Dugo iščekivani književni uradak ‘Burza rada’ trenutno je jedna od traženijih zbirki priča. U nju je uključeno dvanaest priča dvanaest spisateljica o dvanaest zanimanja (dvanaestu priču pod nazivom 'Tkalja' napisala je ona sama). Julijana Matanović se na naslovnici, uz imena autorica, potpisuje kao referentica.

Odakle ideja za takvu knjigu i zašto baš referentica?

U ovaj projekt, u koji sam uključila svoje kolegice, upisala sam, jasno, i svoju fotografiju, točnije njime sam željela pokazati kako ja doživljavam žensku podršku. Dugo sam na književnoj sceni, svjedočila sam brojnim raspravama na temu ženske prisutnosti, vidljivosti… Uporno sam željela ostati u kolosijeku književnosti, sklanjala sam se od razgovora kojima je književnost bila samo povod za druge teme i ostvarivanje nekih drugih, glasnijih i krupnijih, društvenih ciljeva. I nisam u cijeloj priči željela ostati samo urednica i ona kojoj je 'projekt pao na pamet' nego sam htjela biti i jedna o njih. Sama referentica dobro odgovara burzi sada, ona je tu da prima prijave, a ne da se odlučuje za dominantnu stilističku matricu, onda snima tržište… Pozvala sam jedanaest autorica. Ja sam dvanaesta i moja je priča 'fizički' odvojena od ostalih. Njihove priče i moju priču razdvaja bilješka 'rad u fušu'. Uostalom, nije li svima nama - koji dijelimo sudbinu hrvatske književnosti – pisanje neki oblik rada u fušu?

Često ste znali uspoređivati književnost s prometnicama. Govorili ste jednom prilikom i o hrvatskoj ženskoj književnosti kao nekoj sporednoj cesti s koje bi brojne autorice i njihove naslove trebalo uključiti na auto-ceste.

Dobro ste primijetili. Sjećam se dobro svog predavanja na kojem sam to, pred studentima, razrađivala. Glavnu prometnicu nadziru književni kritičari, književni povjesničari, rubrike za kulturu u našim medijima. Uz glavnu postoje i brojne sporedne ceste po kojima voze i daleko zanimljivije i vještije vozačice i vozači, ali brojni od njih nikako se ne uspijevaju ubaciti na brze ceste po kojima se do odredišta stiže brže, i bez puno napora. Na tim, manje važnim cestama, više je žena nego muškaraca. Ali, mnogo je, i to treba reći, onih koji voze po svom i baš žele voziti polakše, da bi usput mogli promatrati prirodu, zastajkivati. Njima je sama vožnja daleko važnija od dolaska na cilj.

Kako autorice Burze rada stoje na tim cestama hrvatske književnosti?

Sad bih rado rekla Hvala vam na tom pitanju, ali bih onda jako podsjetila na pressice naših političara. Ako se zadržimo na istoj stilskoj figuri, usporedbi književne scene i prometnica, reći ću samo da sam Burzom, na nekoj nevidljivoj niti, htjela upozoriti i na to da u prostoru hrvatske književnosti ima mnogo autorica, mnogo njih koje jako dobro pišu, ali nemaju prilike doći do naplatnih kućica glave prometnice, i da bi možda bilo isto čak i onda kada bi tim najkomotnijim glavnim prometnicama vozile, i o njima brinule, samo žene.

U predgovoru kažete da ne vjerujete previše u žensku lojalnost i međusobnu podršku. Kako to?

Umjesto odgovora, nastavit ću na onom mjestu na kojem ste vi stali. A dalje tekst ide ovako: Ta mi se sumnja javila u trenutku kada sam objavila prvu knjigu. I nije me nitko - godinama – uspio razuvjeriti. Vrijeđale su me ponajviše žene. Činile su to često tuđim rečenicama. Znam i čijim. Usta su ipak bila, i ostajala, njihova. I dodat ću još ovo. Čeznem za tim da će me netko konačno uvjeriti kako žene nisu ljubomorne na druge žene, kako žena neće zatajiti kolegicu kad osjeti da bi se tim činom zatajenja mogle svidjeti muškarcu koji joj može profesionalno valjati… I dok čekam da se to dogodi, ja ću raditi po svom. A nemam baš previše vremena u redu za čekanje.

I što je to u Burzi rada po vašem?

Po mom je: učiniti nešto konkretno. Umjesto riječi koje se samo malkoc preoblikovane pojavljuju godinama i godinama, pozvati kolegice na suradnju.

Koga ste pozvali na suradnju?

Pozvala sam autorice najrazličitijih generacija, najrazličitijih poetika, i najrazličitije vidljivosti. Nisam im dala nikakve upute, rekla sam im samo da bih radila zbornik priča o zanimanjima. Nisam rekla ni ženskim… Pitala sam ih pristaju li na suradnju, a nakon toga odredila broj kartica i rok za slanje rukopisa. Neke sam od njih prepoznala na društvenim mrežama (Gogu Hajtić i Ružicu Miličević), za neke sam znala da pišu, ali da nemaju još hrabrosti javno istupiti (Vlatka Poljanec), neke su autorice velikih i snažnih opusa (Božica Jelušić, Nada Đerek), neke nemaju velike opuse, ali potpisuju jako, jako važne knjige (Danijela Crljen, Rosie Kugli, Blanka Will, Sanijela Matković), neke su objavile samo jednu ili dvije priče, ali osjećam da ćemo o njima tek govoriti (Iva Mirčić), neke će nas posebno iznenaditi (Anja Šovagović Despot)…

I o kojim zanimanjima pišu?

Mogla bi se sad napraviti neka tipologija: pišu i o zanimanjima u kojima stvarno jesu (Konobarica, Tajnica), o onima o kojima su maštale i divile im se (Balerina, Slikarica), o onima o kojima su slušale usmene priče predaka i svjedočile im u djetinjstvu (Rudarica, Ledarica), o onom koje je zamjenski termin za postojanje (Perodržačica), o onom o kojem se šuti (Svodilja), o onom koje to i nije ali najviše ispunjava (Dojilja), o onima koja su mogu usporediti sa književnim stvaranjem i književnim procesima (Vrtlarica i Tkalja) i na kraju o onom koje je itekako intrigiralo klasike naše književnosti (Barunica). Ukratko, dvanaest spisateljica, dvanaest priča iz različitih povijesnih situacija, dvanaest žena čija se prepoznatljivost u književnom svijetu uveliko razlikuje, dvanaest nas koje bismo po godini upisanoj u izvode iz knjige rođenih jedne drugima mogle biti majke i kćeri. I dvanaest zanimanja, neka su od njih izrazito „muška“ (rudar), a neka se i ne mogu prevesti u muški rod (dojilja, tkalja). Ili mogu, ali će nas ta priča odvući u neke druge vode. Ostavimo te vode da se u njima brćkaju oni koji će se uskoro početi prijavljivati na predizborne liste.

Jedno tehničko pitanje; kako ste poslagali priče; po kojem kriteriju i odakle autorice dolaze?

Jednostavno, abecednim redom zanimanja; prva je Balerina, a posljednja Vrtlarica. A autorice su iz Dubrovnika, Zagreba, Bosanske Posavine, Zagreba, Bilja, Posušja, Širokog Brijega, Rijeke, Đurđevca i Velike Gorice.

I još nešto zanimljivo. Autorice su same napisale bilješke o sebi.

Da, meni je bilo stalo da vidim što će one izdvojiti kao najvažnije činjenice svoje biografije. One uobičajene podatke možemo dobiti ukucavanjem njihovih imena u tražilice. Jedno sam vrijeme proučavala baš bilješke o piscima (kao tekstove unutar knjiga) i došla sam do, meni korisnih, zaključaka.

Knjiga ima zanimljivu naslovnicu? Tko je odgovoran za nju?

Naslovnica je rad slikarice Nataše AČ. Riječ je o recikliranom papiru. Nataša je i ilustrirala cijelu knjigu. Svaku priču utopljava njezin crtež keramičkom olovkom. Na desnoj klapni knjige je bilješka o njoj. Željela sam time, kao urednica, naglasiti da nas nije dvanaest na projektu, nego trinaest.

Znanstvenica i jedna od naših najvećih suvremenih pjesnikinja Evelina Rudan u svojoj bilješci o knjizi (ispisanoj na koricama) kaže i sljedeće: Kad Julijana Matanović uređuje i/ili piše neku knjigu, onda, draga štilice i takav štioče, možeš biti sigurna ili siguran u tri stvari: prva je da će knjiga imati čitatelje i čitateljice, druga je da će ponuditi neki pionirski vidik, kojemu se nisi nadao i kojeg će se drugi dosjetiti tek kasnije, treća je da će to učiniti nekako nenametljivo i blago. Tako i ovdje. Potpisujete?

Kako ne, godi mi kad netko poput Eveline to prepozna, posebno taj pionirski vidik;. Mislim da je on prisutan u mom prvijencu Zašto sam vam lagala, u pisanju kroz prvo lice jednine, u knjizi Tko se boji lika još. Ne volim oponašati druge, ne namjeravam se svidjeti točno određenim, a moćnim, očima. Već smo nekoliko puta kroz razgovor ponovile, radim po svom.

Čujem da ste u tiskari već naručili drugo izdanje?

Jesam, što bi rekao jedan pučki pisac davne 1929, godine, kad je objavio roman Mandalijena pobjednica: 'prvo izdanje rastureno je u samo dva tjedna'.

Je li Burza rada samo prvi takav naslov u vašoj umjetničkoj organizaciji, ili nastavljate i dalje?

Već radim na sljedećem. Za sada polako. Krenut ću malo žešće kad Burzu rada predam čitateljima. A bit će to nakon 6. studenog ove godine. Tada će se u Hrvatskom državnom arhivu održati promocija na koju će doći i autorice.