Ivica Boban ime je samo za sebe jer je autorica s pedagoškom karijerom kojom je obilježila posljednjih nekoliko desetljeća hrvatskog kazališta i svega onoga što se na domaćim pozornicama zbiva, čak i ako naizgled s njom nema veze.

Jednostavno, većina onih koji danas ovdje glume na ovaj ili onaj način prošli su joj kroz ruke, a dobili samo onoliko koliko su željeli i mogli uzeti. Kad ne radi megalomanske projekte u velikim kućama, služi se istim postupcima kojima vodi studente već generacijama, pa je zato u njezinoj biografiji ipak više od velikih predstava s dramskim predlošcima, čak i kad je riječ o iznimnim uspješnicama poput 'Četvrte sestre', znači rad s Kazališnom radionicom Pozdravi ili davni &TD-ov naslov 'Kako sada stvari stoje'.

S traumatičnim predznakom zbog još otvorenih ratnih i poratnih rana, on je stajao iznad niza osobnih iskaza i situacija odigranih bez granica takozvanog fizičkog i teatra riječi, i njime se svojedobno predstavila generacija koja danas ili ima zvjezdani status ili drži velik dio repertoara kuća u kojima se u međuvremenu (s)našla. Taj 'Kako sada stvari stoje' Ivica Boban radi i dalje, samo što se svaki put drukčije zove.

Na zagrebačkim pozornicama trenutačno su tri inačice zapravo iste priče, tri predstave nastale iz glumačkih mogućnosti, kao pokazna vježba umijeća i talenta, dakle i onoga naučenog i onoga što se ne može naučiti. 'Kako misliš mene nema' s Amarom Bukvićem i Filipom Juričićem prije šest godina sasvim jednostavno dokazala je da sapuničasto zastranjivanje nije glumački put bez povratka, a i dalje igra. Dugovječnost očekuje i 'Samo bez emocija' u Centru za kulturu Trešnjevka, u kojoj su Andrej Dojkić, Marija Šegvić, Ivana Zanjko, Nataša Kopeč, Dinka Vuković, Sanja Drakulić i Slaven Španović prije par mjeseci pokazali što mogu i koliko znaju ne samo u glumačkom smislu. Na sličan način razotkrivaju se u najnovijoj EXIT-ovoj produkciji i Mirela Videk, Iskra Jirsak i Zoran Pribičević.

Budući da je uvijek riječ o glumačkom istraživanju, vođenom po metodologiji koja već desetljećima daje rezultate, ali je u stanju i čuti te uvažiti i iskoristiti poticaje koje novo vrijeme donosi kroz mlade ljude, sve tri su slika procesa koji se naknadno 'sklapa' u predstavu. Zato ih i ne treba gledati kao dovršene cjeline u kojima se rastežu dramski lukovi a radnja stiže samu sebe, nego kao svojevrsni spoj komedije trenutka, razvijenog stand-upa i etida čiji je uspjeh zagarantiran činjenicom da je ispit već prošao, i da je nesumnjivo položen. U sve tri predstave ima vrlo sličnih podjela, tipizirane radnje, pogleda oko sebe i u sebe, kao i prije gotovo dvadeset godina kada je nastala 'Kako sada stvari stoje', ali stvari i stoje tako da, nažalost i na sreću, materijala za ovakvu igru i ovakvo kazalište ima. S emocijama koje provocira, vještinom koju dokazuje i mladošću kojom se hrani.

Na tu višestrukost pogleda Ivica Boban kao redateljica, ili jednostavno 'vođa puta', uvijek igra u ovakvim projektima: istodobno inzistira na mimetičnosti situacija, svakodnevici i prepoznatljivosti na svim razinama, od karaktera i njihovih specifičnosti do minijaturnih zapleta, ali i na otklonu u vidu osvještavanja predstavljačke pozicije i osobnih iskaza izvođača.

Na primjer, u 'Samo bez emocija' glasna muzika i skandiranje ujedno su i teatarski odsjaj zbilje koja vrije i čeka pobunu, a 'Sutra (ni)je novi dan' bliži je karakternoj stilizaciji 'Kako misliš mene nema', ali zadržava i glumačko 'priznanje' iz 'Kako sada stvari stoje'. Povlačiti izvođačke paralele ili uspostavljati hijerarhiju po kvaliteti u takvom je kompleksu prilično bespredmetno, jer riječ je o kolektivnoj igri koja se oslanja na zajedništvo i suigru, kako u procesu nastanka tako i, uvjetno rečeno, finalnom produktu. Ono što je važno jest to da su i Mirela Videk i Iskra Jirsak i Zoran Pribičević, zajedno i pojedinačno, uspješno odradili majstorsku klasu Ivice Boban i pokazali se u najboljem svjetlu, kao i mnogi prije njih. I da takva vrsta poslijediplomskog treninga s pogledom prema van i prema unutra ne bi štetila ni ansamblima kazališta koja nisu u povojima, na periferiji ili tek 'glumačka'.