome i jest pravi kazališni izazov. “Legenda” je u tom smislu možda i najzahtjevnija jer kao Krležin prvi dramski tekst traži možda i najviše dorade za izvedbu. Drugi razlog koji vidim za rijetko postavljanje ovog teksta mogao bi biti u činjenici da se radi i o svojevrsnoj konfabulaciji biblijske priče posljednjih dana Isusa Krista te otvorenoj kritici Crkve kao institucije. A to je uvijek sklizak teren.

Sam Krleža nazivao je tu dramu i “novozavjetnom fantazijom u tri slike”, a tekst je, kao što ste natuknuli, svojevrsni njegov obračun s Kristom i kršćanskim svjetonazorom. On prikazuje Isusa kao idealista i duhovnog zanesenjaka, ali pritom i kao čovjeka koji je, uz sve svoje vrline, ipak slab čovjek, onaj koji može podleći. Strahujete li od reakcija konzervativnog djela javnosti na tako prikazanog Isusa?

Ne strahujem nimalo jer se ne bavim Biblijom i kršćanskim naukom, nego Krležom i njegovim tekstom. Dakle, nemam nikakavu namjeru govoriti drugima što im je činiti, nego samo prikazujem kako se jedna priča mogla dogoditi, a na svakome je da to protumači na svoj način. Da parafraziram jednu izreku, tumačenje je u ideologiji promatrača. Osim toga, ako se posredno i bavim “crkvenim” stvarima, ne smatram to problematičnim jer se i Crkva, i posredno i neposredno, bavi sa nama. Čini mi se da je bolje da se jedni drugima bavimo, nego da nas je baš briga jedne za druge.

Kako ste u tom smislu organizirali odnos između Isusa i Marije Magdalene? U "Legendi" Isus umalo popusti ljubavi Marije Magdalene koju voli - kako kaže Sjena - običnom, ljudskom, a ne božanskom ljubavlju. Koliko daleko ste išli?

Eksplicitnih scena nema, ako ste na to ciljali. Nismo im virili u krevet, ako su u krevetu uopće i bili. Ali nas je zanimao njihov intimni emotivni odnos. Kad smo na probama razgovarali o konstrukciji lika Isusa Krista kao boga i čovjeka u isto vrijeme, zaključili smo da Isus kao lik ne može biti pola bog, a pola čovjek. On je, kao Krležin lik, da bi ostvario svoj unutrašnji luk, morao biti sto posto čovjek i sto posto bog. On zato voli Mariju cijelim svojim srcem, a ne samo s pola srca.

Lik Sjene u drami čini se vrlo potentnim za režijsku razradu. Kako ste mu odlučili pristupiti?

Sjena je naraspisaniji i najslojevitiji lik u tekstu, jer u njemu ima najviše Krleže. Toliko je u njemu Krleže, da smo ga u jednom trenutku čak mislili i kostimski rješiti kao Krležu - kad je stvar već tako evidentna. Sjena nam daje izvrstan uvid u ono što Krležu u tim godinama misaono inspirira. Ima tu Nietzschea, Schopenhauera, budizma, marksizma, ateizma i agnosticizma. Ali ono što mi se čini posebno vrijednim kod Sjene/Krleže jest da uz svu tu artiljeriju kojom ga je razoružao, Isusu ipak nije oduzeo dostojanstvo i ostavio mu je pravo da do kraja bude idealist.

Tekst ste adaptirali u suradnji s Gavellinim kućnim dramaturgom Dubravkom Mihanovićem. Kako ste prišli tom tekstu, koliko ste ga rastezali i u kojim smjerovima? Koliko originalni tekst korespondira sa sadašnjim trenutkom?

Korespondira i to jako. Kao društvo često upadamo u svjetonazorske dileme koje se, gotovo pravilom, odvijaju po istim razdjelnicama. Uvjetno rečeno - tradicionalisti (a to najčešće znači vjernici raznih denominacija) protiv, uvjetno rečeno, progresivaca ( a to najčešće znači ateisti i agnostici). Pobačaj, priziv savjesti, rad nedjeljom, gay brakovi, klečanje itd… Teme se mijenjaju, ali strane ostaju iste. Krleža u ovom tekstu koristi biblijski narativ da bi progovorio i o tome. Je li moguće i kako je moguće izdržati i preživjeti u toj dijalektici koja se čini zamršenijom od gordijskog čvora?

U "Legendi" su ideali prazno mjesto. Postoje samo interesni i dionizijski svijet, korist i hedonizam. Tako se ni Isus ne prihvaća zbog stvarne ljubavi prema njemu, već radi vlastitih interesa, a ni crkva ne kaska u takvom ponašanju. Zapravo, čini se da je to točno dijagnoza današnjeg stanja kršćanstva i društva uopće.

Nema dionizijskog bez apolonskog i obrnuto. Dio je to istog procesa životnog sagorijevanja kako ga opisuje Nietzsche. Krležino stado koje Isusa slijedi, adorira i divinizira u jednom trenutku morat će ga i ubiti. Logika mase u tom smislu jednako je neumoljiva kao i Isusova. Krležin Isus živi samo zato da bi umro na križu, a Krležina masa ga obožava, samo zato da bi ga na kraju razapela. To mi se više čini kao naša trajna dijagnoza, a ne samo trenutna.

Drama Legenda bila je prva iz Krležine zamišljene simboličke pentalogije, tzv. Gigantomahie, koja je trebala objediniti Krista, Michelangela Buonarrotija, Columba, Kanta i Goyu. Što mislite, kada bi Krleža danas bio živ, koga bi po tom svom uvrnutom ključu birao za nekakvu današnju verziju Gigantomahie?

Možda bismo mogli samo nastaviti niz. Nietzsche mi se čini kao ozbiljan kandidat, a Lenjina, ako bi počeo, vjerojatno ne bi završio, nakon što mu je povukao posvetu na kraju teksta Kristofor Kolumbo.

Koji biste još tekst iz navedene Gigantomahie rado postavljali? Nedavno je u rukopisnoj ostavštini Miroslava Krleže pronađen dramolet Goya. Uzbudljivo otkriće.

Goyu sam pročitao i jedva čekam da ga vidim na ovogodišnjem Festivalu Miroslav Krkeža gdje bi trebao doživjeti praizvedbu. A moja sljedeća želja iz ovog ciklusa je Kraljevo.

U svojem radu bavite se tekstovima suvremenih autorica i autorica, kao i tekstovima klasika. Kako birate što želite postavljati na scenu? U kojim se fazama okrećete suvremenim piscima, a u kojim klasicima?

Nema tu neke posebne agende. Radim one tekstove koji me tematski i estetski uzbuđuju, a to nije uvjetovano datumom proizvodnje. Redatelji se često znaju naći i u situaciji da je, zbog razno raznih produkcijskih okolnosti, tekst na neki način odabran prije nego što su odabrani oni, ali ni to ne vidim kao problematičan princip. U konačnici, ne režira se tekst, nego predstava, a to dvoje nisu nužno dvije iste stvari.

Poznato je da ste i član male i uigrane ekipe Kunst teatra kojeg već nekoliko godina vodite na Trešnjevci. U kakvoj je fazi kazalište, program? Što se ovih dana dobro događa u Kunstu?

Kunst radi punom parom. Kročimo neutabanim stazama nezavisne scene i imamo sve više publike. Pozivam sve da nas posjete. Na križanju smo Dubovačke i Okićke na Trešnjevci. Početkom šestog mjeseca izlazi nova predstava, zajednički autorski projekt, glumaca i redatelja. O detaljima na vrijeme.

Što je iduće za vas, čemu se okrećete nakon "Legende"?

Nakon spomenute premijere u Kunstu, na jesen režiram u HNK Mostar “ Staklenu menažeriju” Tennessee Williamsa.