Kazališna kritika: Improspekcije

Izvedba kao simultani prijevod

18.11.2013 u 10:52

  • +7

Improspekcije

Izvor: Promo fotografije / Autor: Damil Kalogjera

Bionic
Reading

Među manje vidljivim inicijativama domaće plesne scene, točnije onog njezinog većeg dijela koji publici ostaje nepoznanica čak i nakon višegodišnjeg uspješnog staža, nalaze se Improspekcije. Niz radionica koji se finalizira izvedbenom festivalskom formom od 2008. u Zagrebu vode Sonja Pregrad i Zrinka Šimičić Mihanović, kao platformu kojom istražuju ne samo slobodu improvizacije u plesu, nego i u suodnosu s javnim prostorom ili drugim umjetničkim praksama. Ovogodišnje izdanje Improspekcija održano je u Teatru &TD, između ostaloga i zato što je naglasak stavljen na prezentaciju gotovih proizvoda baziranih na improvizaciji kao metodi rada.

Izvedbene umjetnosti u najvećoj mjeri imaju tu sreću, ili nesreću, da se njihov nastanak može tretirati kao nedovršeni proces, koji u svakom trenutku može biti prezentiran, ne skrivajući pritom taj svoj 'nedostatak', ili ga pretvarajući u dodanu vrijednost. Upravo na tome inzistira ova inicijativa-festival, i pritom ne staje samo na plesu. Uz 'Walk This Way' Pravdana Devlahovića, dvije ključne programske stavke Improspekcija 2013. ulaze upravo u te dvije kategorije. 'Pokret Mislim Okret', u kojem se voditeljicama festivala pridružila i još jedna članica izvedbenog odjela BADco. Zrinka Užbinec, već podnaslovom daje do znanja da je '2. izvedbena postaja rada u nastajanju'. S druge strane, 'Događanje Maleš, Maleš' pravog 'all stars' kolektiva domaće takozvane alternative, zaokružena je predstava kojoj svaka nova izvedba dodaje i oduzima, što vjerojatno i objašnjava samonametnutu žanrovsku odrednicu.

Potpuno izložene publici, Sonja Pregrad, Zrinka Šimičić Mihanović i Zrinka Užbinec improvizaciju koriste kao model unutar kojeg istodobno pokušavaju plesati, kretati se i misliti o plesu, te na koncu i te misli izgovoriti, unutar izvedbenog kanala u kojem pokret ne prestaje. Naizgled mentalna vježba, ali ujedno i vrlo hrabro ogoljavanje u kojem je rezultat nesiguran a krajnja posljedica ponekad i potpuni zastoj i misli i pokreta, 'Pokret Mislim Okret' je i igra s ozbiljnim ishodom. Vjerojatno nesvjesno, ovaj pokušaj tri plesačice baca potpuno drukčije svjetlo na nažalost sve konceptualniju i stoga proceduralno i interpretacijski sve zatvoreniju domaću plesnu produkciju. Unutar pak same sebe, ta '2. izvedbena postaja' sasvim je razumljiva i iskreno organizirana plesna radionica za publiku i plesač(ic)e o modelima komunikacije, međusobne i one između koreografske intencije i izvođačkih mogućnosti. S obzirom da su sve tri izvođačice ujedno i autorice, i to ne samo ovog komada, takav sustav 'simultanog prevođenja' djelomično je i posljedica njihovog rada u drukčijim okolnostima, kad svoje ideje treba prenijeti drugima, ponekad u trenutku njihovog nastajanja. Sve to publici može i ne mora biti važno, a većini je dovoljan i sam izuzetno simpatičan i samorazumljiv način kako u izvedbenoj situaciji komuniciraju tri poprilično različita pogleda na ples i izvedbu, što za posljedicu ima i tri očito različita i vrlo individualna plesna 'stila'. To je ono što bi sljedeće postaje ovog 'rada koji nastaje u produkciji Improspekcija', kad improvizacija (p)ostane alat, primarno trebale zadržati.

Premijerno odigrano prije jedanaest mjeseci u Teatru na Trešnjevci, 'Događanje Maleš, Maleš' Teatra 2000 svoje je pravo mjesto i publiku pronašlo tek na ovom festivalu i u ovom prostoru. Ne samo zato što je Teatar &TD prirodno stanište takvih projekata i dijela njegovih aktera, nego i zbog metode nastanka. Vili Matula, Damir Bartol Indoš, Irma Omerzo, Davorka Horvat, Stanko Kovačić, Igor Pavlica i Ivan Marušić Klif, svatko sa svojim 'aparatom' i 'opremom' izvode ovu scensku posvetu pjesništvu Branka Maleša, koje i samo izgleda i zvuči poput krajnje nesputane improvizacije. Ono nije uobičajeni red lijepih slika i zanosa, već poprilično zgusnuti, jezikom razvedeni i uvedeni, komentar svijeta propuštenog ali ne i filtriranog samim pjesnikovim subjektom. Slike svijeta koje Maleš svojim semantičkim konkretizmom baca na papir nakon što dopusti da pođu kroz njega, jesu začudne, i ponekad vrlo duhovite igre riječi i značenja, ali su istodobno i ne nužno suptilan komentar apsurdne zbilje. Reagirajući na značenje i zvučenje stihova, svaki 'vješt u vještini' član ovog posebnog kolektiva doprinosi svojim posebnim odgovorom, i pritom razvija cjelinu odgovarajući na odgovor drugih. Tako je 'Događanje Maleš, Maleš' zapravo Matulin re-citiranjem strukturirana improvizacija, niz zadanih ali uvijek promjenjivih dijelova suigre klavira i trube s violončelom ili glasom, ili pak Indoševe biomehanike s iscjeliteljskim plesnim tehnikama Irme Omerzo. Osim Maleša, u svemu tome nema ničega što publika koncentrirana na radove spomenutih nije već vidjela, ali ne u ovako brojnoj i potentnoj kombinaciji.