Politička provokacija u kazalištu za djecu i nije novost, ionako je novi trend tog segmenta teatarskog života pretvoriti ga u svojevrsni kabare koji godi i pratnji primarne publike.

Kako roditelji ne bi gubili vrijeme na priče o kravicama i mačkicama, autori često ubacuju detalje iz dnevne političke prakse ili sočne komentare obiteljskog života. Rezultat je to činjenice da kazalište za djecu svoju publiku više ne podcjenjuje, pa čak i kad servira 'odgovarajuće' naslove, pokušava ih 'oplemeniti' referiranjem na zbilju u kojoj i primarna i sekundarna publika žive.

Pravi povod za takav postupak redatelj Miran Kurspahić dobio je, doslovno i preneseno, izvana. Želja mu je bila postaviti dramatizaciju romana Salmana Rushdieja 'Harun i more priča', ali mu je agent čuvenog autora zabranio postaviti vlastitu dramatizaciju, s objašnjenjem kako postoji samo jedna, autorizirana i jedina za koju može dobiti autorska prava.

Drugim riječima, agent je, vjerojatno slijedeći autorove naputke, zabranio da još netko negdje petlja po 'Morima priča' i pretvori ih u tekst spreman za scenu. Rizik tužbe slavnog pisca koproducenti si ipak nisu mogli niti željeli priuštiti, pa su redatelj i dramaturginja Rona Žulj sjeli i napisali novi tekst, koji osim pikarske strukture na 'Haruna' gotovo uopće ne podsjeća. Ali buntovni Kurspahić nije oprostio, a još manje zaboravio, i zato se pitanje autorskih prava provlači kroz 'Polja mašte' poput virusa.

Postavljena antitetički, jer s jedne strane prati jasnu i bajkovito liniju fabule dok istodobno trajno podsjeća na zbilju, predstava živi u toj kontradikciji. Kako je Kurspahić redatelj koji brzo misli i isto očekuje od svoje publike, 'Polja mašte' vrludaju između obične političke parodije i klasične predstave za djecu s puno akcije, emocija i iznenađenja.

Spomenuti su tek osnovni sastojci, jer na marginama se nalazi i rasprava o autorskim pravima, pravu na intelektualno vlasništvo te o legalističkom okviru reguliranja tih prava, što sve zajedno vodi i do sasvim konkretnih afera. Spominjanje partitura i ZAMP-a može biti zanimljivo koliko i s skeč s ćelavim vozačem autobusa kodnog imena Ljubo, ali u predstavi za djecu ipak više na publiku radi geg kojim se sve te scene rješavaju nego njihovo pravo značenje.

Stoga je potraga za izvorom Mlijeka mašte i borba sa zlom čarobnicom Cenzurom, kao i let na Debeloj Berti, koja je autohtona crna slavonska svinja, ciljanoj publici zanimljivija od činjenice da se velika mama kulture zove Zlatka i da većinu prepreka protagonistima izaziva Gradski ured za petljanciju za obračun s kojim treba - imati petlje.

Sve navedeno je već dovoljno za ne jednu nego nekoliko predstava, a pridoda li se tome i redateljeva strast prema filmskim i glazbenim citatima, za što je zaslužan i glazbeni suradnik na predstavi Nikša Marinović, 'Polja mašte' zaista jesu napunjena, čak i natrpana, do granice pucanja.

U redateljskom smislu riječ je o nastavku logičnog niza Mirana Kurspahića, ali nikako i njegovom vrhuncu. Jer, u svemu tome ipak nema ničega novog niti inovativnog u korištenju mogućnosti kazališta, od mišljenja prostora preko suigre s publikom do, na koncu, i same izvedbe. Kako je riječ o koprodukciji, većinu uloga nose virovitička lica: pored nedovoljno iskorištene Ane Majhenić kao gošće i Mladena Kovačića, mladog lava tamošnjeg kazališta koji tek čeka veliku glavnu rolu, predstavu nose veterani Blanka Bart i Mijo Pavelko.

Unatoč gomili pratećih rola ili baš zbog njih, najistaknutiji Goran Koši na čijoj je energiji i sklonosti brzom skeču baziran velik dio atraktivnosti ove predstave, iako su pojedina rješenja, poput persiflaže medijskog lika Rade Šerbedžije, banalno podilaženje humoru humora radi.

Ukratko, mašta je u 'Poljima mašte' svedena na uspjelo kolažiranje klišeja i citata, prokušanih recepata za izazivanje reakcije publike i plasiranja udica za djecu i odrasle. Stoga bi i konačni poziv gledateljima na oslobođenje mašte, koje će se dogoditi samo ako se 'svi zajedno potrudimo', autorski tim ove predstave trebao najprije uputiti sebi.