Hvala svemiru, Supermanu, Batmanu, sviscu iz 'Groundhog Daya' i stotinama bubnjeva Darkwooda - izgleda da su se svi zbrojili i prebrojili te da napokon znamo tko je pobijedio na američkim predsjedničkim izborima. Jest da izgleda kao da će aktualnog stanovnika Bijele kuće morati iseljavati s pomoću puške za uspavljivanje, ali dobro sad. Znali smo da neće otići samo zato što mu je rečeno: 'You're fired'.

No dok Biden i njegovi glasači slave, a Trump trumpuje, američki televizionari vjerojatno od umora spadaju s nogu i trebat će im par infuzija da se oporave od jednog od najnapornijih praćenja izbora u američkoj povijesti. Počelo je, naime, klasično - iako ta klasika izgleda nešto drugačije nego klasika koja se o izborima odvija na našim televizorima - ali onda se pretvorilo u iscrpljujući maraton, i to po kući strave u lunaparku. Mislim da nisam jedina koja je, gledajući voditelje u studijima, osjetila majčinsku potrebu da im položi ruku na rame, posjedne ih na stolac, servira im pileću juhice i kaže im: 'Samo polako, sve će biti dobro'.

U takvoj je, praktički mazohističkoj upornosti, prednjačio John King sa CNN-a, koji nije samo u studio bio gotovo neprekidno od sedam navečer po lokalnom vremenu pa debelo do sljedećeg poslijepodneva, nego je sve to odradio stojeći. Šapućući takozvanom 'čarobnom zidu' i komentirajući crveno-plavu obojanu kartu SAD-a do najzabitijeg countyja nije usporavao čak ni kad ga je, oko osam ujutro po našem vremenu, Donald Trump uletio sa svojim sad već legendarnim ovo-je-krađa govorom. Na faci mu se vidjelo da se jedva suzdržava od toga da nogom ne šutne i zid i njegove čarobne bojice, ali je ostao profesionalan te samo kratko promrmljao da je ovo što smo vidjeli - nečuveno. Nastavio je dalje istim tempom, istim entuzijazmom i istom podrobnošću kao i prije, a tek je negdje u rano popodne u razgovoru s jednim analitičarom priznao da se ne može zaustaviti jer je na prevelikoj količini kofeina.

Njegov je performans na ekranu bez ikakve sumnje obilježio televizijsko praćenje ovih izbora i već vidim generacije budućih američkih anchora koji će lomiti noge, kičmu i jezik ne bi li dosegli letvicu koju je King tijekom ovih izbora postavio daleko u stratosferu. S tim da moram priznati da sam i inače bila poprilično zadivljena načinom na koji su američke televizije pratile ove izbore. Cijelu sam noć šaltala s jednog na drugi američki kanal koji su mi bili dostupni putem interneta i iako su svi, naravno, govorili o istim stvarima, bilo mi je drago što NISAM imala dojam kao da na svim tim različitim kanalima gledam jedno te isto, što gotovo bez iznimke imam dojam kada gledam izborne emisije na hrvatskim televizijama.

Nije čak ni toliko stvar u tome koliko su neke televizije pristrane, a neke nepristrane. Naravno da tu postoji razlika. Fox News, koji nam je na ovim prostorima dostupan putem kanala News Now by Fox čisti je cirkus sa svojim političkim komentatorima, koji su pak tijekom izborne noći izvaljivali bisere tipa: 'Ako Biden pobijedi u Georgiji, ZA TO JE KRIVA ATLANTA! U svakoj državi postoji jedan takav grad! Evo, recimo, i Teksas je NORMALNA država, a onda imate Austin sa svim tim hipsterima i fakultetlijama koji uvijek sve pokvari!' Takvu razinu pristranosti nije pokazivao nitko drugi, iako se, naravno, po sklonostima, temama i tumačenjima vidjelo tko 'druka' za koju stranu, ali to je Fox News. Čak i plemena u zabačenim prašumama Amazonije znaju kako se tamo obrađuju političke teme.

Stvar je, međutim, u nečemu drugom. Mi, gledatelji s ovih prostora, navikli smo na praćenje izbora koje se sastoji od tri obavezna elementa: politički analitičari u studiju, reporteri koji se javljaju iz stranačkih/kandidatovih stožera i animirane grafike rezultata. Američke televizije, prije svega, nemaju ta blesava javljanja iz stožera, što je divno osvježenje jer je nadglasavanje novinara s tamburašima i dvadeset godina starim hrvatskim popom dok razgovaraju s pojedinim članovima raznih stranaka već fakat postalo seljački i glupo. Njima se ključni akteri iz pojedinih stranaka javljaju u studio iz nekog drugog studija, bez ršuma u pozadini kojim pojedine stranke gledateljima pokušavaju pokazati kako se raskošno zabavljaju.

Politički analitičari u studiju konstanta su i u Americi, s tim da ih televizionari stavljaju pred mnogo raznolikije izazove, a povremeno ih i mijenjaju, već s obzirom na trenutak i temu, a najbolje je to što se trenutak i tema mijenjaju prema unaprijed snimljenim prilozima i reportažama. E, to je ono što američku izbornu noć najviše razlikuje od hrvatskih. Prilozi i reportaže. Nije da domaće televizije nisu čule za njih, ali oni kod nas uglavno izgledaju dosadno. Tu i tamo se pozabave pozadinom pojedinog kandidata pregledom kampanje i razgovorom s pet-šest ljudi na ulici i to bi bilo to.

Ameri su, međutim, imali svu silu priloga i reportaža koji su obrađivali razne teme i više kuteva. Najviše me impresionirao niz priloga na televizijskoj mreži ABC koji se pozabavio ulogom latinoameričkog stanovništva u izborima. Sve su obradili, sve! I zašto Latinoamerikanci u nekim državama, primjerice, Kubanci na Floridi, radije glasaju za Trumpa nego za Bidena, iako im Trump ni po čemu nije prijatelj, no zbog traumatičnog odnosa prema komunističkom režimu na Kubi pušu čak i na jedva vidljivo Bidenovo ljevičarenje. Pokazali su i kako je Trumpova administracija diskriminirala latinoameričke poduzetnike prilikom dodjele potpore tijekom korona-krize. Uvukli su se i u redove latinoameričke mladeži i njihove fascinacije Trumpovim mačizmom... Gotovo sat vremena takvih priloga prošlo je kao u hipu jer su svi bili zanimljivi, ulazili su duboko u problematiku, a gosti u studiju morali su se debelo oznojiti da bi u svojim komentarima rekli nešto pametnije od onoga što je već bilo pokazano u prilozima.

I tako je bilo sa svime - od priloga o tome kako su kandidati gradili svoj imidž, gdje su im bile najveće pogreške i gdje najjače strane, koji su događaji tijekom kampanje izazvali najviše sumnji i nepovjerenja (primjerice, Trumpovo bolovanje od covida), a dotakli su se čak i trumpizma koji, kako svi predviđaju, neće nestati samo zato što je onaj koji je tom 'pokretu' dao ime - izgubio izbore.

Drugim riječima, gledanje programa u izbornoj noći na američkim televizijama bio je pravi gušt - naravno, pod uvjetom da vas ta tema zanima, ali ako vas ne zanima, onda tako i onako ne čitate ni ovo i umor koji je uzrokovao bio je nalik umoru poslije dugoga dana vrhunskih i kvalitetnih predavanja - spreman si za krevet, ali se osjećaš kao da si nešto naučio. Naravno, ako još svemu tome 'predsjeda' John King, osjećaš se i malo krivim što odlaziš na spavanje jer pravi udarnici i dalje čavrljaju sa čarobnim zidom.